Ana Blandijana je najpoznatija rumunska pjesnikinja. Objavila je zbirke pjesama: Prvo lice množine, Ahilova peta, Treća tajna, Pedeset pjesama, Oktobar, novembar, decembar, Džepni san, Pjesme – izbor, Oko zrikavca, Zvijezda grabljivica, Arhitektura valova…
Petru Krdu je preveo i objavio zbirku pjesama Svjedoci 1993. u izdanju Književne opštine Vršac.
Blandijana piše prozu i eseje. Godine 1982. dobila je Herderovu nagradu za poeziju. Proganjana je i zabranjivana u vrijeme komunističke diktature Čaušeskua.
Gospođo Blandijana, veoma ste poznati kao pjesnik, pa bih Vas na samom početku pitala: kako počinje jedna pjesma?
- Kod mene se prvo pojavi jedan stih, sâm, bez onoga što dolazi poslije, bez napora, a ostalo je rad.
Kako ste došli na ideju da pišete roman?
- Roman je nešto sasvim različito. Tu je u pitanju konstrukcija, disciplina. Ja sam taj roman pisala osam godina i ta knjiga mi je život spasila. Jer, disciplina koja daje smisao životu jeste nešto što može da vas spase, kao neka tjelesna struktura koja ti pomaže da ostaneš u stojećem stavu. Moj roman se završava jednom poemom. Poslije tri nivoa, napisala sam još jedno poglavlje poslije revolucije, što je moj pogled na sve stvari i gdje se svi izlivi miješaju na sasvim poetičan, čak i nadrealistički način, u svakom slučaju na način kojim sam, nadam se, uspjela da sugerišem zakjlučak o današnjici kao mješavini dobra i zla koji su izgubili granice, gdje junaci iz jednog nivoa prelaze u drugi, gdje se autor miješa sa ličnostima romana i sve se to završava pjesmom koja nema ničega realnog.
U Rumuniji u prošlom periodu, a nažalost, i danas, ima vrlo malo ljudi kojima se može vjerovati, pa su pisci bili primorani da to povjerenje upotrebe za zajednički, nacionalni interes. Zato smo i ušli u politiku
Ja kažem na jednom mjestu jednom licu koje je pisac u romanu, da smo svi mi Dunav, da su vode sve prljave i sve više nadolaze i da će nas sasvim odnijeti. Ali ja, kao Ana Blandijana dodajem: »Ja sam autor i ja mogu da uradim šta hoću. Mogu da ti napravim krila da bi ti pobjegao.» A on mi odgovara: »Niko ne može da pobjegne iz svoje knjige.» Ja mu kažem: »Ja mogu, ja mogu bilo šta, ja mogu da napišem drugu knjigu, da ponovo počnem, ali ti treba da odletiš, da odeš.» On odbija da daje otpor do kraja. I pjesma kaže da odletjeti znači pobjeći, a bilo koje bježanje je dokaz neuspjeha, poraza, i zato moj junak odbija da pobjegne. Krajnja ideja je da treba ostati.
Kakva je sad situacija u Rumuniji kad je o poeziji riječ?
- Mogu vam reći da više nije riječ o tome da nemamo književnih talenata, nego da više ne postoje ekonomske strukture da bi se stvarala literatura. Drugim riječima, nema više izdavačkih kuća koje hoće da objavljuju poeziju. Zato želimo i dalje da se borimo. Evo šta se izmijenilo: možemo sve otvoreno reći direktno i bez zaobilaženja, reći šta nas tišti. Sloboda zaista postoji. Borba je uvijek neophodna, ali sloboda postoji.
Šta je zadatak pjesnika u situaciji koju Vi opisujete?
- Zadatak bilo kojeg pjesnika je da piše pjesme. U posljednje vrijeme ne osjećam se samo kao pjesnik, nego i kao pisac uopšte i čini mi se da je moj zadatak da nastavim da pišem knjige i izražavam mišljenje o svemu što nam se dešava i šta doživljavamo. Istina je i to da mi pisci (pisac kao ja), naročito poslije decembra 1989, imamo specijalne zadatke.
U Rumuniji u prošlom periodu, a nažalost, i danas, ima vrlo malo ljudi kojima se može vjerovati, pa su pisci bili primorani da to povjerenje upotrebe za zajednički, nacionalni interes. Zato smo i ušli u politiku: upravo zbog potrebe da se kaže istina koja je nama poznata, a koju većina nije bila sposobna da razumije ili u koju nije mogla da vjeruje bez tog velikog vanpolitičkog povjerenja koje neki pisci uživaju više od ostalih.
Odavno sam već dostigla tiraž od sto hiljada. Zato sam ponosna što sam rumunski pjesnik i nadam se da potrošačko društvo i sve što uz njega ide, neće uništiti ono što ni cenzura nije mogla
Što se mene tiče, nadam se da taj politički angažman neće biti dug. Ja sanjam da se potpuno vratim literaturi, a prije sam rekla kako u snu pišem pjesme, jer mi je na javi to sada nemoguće.
Vi ste jedan od rijetkih intelektualaca koji nije pravio kompromise sa vlašću. Jednom Vas je neko pitao da li bi bilo dobro da intelektualci koji imaju kičmu i koji se moralno ponašaju, uklone one koji se ponašaju kao mekušci, beskičmenjaci i da ih tretiraju kao ljude bez časti i poštovanja, kojima se čak ne treba ni obraćati? Šta ste mu odgovorili?
- Za mene je najvažnija stvar da se odvoji istina od laži. Nisam slučajno rekla da treba možda biti za amnestiju, ali ne i za amneziju. Ne treba zaboraviti da se to ne bi ponovo dogodilo. Ne pobrkati ubice i žrtve, to je najvažnije, ali treba pustiti krivce da nastave svoj život pod najvažnijim uslovom da nikada ne budu ničije vođe. Neka rade šta hoće izuzev da nas vode, jer oni su krivci za sve što smo doživjeli i pretrpjeli. Treba drugima prepustiti da nas vode. Ja znam da su to dojučerašnji branioci marksističke misli koji su spremni da nam danas drže lekcije iz demokratije, jer su se presvukli u njene portparole. Zato treba napraviti razliku, odvojiti one koji su sposobni da vode od onih koji to nisu. Treba osuditi tu prošlost, ali to suđenje ne mora da ima policijski ishod.
Da li još uvijek postoji interesovanje za poeziju u Rumuniji? U kakvoj je situaciji literatura u Rumuniji, s obzirom na to da istočne zemlje daju malo sredstava za kulturu? Koji su dobri časopisi tamo? Vole li mladi poeziju i postoji li nova poezija?
- Hvala za ovo pitanje: uvijek se radujem kad mi se pruži prilika da mogu sebi da se okrenem i da govorim kao pjesnik. Rumunija je prije svega zemlja gdje zaista postoji i navika i tradicija čitanja poezije. Sad ću vam ispričati jednu anegdotu koja će biti neka vrsta odgovora na vaše pitanje. Bila sam vrlo mlada kad sam prvi put došla u Pariz. Imala sam tada sreće da sretnem pjesnika Pjera Emanuela. Ja - skoro djevojčica, a on veliki francuski pjesnik!
Pitao me je koji je bio tiraž moje posljednje knjige. Tada sam imala dvije objavljene zbirke. Njegovo pitanje me je veoma zbunilo, neprijatno sam se osjećala, jer sam znala da se u Rumuniji govorilo da nema dovoljno papira, da izdavačka preduzeća ne mogu da podmire potražnju. I odgovaram Pjeru Emanuelu s velikim stidom: “Sedam hiljada”. “Koliko?“. “Ali naša zemlja je mala, pravdam se ja, nas je svega dvadeset tri miliona…”
Na sve načine sam pokušavala da opravdam zašto je samo sedam hiljada, a on mi kaže da je sedam hiljada kod njih ogromna cifra i da kod njih tiraži poezije ne prelaze koju stotinu primjeraka. Uvijek ću se sjećati tog čuđenja i moje deplasirane zbunjenosti. Odavno sam već dostigla tiraž od sto hiljada. Zato sam ponosna što sam rumunski pjesnik i nadam se da potrošačko društvo i sve što uz njega ide, neće uništiti ono što ni cenzura nije mogla. Moje knjige su čak prodavane na crnoj berzi!
Opširnije u štampanom izdanju
Bonus video:
