Neurolozi su decenijama smatrali da mozak prebacuje informacije iz dijela za kratkotrajnu memoriju u dio za dugoročno pamćenje, odakle kasnije posežemo za njima. Ipak, stvarnost je mnogo čudnija od toga.
Većinu stvari koje danas znamo o mozgu otkrili smo zahvaljujući povredama ovog organa. Kada dođe do oštećenja nekog dela mozga, naučnici putem promena u ponašanju pacijenta mogu da utvrde za šta je bio zadužen taj deo.
To je bio slučaj i 1953. godine, kada su hirurzi izvršili operaciju na mozgu muškarca po imenu Henri Molison, kako bi uspostavili kontrolu nad njegovim epileptičnim napadima. Pacijentu je uklonjen hipokampus, struktura u obliku morskog konjica, koja se proteže na lijevoj i desnoj strani mozga.
Kada se probudio, Molison više nije mogao da pamti nove stvari, pa su ljekari donijeli zaključak da hipokampus ima ključnu ulogu u skladištenju sjećanja.
Molisonov slučaj od tada je postao jedan od izučavanijih u medicinskoj istoriji, a ono što je zanimljivo jeste da ovaj čovek ipak nije bio u potpunosti lišen sposobnosti pamćenja. I dalje je mogao da uči fizičke veštine, i priseti se stvari koje je zapamtio ili iskusio prije operacije.
Naučnici su od tada smatrali da je glavna uloga hipokampusa skladištenje i povraćaj informacija do kojih smo došli u skorije vrijeme, dok su drugi djelovi mozga zaduženi za dugoročno pamćenje. Odnosno, da se kratkoročna memorija prvo stvara u hipokampusu, odakle postepeno prelazi u neokorteks (dio mozga zadužen za pažnju i planiranje), a po završetku ovog procesa nestaje u potpunosti iz hipokampusa.
Ipak, neurolog Susumu Tonegava sa Tehnološkog instituta u Masačusetsu došao je sa svojim kolegama do zaprepašćujućeg otkrića - kratkoročna i dugoročna memorija nastaju tačno u isto vrijeme.
Tonegava je sa svojim timom tokom istraživanja koristio tehniku "engram ćelija", koju je razvio 2012. godine, i tehniku zvanu optogenetika, koja pomoću svetla aktivira i "isključuje" određene ćelije.
Tim je obeležio memorijske ćelije u tri dela mozga laboratorijskih miševa: hipokampusu, prefrontalnom korteksu (dio neokorteksa na prednjem dijelu mozga) i bazolateralnoj amigdali, odgovornoj za skladištenje emocionalnog konteksta memorija.
Naučnici su zatim rasporedili miševe u specijalne komore i puštali im blage električne šokove. Glavna zamisao bila je stvaranje neprijatnog događaja, koji bi kasnije mogao da se reprodukuje kad god bi se miševi uplašili. Ako bi se "ukočili od straha", istraživači bi znali da su aktivirali pravu memoriju.
Dan nakon puštanja električnih šokova, tim je ustanovio da su "strašne" memorije bile uskladištene ne samo u hipokampusu, već i u prefrontalnom korteksu. Ipak, postojala je bitna razlika: dok su sjećanja u hipokampusu mogla da se vrate prirodnim putem, memorije u prefrontalnom korteksu bile su "tihe". Istraživači su mogli da ih prizovu vještačkim putem, ali one se nisu aktivirale tokom normalnog povraćaja memorije.
U naredne dve nedelje, "tihe" memorijske ćelije postale su esencijalni dio procesa prizivanja strašnih događaja. Memorijske ćelije u hipokampusu su do tada "zanijemele", ali nisu nestale. Istraživači su i dalje mogli da ih aktiviraju, i miševi bi se i dalje "zaledili od straha". S druge strane, memorijske ćelije u bazolateralnoj amigdali sve vrijeme su ostale iste. One su zadržavale sjećanje i aktivirale se prilikom svakog prizivanja memorije.
To znači da mozak svaki put pravi neku vrstu rezervne kopije svakog nastalog sjećanja, zbog čega postoji uvjerenje da sjećanja zapravo nikada potpuno ne nestaju, i da će u slučaju oštećenja mozga biti moguće reaktivirati ta sjećanja na drugi način, iz drugog dijela mozga, prenosi Nedeljnik.
Bonus video:
