Ove godine se obilježava 50-godišnjica dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivu Andriću. Rasprave o tom piscu na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavija uglavnom se vode oko pitanja nacionalne pripadnosti poznatog književnika.
Pri tom se često zanemaruju rasprave oko Andrićeve književnosti koja je, neupitno, književnost svjetskih razmjera. Kako naučnici iz “neutralnog”, njemačkog, ugla posmatraju fenomen “Andrić”? Žaklin Badić, slavistkinja sa univerziteta u Bonu, svoj naučni rad je posvetila književnosti jugoistočne Evrope.
Je li Ivo Andrić 1961. godine zasluženo dobio Nobelovu nagradu za književnost?
- On je s pravom tada dobio tu nagradu. Andrić je u svakom slučaju jedan od velikih jugoslovenskih i evropskih književnika 20. vijeka. Uspio je da stvori istaknuti književni opus, što se uvijek zaboravi kad se odvojeno od drugih njegovih djela posmatra “Na Drini ćuprija”. Potrebno je posmatrati čitavo njegovo književno stvaralaštvo, a to je bila svjetska književnost i ostaće svjetska književnost.
Andrić je Nobelovu nagradu za književnost dobio za, kako je to istaknula Švedska akademija nauka, “epsku snagu kojom je oslikao motive i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje”. Slažete li se s tim?
- Da. I naglasak je na epici. Povijesni roman ne znači pisanje povijesti. “Na Drini ćuprija” se ne smije posmatrati kao djelo koje odražava prošlost Bosne i Hercegovine, već je to literarna obrada bosansko-hercegovačke prošlosti. Roman ostaje fikcija.
Šta Vam se sviđa kod Andrića?
- Njegov jezik, virtuoznost s kojom je koristio riječi. Čak i za nekoga kome nije maternji jezik onaj na kojemu Andrić piše, uvijek je užitak iznova ga čitati. Naravno da to ujedno znači da je tu na djelu jedna nevjerovatna kompleksnost jezika. Svaka rečenica kod njega je umjetničko djelo. To mu se mora priznati. Osim toga, Andrić mi je približio hrvatski, bosanski i srpski jezik i pokazao mi jednu pozitivnu sliku.
Šta bi Evropa eventualno mogla naučiti iz Andrićevih djela?
- Književna djela nisu udžbenici, nego su to umjetnička djela, koja potiču na razmišljanje. Ono što bi Evropa mogla naučiti i razumjeti je kompleksnost suživota različitih naroda.
S obzirom na to da je Ivo Andrić bio aktivan političar i diplomata, koliko se primjećuje uticaj politike u njegovim djelima?
- Da se primijetiti da se Andrić bavio temom totalitarne države. Najjasnije se ta tematika očituje u “Prokletoj avliji”.
Svoja rana djela je pisao na hrvatskom jeziku, da bi poslije posve prešao na srpski jezik i ekavicu. Kako Vi, s njemačkog stajališta, gledate na to?
- Ja mislim da je Andrićeva namjera bila panslovenska ideja. Smatram da tu nije bilo ništa prohrvatsko ili prosrpsko u igri, nego je to za njega bila jedna ideja koju je želio da ostvari. Pa, on je bio aktivan u Mladoj Bosni. Vjerujem da o nacionalnostima nije puno razmišljao. Za njega, kao rođenog Hrvata, nadam se da to mogu tako kazati, je to vjerovatno bio svjestan i važan korak preći s ijekavice na ekavicu, kako bi stvorio tu povezanost.
Kao “svog književnika” ga prihvataju i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Kako to ocjenjujete?
- Mislim da je to dobro, da postoji svijest o Andrićevoj književnoj baštini u sve tri bivše republike, te da postoji razumijevanje o zajedničkim korijenima - svejedno što pojedinci o tome mislili.
Bonus video:
