Dio prvi: uz jezero
Nama koji ne podnosimo džoging zavist prema džogerima ne pada lako. Prije desetak dana, na primjer, vozim se na posao Lakeshore Drive-om, prolazeći baš onim dijelom koji i cinicima zaustavlja dah: s desne strane, grozd golih stabala Lincoln Parka, koja je neki hortikulturni vizionar ofarbao u ultramarin i narandžasto; preda mnom Downtown, kao mrtva priroda od nebodera; s lijeve smrznuto, snijegom pokriveno jezero uz koje vijuga atletska staza. Baš tim dijelom staze, baš u tom trenutku, grabi usamljeni džoger u crnom trikou. Mišićava silueta pravi oštar kontrast sa svjetloplavosivim oblacima i ledenom jezerskom pustinjom. On dahće i pufće na minus petnaest sa vjetrom; ja sam u toplom automobilu i slušam „Dnevnik jedne ljubavi”. Njemu je dobro, meni ne baš.
Odmah mi postaje jasno zbog čega, iako mi je mozak jutarnje utrnuo: jedan od nas dvojice je de facto nepokretan, zatočenik pregrijanog zatvora južnokorejske proizvodnje, dok drugi prkosi ciči zimi snagom volje i tijela, utegnutog u crni termo-spandeks kostim. Zamišljam se u njegovim patikama: dah i udari srca u ravnomjernom kontrapunktu; ledeni vjetar s jezera kao da ljušti kožu s lica; golemi napor i snaga, koji bude zavist jadnika s Lakeshore Drive-a, nestrpljivih da vozačko sjedište zamijene stolicom u nekom od čikaških solitera. Još desetak kilometara i moj dan će moći da počne. Hoće li sloboda umeti da peva kao Josipa Lisac?
Dio drugi: opasan keceljom
Kad su praznici u pitanju, ne pravim pitanje šta se slavi. Volim ljeto zbog hladovine, pošten rad zbog slasti odmora, zimu zbog blizine peći. Ove godine, međutim, praznici ne padaju lako: od malena naučen da oko Nove godine Zemlja prestaje da rotira, jedva preživljavam predbožićni Blitzkrieg na poslu. Uz to, znam da u četvrtak veče moram biti na visini zadatka, jer petak je poslednji dan škole. Danima smo vijećali šta pokloniti učiteljicama. Ni poslije devet američkih godina, ne čini nam se da smo ovladali pravilima igre. Upravo zato, igramo na kartu svoje nazovi-egzotičnosti: red baklave, red štrudle s jabukama – poklon dostojan djeteta koje se preziva na „ić”.
Uveče oko deset i po, dok potomci disciplinovano hrču, opasavam kecelju i stajem pred vanglu punu svježe oljuštenih jabuka. Sorta je Pink Lady: umjereno su slatke i delikatno kisele, sa tankom, glatkom korom i čvrstim mesom nabijenim sokom. (Radi se o najerotskijem plodu američkih voćnjaka.) Polažem jednu preko druge tri srednje tanke kore grčke proizvodnje, uniformne veličine i lakog listanja; preko treće ravnomjerno rendam jabuku i po i posipam mljeveni cimet i kašiku šećera; na kraju sve to uvijam u kiselkasto-slatku veknu, i tako nekoliko puta.
Baklava, naravno, ima drugačiju arhitekturu: tri tanke kore, mljeveni orasi, tri kore, mljeveni orasi, itd. Ali zašto ja to vama pričam? Vi sigurno niste američke učiteljice. Baklava je u rerni, štrudla na prozoru, mala kazaljka skoro na jedinici. Uflekana kecelja me - uprkos natpisu LOUISIANA HOT PEPPER - vraća u rodni grad kasnih sedamdesetih: polumrak i vrelina džinovskih peći; znojavi radnici brašnjavih kosa, obraza, kapaka; elastični diskovi tijesta koji se vrte i poskakuju po dlanovima, poput derviških haljina; vrata tog usijanog bijelog vilajeta (u koji me je upravo uvela baba), nad kojima piše: SAMOSTALNA ZANATSKA RADNJA ZA IZRADU KORA I KADAIFA. Vlasnik se ne preziva na „ić”.
U šest ujutru, polubudan, postrojavam četiri kutije za kolače i slažem u njih po nekoliko komada baklave. Pokrivam taj prvi sprat voštanim papirom i nadograđujem drugi: štrudle, sa svježom fasadom od šećernog praha. Već za nepun sat voziću se uz zaleđenu bjelinu jezera kojoj se ne nazire kraj, odvrnuvši do daske solo-flautu u pjesmi „Ležaj od suza”; pogled na džogera u crnom kostimu izazvaće u meni niz uznemirujućih misli. Za četiri do pet sati, učiteljice sa imenima koja zvuče kao zagrizi u zrelu jabuku - Kim, Karen, Kitty - grliće u znak zahvalnosti mog sina, koji će im uručiti po limenu kutiju, opervaženu crvenim i zelenim pahuljama. Nedjelju dana nakon toga, u skladu s pravilima igre, poštar će donijeti kitnjaste karte zahvalnosti u kojima stoji da su u neobičnim European delicacies uživale ne samo one, već i njihove porodice. Dragi radnici titogradskih manufaktura za kore i kadaif: ako vas još ima, ako čitate ovo - hvala i vama.
Dio treći: u ranu zoru
Svanuće tek za sat-dva. Znam to po peckanju u očima, po meškoljenju mlađeg djeteta do sebe, po vibracijama mog vjernog BlackBerryja, koji je već počeo da usisava mejlove sa servera. Ne da mi se da ponovo zaspim, jer Zemlja kao da je dala gas, a morala bi, po svim zakonima, da miruje bar nedjelju-dvije. Nemam pojma kako ću da ustanem. Bojim se da u mraku ne utisnem zalutalu lego kockicu u svoj bosi taban, ili da me sakriveni plastični automobil ne pošalje nogama u vis, tjemenom o neki komad namještaja. Radijatori pouzdano cvrče, ali po strujanju koje prodire kroz okoštale starinske prozore procjenjujem da je napolju kao juče: između minus deset i minus petnaest, uz povremene nalete vjetra. Nozdrvama mi još uvijek kruže mirisi iz rerne. Već tih nekoliko misli je dovoljno da se rasanim. Prebacujem dijete u krevetac; trenutak užasa, u kom je izgledalo kao da će se probuditi, prošao je bez posljedica. Otresam šećerni prah s pantalona, zatvaram četiri limene kutije s pahuljama, opasavam se debelom jaknom i izlazim u dan, koji se još nećka. Kristalnu tišinu remeti jedino par džogera, čiji koraci složno stružu po smrznutom snijegu. Ulazim u auto, puštam Josipu Lisac.
Post scriptum
Ovo je trideseti, i ujedno poslednji nastavak kolumne Daleka obala. Suočen sa hroničnom iscrpljenošću i s njom povezanim izazovom otaljavanja, prinuđen sam da vas pozdravim na neodređeno vrijeme. Hvala ako ste kolumnu čitali; posebno hvala ako ste mi se povodom nekog od tekstova javili. I sebi i vama želim puno sreće u 2011; sve ostalo je ionako do nas.
Autor je biohemičar i pisac.
Živi u Čikagu.
Uz jezero. Opasan keceljom. U ranu zoru. Post skriptum.
Bonus video:
