Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), S. M. Ljubiša (1822-1878) i Marko Miljanov (1833-1901) na istom temelju, narodnom iskustvu, životu, mentalitetu, izgradili su originalne pjesničke, filozofske, etičke, leksičke i pripovjedačke građevine. Tvorevine koje nije oburdalo vrijeme, već danas, još stamenije i inspirativnije usmjeravaju nove tumače narodnog duha i misli da budu vjerni narodnom biću i da ga, iz njegovih korijena i temelja, dižu u više sfere i šire krugove. Djelo stvaralačkog, imaginativnog, misaonog koridora Budva - Cetinje - Medun zaslužno je što se Crna Gora - danas sasvim drugačije osjeća i ima državnu i kulturnu poziciju u društvu velikih zemalja.
Ljubišin korijen je zavičaj sa svim složenim, često protivrječnim, slojevima koji su ga oblikovali. Od predaka usvojio je dva vidika - hronotopa i sve ono što su nosili sa sobom: tradiciju, običaje, govor, izazov, stihiju, opasnost. Od djeda - gorštački mentalitet - paštrovski, a od oca mediteransku čežnju za putovanjem i prostorom. Misaoni, duhovni, kreativni ljubišin korijen nema takvu dubinu kao zavičajni i mentalitetski, ali je na njegovoj snazi i sokovima izgradio pogled na život i svijet. Taj korijen, ili tačnije, ti korijeni bili su mu pouke učitelja Kojovića, dubine Njegoševe poezije, revolucionarni duh Vuka Karadžića i, slučajno nađena klasična, italijanska i francuska književna djela. Ljubiša u ranom periodu susretanja sa svijetom ideja nije imao selektivan pristup i sve ih je upijao svojom ogromnom znatiželjom. Tek će se, mnogo kasnije, one iskristalizovati kroz njegovu kritičku prizmu.
Dakle, temelj na kome je Ljubiša čvrsto stajao i rastao s njega, bio je rodni kraj. Njegova tradicija, borba za prava i slobode, pravila po kojima se živjelo, duhovna žarišta, znameniti događaji i ličnosti. Svi ovi oblici života i uticaji odrazili su se i na Ljubišu, postavši dio njegovog bića, svjesnog i podsvjesnog.
Na simpozijumu u Budvi 2002. godine, djelo Stefana Mitrova Ljubiše razmatrano je u kontekstu mediteranske kulture. Prirodan i moderan pristup Ljubiši, jer Boka pripada Mediteranu od nove ere i rimske vladavine njime, a administrativno od osnivanja Prevalitane, 297. godine. Ne samo civilizacijski već kao jedan od njegovih najizrazitijih prirodnih fenomena.
„Ono što nas kod Ljubiše zadivljuje... jeste, s gledišta riječi i ritmičkog sklada, gotovo do zvuka i tona razrađena rečenica, koja svoj leksički izvor ima u selima paštrovićkim i crnogorskim, a sliv preko srca piščevog.“ (Sijarić, Ćamil, „Kako danas čitati Ljubišu“, 1976.)
S. M. Ljubiša je s usta samoga naroda birao i brao riječi koje su bile dio matice rijeke narodnog života, a onda ih svojim darom i potrebom da mu pomognu u mnogim, često neravnopravnim političkim megdanima, smještao u svoje bajune iz kojih se, kad se otvore, pojavljivalo čas junaštvo, čas čojstvo, čas šala, čas mržnja, riječju život paštrovski, primorski (i crnogorski) u bezbroj oblika.
Zasluga Ljubišina je što je bio prvi koji je na narodnoj priči stvarao umjetničku, prikazujući je kao narodnu i poklanjajući je narodu. Rodonačelnik je zlatne žice pripovjedača koje su pokretali duh i šala, dobra namjera, razumijevanje i ljubav za primorske, crnogorske, hercegovačke, dalmatinske ratnike, sveštenike, mučenike i nevoljnike.
Prvi se, s Ljubišinih ramena, uzdigao Simo Matavulj. Njegov Bakonja fra Brne sažima Ljubišine sveštenike - ovlaš dodirnute, kao skice... Šta su Kočićevi David Štrbac i Simeun Đak ako nijesu replike Vuka Dojčevića u XIX vijeku, s razlikom što se tribun porobljene Bosne nije služio, kao Ljubiša, zamjenom vremena, već je Austriji u „brk kresao“ istinu, preko svojih kazivača (Davida i Simeuna), kao što je to, u istom vremenu, Ljubiša radio u Carevinskom vijeću, u Beču.
Pored pomenutih i nepomenutih Ljubišinih vrijednosti, jedna je sasvim izuzetna - izdanak je i pisac Mediterana. Utkao je u svoje djelo Veneciju, Maltu, Krf, Carigrad, Dalmaciju, Boku, Crnu Goru...
Na najubjedljiviji, umjetnički način pokazao da je to isti prostor, bez obzira na protivrječnosti, isti život, gorštački i primorski, isto sunce, vode i gore. Mediteransko jedinstvo još nije ostvareno, a Ljubiša ga je realno i imaginativno izrazio svojim senzibilitetom i pripadnošću širem prostoru, kao naš prvi mediteranski pisac.
***
Novom viđenju Ljubiše u kontekstu mediteranske kulture značajno su pomogli naučni skupovi organizovani 1976, 1978, 1998, 2002, u Budvi i u Podgorici, 2007. u Zadru, te kritičko izdanje njegovih djela, 1988 (CANU), kao i niz radova od kojih ističemo studije B. Pejovića, R. Rotkovića , M. Nikčevića i Nova Vukovića...
O Stefanu Mitrovu Ljubiši ne može da se govori van konteksta vremena, društvenih i kulturnih prilika u kojima je živio i stvarao, kao i bez povezivanja s ličnostima „slovenskog juga“, njegovom glasu i savjesti, koje su uticale na formiranje njegove ličnosti i na njegov cjelokupni rad. Ljubiša je, u ranim godinama, došao u dodir s djelima klasika: Kornelija Tacita, Kvinta Flaka Horacija i Dantea, iz kojih je preveo jedan broj fragmenata. Čitao je „Vjerenike“ Alesandra Manconija (čuveno djelo XIX vijeka), kao i djela Tomasa Makolija i Francuza Adolfa Tjerija, čiji se uticaj osjeća u nekim njegovim pripovijestima.
Međutim, presudan uticaj na Ljubišu izvršili su njegov učitelj pop Antun Kojović, Vuk Karadžić, na čije se djelo Crna Gora i Boka Kotorska bio pretplatio već 1838. godine, kao i nezaobilazni Njegoš. Oni su vrelo inspiracije mladog Ljubiše koje ga je pokretalo čitavog života.
R. Rotković navodi da je Vuk Karadžić boravio u Budvi 1836. godine i bio u društvu Ljubišinog oca Mitra i ujaka Vuka Vrčevića, Vukovog saradnika iz Boke na prikupljanju narodnih umotvorina. Taj podatak i objašnjava Ljubišino interesovanje za narodnu tradiciju, mada u svom Životopisu kaže da ga je na to podstakla supruga Sofija.
Stefan Mitrov Ljubiša pripada plejadi južnoslovenskih ličnosti koje su svojim darom, radom i stvaralaštvom postavile državne i kulturne temelje svojih naroda.
Bez države borio se za državu, bez episkopije za episkopiju, bez narodnog jezika u službenoj upotrebi za njegovo prisustvo u školama, sudovima i svuda gdje se „naški zbori“, ... bez postojanja osnovnih prava, za njihovu primjenu u narodu i, što je posebno značajno, bez kulturne i književne tradicije za njeno utemeljenje... bio je na početku političke, kulturne i narodne emancipacije u Budvi i Paštrovićima.
Različiti istraživači u raznim periodima u njemu su vidjeli čarobnjaka jezika, pisca starinskih priča ili publicističkih radova, zastupnika „seoskih opština“ Boke i Poslanika ili žrtvu političkih intriga i interesa, ali mu se rijetko prilazilo cjelovito, kao originalnoj i jedinstvenoj pojavi, s mnogo lica, Značenja i zračenja. Možda i zato što se Ljubiša nije dao definisati i omeđiti, staviti u okvire jednog vremena. Njegovo djelo, zasnovano na univerzalnim i svevremenskim principima, korespondiralo je s novim vremenima i s novim naraštajima. Kako drugačije objasniti opčinjenost korifeja literature XX vijeka Ljubišinom prozom i jezikom?
Događaji u Ljubišinim pripovijestima i pričanjima odvijaju se širom Mediterana i to u vremenskom razmaku od četiri vijeka. Ta činjenica je za istraživače prostora i vremena, značajnih elemenata strukture Ljubišine proze, uvijek bila složen problem, koji još nije riješen.
Teorija književnosti presjeke prostora i vremena - hronotope definiše „kao uzajamnost vremenskih i prostornih odnosa onako kako su umetnički dati u književnosti“ (Lotman, Juri, „Struktura umetničkog teksta“).
Ove teorijske premise nastale su na iskustvu umjetničkih djela kojima pripadaju i Ljubišina.
Međutim, njegov odnos prema kategorijama vremena i prostora ne potiče iz teorijskih saznanja koja su u vrijeme njegovog stvaranja bila skromna, već iz njegovog dara, intuicije i poznavanja tradicije i svog zavičaja.
Ljubišini junaci egzistiraju između Carigrada i Venecije, centara civilizacija koje su na području Boke, Paštrovića i Crne Gore vjekovima dominirale i ostavljale duboke tragove.
To je, u stvari, prostor Mediterana koji, u Ljubišinom djelu, ne postoji samo geofizički, već višeslojno, simbolički, asocijativno, kulturno-istorijski i dokumentarno arhivski. U takvom složenom prostoru postoje, kao krugovi i njegove konstante, specifični prostori unutar mediteranske atmosfere: rivalstvo Istoka i Zapada, antagonizam između građanske (razvijenije) i tradicionalne (patrijarhalne) kulture, negiranje vrijednosti građanske kulture (i obrnuto) u duhu uvriježenog narodnog mišljenja. Sve ove relacije i još mnogo drugih, sadrži Ljubišino djelo pa, i pored njegovih temeljnih istraživanja, još nije urađena ni definisana karta Ljubišinog prostora.
„Ideja dubine, odnosno dubinskog sagledavanja pojava pokazuje se kao važno teorijsko i metodološko otkriće i postulat“ (Vukčević, Dragan „Razmeđa svjetova - Prilog istoriji našeg mentaliteta“, 1998).
Autor ove teze dodaje da bi takav pristup omogućio drugačiji i nov pogled na prošlost i sadašnjost Crne Gore, zahvatanjem dublje od pojavnog i više od događajnog. Takvo istraživanje bi objasnilo današnju mapu naše zemlje, nastalu iz pukotina, procjepa, erupcija i pomjeranja u prošlosti.
„Mi koji živimo pri moru i o moru,
lanac smo te veže Istok i Zapad“
S.M.Ljubiša
Međa i granica - kufin, česti su Ljubišini hronotopi i kao govornika i kao pisca. To je kod njega skoro urođen refleks, odnjegovan stav, nikako pomodna terminologija o civilizacijama, Istoku i Zapadu, provinciji, Mediteranu. Doživljaj provinicije i granice Ljubiši je utisnula Budva, ujedno i provincija i međa i obala (brijeg) o koju su se lomile volne. Međutim, s gledišta socijalne istorije, pogotovu istorije mentaliteta, ta granica nije samo geografska, već i društvena, psihološka, kulturološka, vrlo složena i slojevita.
„Istovremeno smo provincija Zapada i provincija Istoka. Dvostruka provincija. To je jedna od čvornih tačaka za razumjevanje naše prošlosti, naše sadašnjosti i našeg mentaliteta“. (Vukčević, Dragan „Razmeđa svjetova - Prilog istoriji našeg mentaliteta“, 1998.)
Ljubiša je bio još na jednom velikom razmeđu: između epohe poletnog romantizma i trezvenog realizma, čiji se refleksi osjećaju u njegovom stvaralaštvu.
Možda mu upravo zbog tog „brijega“ ni danas, 140 godina nakon njegove smrti, ne damo mira.
(Slovo sa simpozijuma „Stefan Mitrov Ljubiša: intertekstualna interpretacija, 27. i 28. februar 2018, Budva, Reževići, Petrovac)
Bonus video:
