Da se potkraj semestra među akademcima s dva studijska programa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, koji obrađuju i narodnu književnost, kojim slučajem sprovodila anketa o najtraženijim knjigama, bez sumnje bi se u vrhu sačinjene liste našla najnovija CID-ova “Antologija usmene poezije Crne Gore”.
Nije slučajno da je upravo ova knjiga, višedecenijskoga tumača usmene književnosti južnoslovenskih naroda, naišla na toliko interesovanje stručne mladeži. Njoj je prethodila obimna studija, prva takve vrste u nauci o crnogorskoj književnosti - knjiga „Usmena književnost Crne Gore“, iz pera istoga naučnika i u izdanju iste kuće - koja je namah postala nezaobilazni dio akademske svakodnevice.
Bravuroznim nomenklaturnim opservacijama, dosluhom sinhronijskih i dijahronijskih metoda, spojem analize mikrostrukture pojedinih produkata usmene književnosti s detektovanjem tipičnih odlika poetika pojedinih pjesnika-pjevača, prof. dr Novak Kilibarda pokazao je na koji način uzrela naučna misao može pomoći cijeloj jednoj grani nauke, odnosno nizu generacija kojima su redovi jedne knjige posvećeni.
I logično, za teorijskim obrascima moraju uslijediti i praktični, jer su jedni bez drugih besciljni i nekorisni. Kilibarda se stoga odlučio na novi potez, posvetio se sačinjavanju svojevrsne antologije crnogorske usmene poezije.
Viša je gora od gore
Pri prvom pogledu na knjigu „Viša je gora od gore: antologija usmene poezije Crne Gore“ moguće je uviđeti razlike između ove i njoj sličnih antologija usmenoga stvaralaštva - ona donosi i epske i lirske pjesme, i „muške“ i „ženske“, nudeći pritom obilje mogućnosti tumačenja. Jedna od njih ukazuje i na „intertekstualne“ puteve i preplitanja, koja upravo, a Kilibarda u predgovoru knjige „Viša je gora od gore“ to decidno i tvrdi, poništavaju svaki pokušaj diobe na cikluse, vrste i podvrste.
Naime, tek na osnovu ovakvoga odabira pjesama i strukturiranja antologije, lako je pratiti put kojim su pojedini stereotipi i strukturalni šabloni naseljavali određene kazivne oblike, a zatim i seobu istih tih stilskih stereotipa na druga mjesta, u druge stihove, podvrste, vrste i cikluse. Tako posmatrani, usmeni varijeteti o kojima je riječ izlaze iz žanrovskih i nomenklaturnih kalupa, pa se u njihovim idejnim slojevima daju prepoznati drugačiji obrasci, obrasci višeg stepena, reklo bi se poetičke vodilje, što je Kilibardi i dalo za pravo da pojedine pjesme, poput slavnih „Ženidba Maksima Crnojevića“, „Banović Strhinja“ ili „Perović Batrić“ potpiše imenima i prezimenima pjesnika-pjevača! Time se ujedno dolila dodatna doza ulja na plamen starih dilema o autorskom doprinosu pojedinaca u vjekovnom brušenju kolektivnog nasljeđa.
O svemu tome, i još mnogo čemu vezanom za ovu problematiku, Kilibarda je takođe sistematično proslovio u pomenutom predgovoru. Potom je u središnjem odjeljku knjige „Antologija“ iznio 20 epskih i 100 lirskih pjesama, za kojima slijedi odjeljak „Napomene“, sa svim dostupnim biografskim podacima o zastupljenim pjesnicima-pjevačima.Za njim slijedi i pedesetak stranica rječnika, koji pored lingvističkog opisa, donosi i istorijska i književnoistorijska određenja pojedinih pojmova. Rječnik, kao i lektura i korektura, autorski je čin Božidara Ilijina Miličića. I to, dakako, nije sve.
Antologiju prevesti na engleski jezik
Kilibarda, ne bez doze ironije, u prepoznatljivom maniru budućim istraživačima crnogorske usmenosti u lice baca rukavicu ispisanu sljedećim redovima: „Sastavljač ove Antologije bio bi zadovoljan ako bi ona inicirala kojega građanina Crne Gore da sačini uspjeliju antologiju s istijem ciljem. A onda bi tu antologiju trebalo prevesti barem na engleski jezik kako bi savremeni evro-američki građanin upoznao duhovni produkat iz vremena Hasanaginice i Vuka Karadžića koji je književnu duhovnost Crne Gore uzdigao do samoga vrha književne umjetnosti na svjetskijem prostorima. Za ulazak u Evropsku uniju, odnosno u evro-američke društvene integracije, ta antologijska legitimacija ne bi bila Crnoj Gori s neruke“.
Time Kilibarda, izazvan ili ne, i ovu svoju knjigu unaprijed baca u polemičke vode, čime je, čini se, produžio eho starih rasprava koje je s crnogorskim intelektualcima davno započeo ili okončao, a o čemu se pojedini podaci kriju u knjigama koje je ponudio u spisku literature.
No, sve to po strani. Antologija koja je pred nama tek ima da zaživi i u nastavi i van učionica! A dok je bibliotečke i knjižarske police čekaju, autoru-priređivaču ne može da ne imponuje činjenica da je njegova knjiga i prije štampe bila traženija od mnogih bestselera. Potpisnik ovih redova samo žali za tim što podnaslov nije izbjegao genitivni tretman imena države čija je poezija odabrana, ali Kilibarda je taj svoj postupak i ranije branio tezom da usmena književnost na teritorijama jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati, Muslimani, alijas Bošnjaci, jeste duhovna kategorija koju je vrlo teško razdijeliti na nacije...
Zahtjevi savremenih nastavnih metoda
Nije slučajno ni to što je baš u vrijeme primjene odredbi Bolonjske deklaracije ta knjiga u toj mjeri zaživjela na oba studijska programa. Naime, Nastavni plan Narodne književnosti, koji obuhvata 16 radnih sedmica (od kojih treba oduzeti uvodnu, slobodnu i posljednju, rezervisanu za završni ispit), pokušao je da obuhvati ključne tačke materije, što je u starom studijskom sistemu bila analizirana tokom cijele studijske godine, odnosno tokom dva puna semestra.
Sintetičnost iskaza, svojstvena studijama usmjerenim ka istoriji književnosti (a Kilibardin rukopis i jeste svojevremeno bio dio velikog projekta izrade Istorije crnogorske književnosti), na najbolji način odgovorio je na zahtjeve savremenih, interaktivnih nastavnih metoda. Zahvaljujući toj knjizi, studenti lako pristupaju polaznim, ali i višim od polaznih informacija iz oblasti usmene književnosti...
Bonus video:
