Spisateljica i rediteljka Vida Ognjenović ponovo će na Citadelu vratiti ovog istorijskog junaka paštrovskog kraja. Ognjenovićeva u intervjuu “Vijestima“ otkriva šta ju je nanovo inspirisalo da se vrati Kanjošu.
Poslije više od dvije decenije odlučili ste se da sa istim partnerom – festivalom Grad teatar uradite Kanjoša Macedonovića. Gdje ste pronašli inspiraciju da se iznova pozabavite ovim svojim komadom?
"Učinilo mi se da i u današnjem kontekstu treba promišljati tu temu uslovljenih odnosa među državama koji u velikoj mjeri određuju život i ponašanje pojedinca. Danas je ona u izvjesnoj mjeri intrigantnija nego u vrijeme praizvedbe komada. To da čovjek ide da ubije teroristu ne znajući o njemu ništa, samo zato da bi ispunio klauzulu patronatskog ugovora, zvuči mi kao važan materijal za scensku raspravu."
U kontinuitetu ste radili na popularizaciji crnogorskog i naročito budvanskog kulturnog nasljeđa. Otkuda umjetnička energija koja je uslovila da se bavite Budvom i Crnom Gorom?
"Sam geografski lokalitet ne bi mi mnogo značio da nije vrtloga neiscrpnih varijacija istinitih, mitologizovanih i izmišljenih događaja, ličnosti, zapleta, sižea i priča koje kolaju ovim podnebljem. Fascinira me to nasljeđe koje je odoljelo surovom vremenu, krhkosti pamćenja i torturi mucavih usmenih prerada, jer, naravno, nije svaki pripovjedač imao dar bezimenog izvornog majstora naracije.
Zanimaju me ti osobenjaci,"nagnute delije", kako ih zove narodni pjesnik, samo- hvaldžije, pregaoci, mitomani, uhode i kavaliri, i sve one domišljate žene, strpljive čekalice, vješte u čitanju životnih zagonetki. Zanima me njihov svijet održan na sastavku mora i kamena gde je stvarno um za morem, a smrt vrlo blizu za vratom."
Kada već pominjemo bavljenje Crnom Gorom, kao logično se nameće pitanje zašto još niste ostvarili saradnju sa našim nacionalnim teatrom – Crnogorskim narodnim pozorištem?
"Ne znam koji je to komedijant slučaj tako udesio. Ne vjerujem da je bilo nekog naročitog napora da se to ne dogodi, mada se, očigledno, ni u obrnutom pravcu nije ništa činilo."
Često se govori o tome da za pozorišnu predstavu nije najbolje da pisac bude i reditelj svog komada. Vi evo već godinama, naročito na budvanskom festivalu, pobijate tu tezu.
"Da, te opaske se najviše odnose na dramske pisce koji režiraju svoje drame, iako nijesu profesionalni reditelji. Oni, pak, objašnjavaju da to čine u samoodbrani, jer imaju loše iskustvo sa profesionalcima koji im toliko razbucaju i pretumbaju tekst da ga pisac na premijeri jedva prepozna.
I da vidite čuda i jedni i drugi su u pravu. Režija, smišljenim i istraženim postupcima daje određenom tekstu mnoštvo sasvim novih pravaca i dimenzija, koje pisac ne može ni da predvidi. Dramski pisac se pred tim osjeća ugroženim i žestoko se buni. Neka sam napiše dramu, pa nek do mile volje vršlja po njoj i prekraja je prema svom nahođenju i prema svojoj mjeri.
Eto, ja upravo to radim, koristeći prednost da sam po profesiji rediteljka. Mada imam vrlo dobro iskustvo sa rediteljima koji su režirali moje tekstove i stalo mi je da bar praizvedbe uradim sama. Dakle sve one prepravke, skraćenja i dopisivanja, dodavanja, ili smanjivanja broja likova, koje tokom proba obavim, doživljavam kao velike mogućnosti rediteljske radionice, a ne kao nadmetanje s piscem."
Da li imate strah da Vam današnje vrijeme i uslovi u kojima radi festival nijesu naklonjeni i da se jako teško može dostići uspjeh onog čuvenog prvog igranja?
- Ne radim predstavu u odnosu na raniju, jer mislim da poređenja među postavkama u različitim vremenima nemaju smisla. Niti se bivša predstava može premjestiti u ovaj društveni kontekst, niti, pak, ova buduća izmjestiti iz ovog savremenog kolopleta ideja i saznanja s kojima treba da komunicira.
Inače, nijedno mi vrijeme nije bilo naklonjeno, ne očekujem to ni od ovog, jer znam da bi to bila iluzija. Naravno, ne poričem izvjesnu napetost, a i zašto bih. Uzmimo strah kao dio poetike. Trema i inhibicija su važne nijanse energije ovoga posla. Uostalom, smatram da umjetničko djelo jeste i treba da je u svojevrsnom polemičkom odnosu prema svakom vremenu, i zato mu uvijek prijeti opasnost od pogrešnog čitanja, nasilnog učitavanja i otpora spolja.
Ovo naše vrijeme jeste možda malo previše neurotično i narogušeno. Puno je nekakvih zluradih ogorčenja, simuliranih i nabudženih pobuna, razrovano zaoštrenim predrasudama koje se pašte da izgledaju kao ubjeđenja, a u stvari su najčešće autoparodija. Naravno da nije lako probiti se kroz sve to i osvojiti neko šire polje za neposrednu komunikaciju kakvoj predstava teži.
Gluma je, kao što znamo, umjetnost ranjivog daha, pomalo usta na usta, dušu na dušu, osjećanje na osjećanje, potreban joj je kultivisan komunikacioni prostor. No treme bi bilo i da su pitomija vremena, kažem vam, ona može da bude i djelotvorna.
U prvoj postavi predstave igrali su Žarko Laušević, Petar Božović, Irfan Mensur, Predrag Tasovac, Rade Marković, Petar Kralj itd. Da li smatrate da danas imate na raspolaganju glumce sličnog kvaliteta?
"Sjećam se ansambla one predstave od prije dvije decenije s lijepim osjećanjem duboke srodnosti. Bila je to zaista birana ekipa majstora na kojoj su mi kolege zavidjele i to s velikim razlogom. Pozdravljam ih i ovom prilikom. Sad će nastupiti potpuno nova podjela, grupa vrsnih glumaca koji danas dominiraju scenama naših pozorišta. Među njima, vjerujem, niko nije vidio raniju predstavu.
Tako da to neće biti igrajuća evokacija, već će se oni takmičiti sa glumačkim zvijezdama o čijoj igri u ovim ulogama znaju samo iz priče gledalaca, što je još teže. U stvari to će biti okršaj sa sentimentalnim uspomenama na jedno razdoblje, i na predstavu koja ih izaziva. No ima i u tome neke đavolski posebne privlačnosti, rekla bih. Vjerujem da već oštre kandže..."
Svjedoci smo nedostatka prostora kada je u pitanju realizacija dramskog programa festivala Grad teatar. Kakvi su Vaši planovi kada su scene za igranje Kanjoša u pitanju, naročito jer se radi o drami u više činova?
"Uzdamo se da ćemo se vratiti na Citadelu za prva dva čina i sići među crkve za treći. Ako to ne bude moguće, ne znam kako ćemo uspjeti da nađemo neki zaklon od onih agresivnih ljetnjih ugođaja koji se postižu izluđujućim decibelima i virtuelnom histerijom."
Kako u vrlo tijesnom kalendaru svojih obaveza usklađujete svoje ambasadorske i svoje rediteljske i spisateljske dužnosti?
"Teško. Ovo citiram pisca Borislava Pekića koji je jednom tako odgovorio na novinarsko pitanje kako uspijeva da napiše roman od hiljadu strana uz sve ostale obaveze. Pošto je to bio TV intervju, nastala je pauza, jer je novinarka iščekivala nastavak odgovora, a Pekić ćutao, odsutno gledajući u daljinu izvan kadra. Evo i ja ću se nadalje od ovog vašeg pitanja braniti ćutanjem."
I na kraju - kako biste ocijenili saradnju sa timom koji vodi Grad teatar Budva? Ove godine se slavi zaista veliki jubilej – 25 godina od osnivanja - šta biste im, kao osoba sa izuzetnim iskustvom, preporučili da promijene i na čemu da insistiraju u budućnosti?
"Našoj saradnji dajem visoku ocjenu. To su ljudi koji zaista ne štede energiju u radu na tome da Grad teatar opstane. Cijenim što nisu mistifikatori, što nikad ne nastupaju kao sveznajući menadžeri i drveni eksperti poput onih iz vica što ne razlikuju psa od ovce.
Naprotiv, to su ljudi žestokog radnog ritma, koji niti na prečac pristaju, niti za sitnicu odustaju, a opet se trude da razumiju i prate naše umjetničke kaprice i nepredvidivosti. Preporučila bih im da se na svaki način potrude da Grad teatar dobije stalni igrajući prostor, to bi unijelo mnoge dobre promjene u dalji život festivala."
Ocjene ćemo davati na kraju
Da li mislite da je ideja o tome da ova godina bude predstavljanje samih sebe dobra ili takav koncept vodi ka svojevrsnom zatvaranju?
"Shvatila sam to kao jednu vrstu jubilarnog rezimea Grad teatra. Ovakav festival to zaslužuje i od njega se u stvari i traži da na taj način samopropita dvadeset pet godina svoga postojanja, od kojih su neke bile žestoka borba za opstanak.
Taj koncept aktivnog osvrta na protekle sezone, uz pozorišni presing od pet premijera i igranja svake večeri, razumjela sam kao zamisao da se četvrt vijeka postojanja kompresuje u trideset pet teatarski intrigantskih i provokativnih večeri i da na taj način Grad teatar ozbiljno ovjeri svoje rezultate u kulturnoj javnosti kojoj pripada. Ocjene ćemo davati na kraju, ne unaprijed."
Galerija
Bonus video:
