Bio sam hirurg u trojanskom ratu. Medicinu završio u Efesu. Službovao u više gradova, radio na najuglednijim klinikama. Hirurgiju specijalizirao u Atini, kod čuvenog Polikrata koji je posjedovao sva znanja o čovjeku. U ratu sam izgubio oči. Malo prije završetka. Sada lutam drumovima Grčke. Razmišljam o Aresu - bogu koji je ponio mnogo života, slažući u heksametre junake i njihova djela i nedjela. Svaki rat, ma koliko se poštovali ratni zakoni, nosi nedjela. Pjesnici nemaju domovine. Drumovi su njihova domovina. Oni su bačeni u svijet, zato svuda prisutni.
Oslonjen na štap i Diomeda, koji se poduhvatio ne baš lakog posla, da me vodi, putujem zemljom s nadom da ću stići tamo gdje sam krenuo. Na putevima, u gradovima, u pustim predjelima, na mjestu gdje je čovjeku teško opstati, svuda izbjeglice. Rijeka preživjelih, rasula se svijetom, osuđeni na bezdomstvo, traže dom.
Moje životno geslo bilo je od početka - pomoći čovjeku! Kako da to činim sada kada ne vidim? Na koji način, čime? Kako? Osim da spjevam poemu, ostavim poruku ljudima da ne ratuju, da ne ginu za one koji ratove pokreću zarad ličnih intresa, sopstvenog bogaćenja, osvajanja tuđih zemalja. Uništavanju onoga što je prije stvoreno. Da razmisle prije nego što krenu u rat. Ako uspijem da napravim takvo djelo, ispunio sam misiju, pomogao ljudima.
***
Sedam godina sam se nagledao svega. Ratovi nose užase. Vrhovni i oni oko njega dok bijahu u moći, obećavali su svašta: kada završimo, daćemo bogatstva, palate. Što poželiš. Bogatstvo nijesam volio. Ne treba mi - rekao sam. Najveće bogatstvo je doprinijeti slavi i časti Grčke. Ljudima biti od pomoći.
Mi se borimo za to! – govorili su. Smisao borbe bio drugačiji, kasnije ću shvatiti. Sve je u početku išlo na krilima. Poklici nose. Teško je ne krenuti. Armije, propagatori, Kalhant nije jedini! Dosta ih je bilo. Rat je odmicao, strasti se stišavale. Uviđali su šta slijedi. Bogatstvo onima koji su rat poveli. Ostalima malo, mrtvima ništa. Oni služe za pravdanje. Na njih brzo zaborave. Najlakše je sa njima. Nijesu na teretu, osim na savjesti, ko ima savjest. Oni što vode ratove, najčešće su bez nje.
Ne mogu da spavam. Mrtvi ne daju mira. Svuda me prate, drumovima dok pjevam za parče hljeba i malo vina, u bijednim krčmama, na javnim mjestima. Nekada slavni hirurg i pjesnik kome su se klanjali. Ne znam kome više, hirurgu ili pjesniku? Savjesno sam obavljao posao, ranjeni i umirući. I kolege su radile predano kao i ja. Dvadeset i dva hirurga. Svi na cijeni, meni je davana prednost. U svakom ratu dragocjeno zvanje. Posebno dugotrajnom, kao što je ovaj. Mnogo stradalih, rijeke krvi.
Kuda god da krenem, prate, ne daju mira. Pjesme, glasovi. Prtevorili se u cvrčke. Neki u laste, ponad mene lete, drumovima, nepoznatim gradovima.
Ahilej je bio u pravu, taj pas rata, kako su ga zvali. Svi su ga se bojali. Agamemnonu je sve rekao u lice, pred svima. Da radi iz ličnih interesa. Zbog čega je poveden krvavi rat, koji će od Grčke napraviti grobnicu.
Svi da izginemo za tebe! I tvoga brata, izjelice! Ne razlikujete se. Ratujemo za tvoje robinje, zlato koje prisvajaš. Za bronzane i srebrne tronošce, ogrlice od ćilibara. Sve prisvajaš!
Bio je veliki sukob. Ustuknuo glavnkomandujući, znao je šta Ahilej znači. Lišiti se njega, izgubiti rat. Bojao se toga. Trebalo je imati junaka na koga može računati, on bijaše taj. Dok se opljačka Troja. To je najvažnije.
Vratiti mrtve? Dići porušeni grad? Grad je moguće, ne pale. Ilijadu nije moguće prepraviti. Poremetio bih univerzum. Ako bi pomjerio jedan stih, jednu riječ.
Ležim ispod smokve, vjetar u granama, slast polodova. Dok bijah mlad, sve sam drugačije doživljavao, na sve gledao drugim očima. Slijep, zamišljam gradove, vjetar i pjev ptice, sve što nijesam vidio, dok sam mogao. Trebalo je više gledati ljude, njihove oči i lica, ruke koje rade, osmijehe.
Slijepi vide što drugi ne vide. Prije sam gledao sitnice, sada univerzum. Dok vidi, čovjek ne gleda suštinu. Varaju spoljašnosti. Sada gledam iznutra, oslobođen privida.
*
Kome trebam dok se potucam drumovima, bez ičega? Saznajemo od putnika nazive predjela, sela, gradovi kroz koje putujemo. Dobri ljudi me drže u životu, Diomed vodi. Samo da stignem u Smirnu, rodni grad. Šta ću rodnome gradu? Nikome ne trebam. Kome trebaju veterani poslije završenih ratova? Skalpel u mojoj ruci više nije moguć. Kako slijep operisati? Živim od sjećanja i milostinje. Šta je sa onima koji su poveli rat? Napljačkali se, stekli najviše. Zbog toga se vode ratovi, izmišljaju povodi. Za sve je moguće naći povod. Samo ako je odlučeno na važnom mjestu, u nekom centru odakle sve kreće, gdje se sve vraća.
Agamemnon je stradao. Padom zavšavaju vrhovni, neslavno slavni. Presudila s ljubavnikom. Predugo čekala, ženska ljubomora, lijepe robinje. Izgovor! Vijest prostrujala Grčkom. Ako je tako skončao, neslavno je skončao. Do nas je stigla priča. Diomed se čudio. Nije me iznenadila. Ništa me ne može iznenaditi. Sve sam sagledao kroz ovaj rat! Ljude i sudbine, kukavice i heroje. Male ljudske slabosti i velike podvige. Dokle se čovjek može uzidići i koliko može nisko pasti.
Nešto sam izgubio. Ne znam što, a znam da je veliko, da ga moram naći. Do nas u logoru je dopirala priča kako Helena tka na platnu događaje koji će se desiti. Osluškuje budućnost, pretiče je. Priča je djelovala neubjedljivo. Ratna propaganda. Izmislili da zbunjuje neprijatelja. Cilj svake strane u ratu. Kada razmislim nakon svega, dolazim do zaključka: možda je žena, što je slovila za Helenu, suđaja koja plete sudbinu Troje, onih što su napali i onih što su se borili za nju.
Postoje pletilje sudbine. One određuju. Sa nama upravljaju. Dok smo na zemlji. Poslije im izmičemo. Ne mogu nas dotaći. Ne djeluju na mrtve, za njih nemaju moć. Živi su u njihovoj vlasti, ne mogu im izmaći. Stalno bdiju nad njima. Zarobljeni u tom bdjenju, zaludu se otimaju. Mreža se ne da pokidati. Koprcaju se u njoj. Stalno koprcanje, to je život!
*
Noć nas je zatekla u polju oskoruša. Osjećam po mirisu, Diomed potvđuje. Nijesam siguran da je noć. Po utihnulosti, mogu pretpostaviti, ne razaznajem konture stvari i oblika. U meni i oko mene stalna noć. Ah! Da mi je da vidim zvijezde! Nekada sam uživao u prizoru zvjezdanog neba, nakon napornog dana, pogibija čiji sam svjedok bio. Logor bi utihnuo, zvaladala tišina, koju je remetilo disanje pospalih, krici ranjenih. Uzdasi onih što su se oporavljali. Nebo je bilo prostor gdje se moglo izbjeći. Utjeha! Zavidio sam bogovima, iako nijesam vjerovao da postoje. Izmislili sveštenici kako bi živjeli od tuđeg rada.
Prepušten sanjarenjima, na tren bi mi se učinilo da je Zevs gore na vrhovnom prijestolu, a gdje bi drugdje, ostala božanstva okolo njega.
To što su komandanti govorili u jeku najvećih bitki da su bogovi sa nama, izmišljotine su kojima su hranili ratnike da ih u smrt otjeraju, a sebe spasu.
Troja je cijena koju je trebalo platiti. Bogatstvo se nije moglo dobiti bez oružja, niti osvojiti grad. Znali smo o utvrđenjima koja su gradila pokoljenja i najbolji graditelji.
Poslije svega, u polju oskoruša, miris uspavljuje. Tu je štap i torba. Moje pokućstvo. S Ilijadom u glavi. Umrem li, a ostane nezapisana, umrijeće i ona. U prvom gradu na koji naiđem, iako ssmo za to odredili Smirnu, predaću je pisarima, a oni dalje, ljudima. Zavjet da se rat ne ponovi. Da drugi pjesnik ne bude u prilici da pjeva o ratu.
Poželio sam da vidim leptira. Otkuda ta želja i to baš sada u polju nad kojim lebde opojni mirisi? Kao dječak sam volio njihovu igru. Opsijedali su me, letjeli ka meni. Nešto ih je privlačilo. Rad bih da ih vidim, s raznobojnim krilima, ljubičastim i žutim tačkicama. Mogu da zamišljam leptire i gradove kroz koje sam prošao. Živim od sjećanja. Jedino imuće. Gdje li su sada moj otac i majka? Davno umrli. A ona djevojka što je ostala u Smirni, pamtim njen pogled, prije nego sam napustio grad.
Svaki rat je zbir užasa, ovaj pogotovo. O njemu će se pričati dok bude ljudi. Ostavili nas kao hrpe, nagrabili se robinja, zlatnih pehara, srebrenih tronožaca i drugih dragocjenosti. Sve drugo je sporedno. Poginuli oni što su išli srcem, za Grčku, ne iz interesa, da spasu njen obraz.
Planeri rata su izmislili Helenu. Helena nije bila u Troji. Znali su to vođi, i mi u njihovoj blizini. Pa ipak povjerovali u priču, utvaru zvanu Helena, zbog koje se ginulo.
Čovjeku malo treba, zvjezdana noć, miris oskoruša. Lice žene u snu. Djevojka iz Smirne. Šta je sa njom bilo? Godine su učinile svoje. Sigurno se udala, izrodila djecu, srećno živi. Da li se sjeti, pita li šta je sa mnom? Izbjeglice iz Troje preplavile su gradove, stigle i do Smirne, mogućnost da sazna o ratu, onima što su otišli sa hiljadu lađa i sto hiljada ratnika zard Grčke i njenog obraza. Odlazili s pjesmom. U vazduhu je mirisala krv. A krv baca u pijanstvo, to pijanstvo je najstrašnije. Opijene, na Agamenonov poziv, kolone ratnika su slivale u Arg, leglo svakojakih zločina, nesrećnu prijestonicu Atrida.
Zamišljam zvijezde kako se osmehuju. Nada mnom u polju. Čujem šum Skamandera. Diomed je otišao, da potraži hranu. Kiša miris oskoša čini opojnijim. Mrtvi. Prepoznajem glasove. Međusobno se dozivaju. Na hiljade, ni jedan ne liči na drugog. Žive u nama.
Rijeka čudnovato šumi. Nije Skamander, čije sam žuborenje slušao. Odnosi sve nevidljivim talasima. Lepet krila, glas nekih ptica, kuda lete? Nijesu gavranovi, drugačiji je njihov krik. Zamišljam trgove na koje dolazimo. Govorim protiv rata. Svjetina okupljena. Zatičem pjevače i kako krivotvore događaje. Bio sam svjedok, a gdje su oni bili? Uspjeva im, unovčavaju. Ko će iskrivotvoreno popraviti? Pjesma ne umire. Jedino ona! Sve je drugo podložno nestajanju.
Glas žene iz daljine, čujem korake, ide poljem, dolazi do mene, miluje me, vjerujem da će progledati. Vratiće mi oči, da ponovo gledam svijet. Drugačije bi gledao. Radost, njena ruka miluje moju, šapuće, čujem riječi: Ne idi, govorila sam ti! Svaki rat je strašan! Nijesi htio poslušati. Grčka je u pitanju! Pravdao se. Neka poginem. Samo da Grčka sačuva čast!
Tada sam poslušao, ali sam otišao nakon tri godine. Pod prisilomm obilizacijom. Znak da se gine, treba vojske. Ubijaju dezertere, po hitnom postupku. Oni su u ratu posebno opasni, treba ih uništavati kao gubu, kao korov. Da ne dovode u sumnju ostale, da se ne povode njihovim primjerom.
Otišao sam.
Sada je kasno - odgovaram. Rat je bio, mnogo je poginulo. Nevažno ko su: Grci ili Trojanci, njihovi saveznici. Ginuli su ljudi, sada ih nema. Pokušavam da objasnim.
Ne shvatam - kaže. Ne razumijem. Zar te rat nije opametio? Oči si izgubio, drugove, saborce,
Nijesam učestvovao - kažem. - Pomagao sam ljudima. Spasio mnoge živote. Mnogi su ostali u trojanskoj ravnici. Obećavali su, zaklinjali se nad masovnom grobnicom: ponijećemo vas u domovinu. Znao sam da lažu, Menelaj i Agamemnon i duge glavešine, neće se vratiti. Pamtim njihove riječi: U Argu ćemo podići mauzolej, veći od svih, svi će biti zajedno u njemu, na svojoj zemlji. Ništa od toga, znao sam. Kada je rat završen, nijesu se okrenuli. Požurili su brodovima Ko se okreće mrtvima? Odslužili svoje, nepotrebni. Svakom teret. Oni što su ih poveli, bježe od njihovih sjeni.
Mene su ostavili.
Valjao si im - čujem glas. Toliko vojnika spasio. Tvoje zlatne ruke, danonoćno su radilo. Toliko puta u opasnosti, da drugima pomogneš. Hirurg u ratnim uslovima. Svi očekuju spas. A on, ni on nije svemoćan!
Sve je zaboravljeno.
Agamemnon, Menelaj, Odisej, Ajanti oba - Veliki i Mali. Gdje su? Izvukli se, pobjegli, sebe da spase. Na sebe misle. Kako izvući glavu, opljačkano. Ostao sam u polju, bez očiju. Nijesam htio zapomagati. Slušao sam kako razgrađuju logor, porinjuju brodove. Sam, među mrtvima, lešinarima na meti.
Sve je bio izgovor za pljačku. Toliko nečovječnih djela, Odisej je prednjačio, bacio Hektorovog sina sa zidina. Četvorogodišnjeg dječaka. Očima sam vidio, tada sam imao oči, to nečovječno djelo, najnečovječnije među svima. Odisej će platiti, ako pravde ima, ako bogova ima, ako Dike upravljaju svijetom. Šta je dječak kriv, otimao se, vrištao, uzeli ga iz naručja majci, jadna Andromaha! Čuo sam najstrašniju kuknjavu koja je na usta čovječija mogu da izađu. Andromaha, Hekaba, Poliksena, Kasandra, tužile su za dječakom. Odjekivao je plač razorenom Trojom. Dizali se od jeze talasi Sakamndera. Sa horizonta lešinari, ptice koje prate. Strašan prizor. Tada imadoh oči, sa njima nijesu otišle slike užasa. Žive u sjećanju, ne mogu se izbrisati. Ko je ubio sjećanje?
(Iz neobjavljenog romana)
Bonus video:
