Knjiga “Po rubovima teksta” Dragana Radulovića, u izdanju JU Narodna biblioteka Budve, predstavlja zbirku minucioznih eseja o osam značajnih stvaralaca. Osim nemjerljivog doprinosa zajednicama i kulturama u kojima su stvarali, nema drugog ključa za klasifikaciju osmorice, budući da su generacijski, nacionalno-ideološki i književno-poetički posve različiti. Ipak, čini se da je autor uspio da nađe nit (ili niti) koja, pored ljepila koje spaja stotinjak stranica uvezenih u korice kao fizičke rubove teksta, obšiva njihovu misao, pisanu riječ i konstruisane svjetove.
Njegoš, Kiš, Lalić, Vulević, Goldsteine, Kovač, Lalović i Vukićević tako su se, sabrani, našli u skicama njihovih svjetonazora i poetike – u peru Dragana Radulovića. Za taj kosmogonijski čin stvaranja novog svijeta i njegovih elemenata, u kulturi rascjepkanoj nacionalnim i palanačkim podjelama, autoru je bio potreban ne baš jednostavan spisateljski instrumentarij. Zato je vjerujem, i koristio trostruku aparaturu: znalačke strategeme jednog pisca, hermeneutiku filosofa i phronesis homo politicusa, zabrinutog za budućnost (i prošlost) svoje zajednice.
Na prvom, i u zbirci lako uočljivom planu, Radulović ove autore tematizuje kao mislioce političke, nacionalne i društvene zajednice. Za autora, intelektualac mora nužno misliti društvenu stvarnost, dosljednije i hrabrije od drugih “političkih životinja”. I umjetnost je tako društveno odgovorna, književnost posebice, bez nje bi, kako Kiš citira Žana Rikardua “smrt jednog deteta u svetu imala značaj smrti neke životinje u klanici”. A nijesu li klanice upravo pupoljak prosvjetiteljske instrumentalnosti uma sjedinjene sa romantičarskom mitologijom naciona i klasa dovedenom do paroksizma? O tim klanicama u dva totalitarna poretka XX stoljeća, podsjeća Radulović, Kiš nije mogao da ćuti. O njima bi, ovaj posljednji jugoslovenski pisac, u poslednjoj Jugoslaviji, da je poživio, imao šta da napiše. Intelektualci moraju misliti vrijeme u kojem žive, a odluka da se promišlja za Radulovića nije alternativa već, u sokratovskom duhu, jedini put valjanog života bivstvujućeg. Zato bi se i na naslovnim stranicama ove zbirke eseja, kao uostalom i na druga Radulovićeva djela, moglo staviti Kišovo upozorenje “Pažnja! Rukovati oprezno: angažovana literatura”. Istorija beščašća stavila je na ispit pjesnike i oni su se pokazali - u svom pravom i jedinom svjetlu. Inter arma musae tacent. I kada su utihnuli topovi, ostavivši iza sebe ljudska nepočinstva, mnogi pisci i pjesnici i dalje su ćutali. No, nisu ćutali svi. Radulović u knjizi upravo na to podsjeća, uz prigovor da je izbor uvijek moguće načiniti te da nevaljalstvo vremena ne smije biti izgovor.
Na drugom, poetičkom nivou, Radulović je zaokupljen estetskim, stvaralačkim (poiesis): kompozicijom i strukturom narativa, strategemama pripovijedanja, pričom kao suštinom proze ali i poezije. U tom nivou autora zanimaju mogućnosti teksta, pisane riječi kao osnovne jedinice proznog i poetskog teksta, shematika romansijerskog poduhvata te semantika pjesničkog izraza. Odgonetanje misterija proze Mirka Kovača, hermeneutička analiza Goldsteinove poeme, dekonstrukcija Vulevićevog Makarija, u izvođenju Dragana Radulovića, ustvari su jedan te isti pokušaj da se u priči i pričanju dešifruje dublji smisao očitan u fenomenologiji teksta.
Radulović briljantno pokazuje da Njegošev opus, kojeg danas, jednako kao juče, tumače i pozvani i nepozvani, i znaveni i neznaveni, ostaje lakmus papir izanđale književne kritike i palanačke poetike. Pozivajući na novu interpretaciju i recepciju Njegoša, što se u kontekstu guslarsko-deseteračke kulture uvijek vidi kao šarlatanstvo, a nerijetko i kao blasfemija, Dragan Radulović svojim čitanjem otvara nove horizonte tumačenja najveće crnogorske miteme.
U drugom eseju autor nas prisjeća Kiša i njegove “po-etike”, te da se ona, lijepa i pravedna još jednom, kao neka Hana Kšiževska, sačuva od nacionalno ostrašćenih pisaca, kritičara i revnosnih branitelja sistema.
U eseju o Vuleviću, Radulović poput neumoljivog zakona izvodi: “U sporu sa književnošću ako je prava i sa piscem ako je iskreno odan svom pozivu, društvo je naposljetku ono koje griješi i priznaje svoje greške”.
Izborom puta, strategemom izlaganja i mišljenja, Radulović implicitno daje i skicu svojih svjetonazora o kojim smo se, dakako, mogli obavijestiti čitajući “Aušvic kafe” ili “Vitezove ništavila”. Poput kakvih koncentričnih krugova, koji su tematsko i sadržajno naznačeni u ovim esejima, u onom najširem je misao čovjeka o njegovoj društvenosti, njegovog društveno-istorijskog bivstvovanja. U drugom, užem krugu, Radulović daje ono estetsko, ljudskom rukom uobličenu stvarnost. Konačno, i tu je srce poetičkog i društvenog i svekolikog čovjekovog bića, čiju nit autor prepoznaje u djelu Vulevića, pišući jednostavne riječi, koje su plod mnogo složenijeg uviđanja: “ljudskosti nije potrebno ništa izvan nje same da bi joj darovalo smisao i vrijednost, jedino u njenom ozračju život zadobija svoje opravdanje, u protivnom se čovjek pretvara u avet, gubi vlastito ontološko utemeljenje i postaje banalni teret životu, a na kraju i stravična opasnost za svijet oko sebe”. Upravo je to onaj treći, najuži, krug filosofskih svjetonazora satkin od pitanja o biću, slobodi, samoći, smrti iz kojih se, za Radulovića, otvaraju i posmatraju drugi krugovi i svjetovi.
U stvari, cijeli se estetsko-etičko-politički imaginarij kroz koji Radulović iskušava velika imena našeg kulturnog života, nedovoljno priznata, poznata ili zaboravljena, sastoji od jednostavne filozofeme: da nam je ljudsko biće prva i poslednja svrha, a ljudska patnja, ta tajna Simona Čudotvorca, istinskom piscu i misliocu najveća briga.
Bonus video:
