Staviti Jelenu Petrović Savojsku u savremene okolnosti a da se ne povrijedi veličina i značaj crnogorske princeze čini se neostvarivo. Kako bi poznata dobročiniteljka, specifična po svojoj širokogrudosti mogla da se zamisli ispred psihijatra tražeći razlog i povod svoje filantropije, ili u iznajmljenom apartmanu, ili sa oženjenim čovjekom, kako je zamisliti, a da se ne ukalja čistota i dobrota koju ona predstavlja crnogorskom ali i drugim narodima... U tome je uspio poznati crnogorski reditelj Slobodan Milatović radeći na predstavi “Apartman Savoja” koja je premijerno izvedena u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, odakle je počela priča princeze Jelene.
Milatović je prepoznat kao pobornik alternativnog i ambijentalnog teatra u Crnoj Gori. Njegove predstave redovno su nagrađivane na međunarodnim pozorišnim festivalima, a režirao ih je više od 70. Osim nagrada, njegovi komadi su bivali i zabranjeni, neki su zabilježili enorman broj izvedbi, a neke ne više od jedne, zbog tehničkih (ne)mogućnosti.
O procesu stvaranja predstave, ali i o stanju crnogorskog pozorišta, publike i djela, za “Vijesti” govori Slobodan Milatović.
Kakvi su Vaši utisci nakon premijere predstave “Apartman Savoja”?
Ostvario sam ono što sam zamišljao od početka rada na toj predstavi. Proces je bio veoma zanimljiv zato što su ova dva teksta - “Apartman Savoja” Sandre Vujović i psihološke priče Marije Čolpe, spojene u jedno. Tekstovi su nastali nakon radionica na temu Jelene Savojske. Bilo je izazovno i zanimljivo te dvije priče spojiti u jednu. To mi je možda i najvažniji dio rada, to mi je bio prvobitni cilj i jako mi je bitno što je sve dobro spojeno i postalo je cjelina.
Koliko Vam je bilo teško spojiti dvije priče a da kontekst ni jedne od njih ne bude promijenjen?
Nijesam narušavao priče, ali sam ih mnogo adaptirao. Iako se bavim konceptualnim stvaranjem, razbijanjem tabua i otvaranjem nekih novih tema, uvijek pokušavam da zadržim suštinu. Ono što sam u početku znao o predstavi jeste da će likovi iz drame “Apartman Savoja” biti povezani sa radnjom Marije Čolpe i to su djelovi koji idu i u savremenoj i u tradicionalnoj epohi. To sam napravio dosta dobro, a glumci prihvatili veoma dobro, pa je i način igre jedinstven. U ovoj klasičnoj predstavi najveći je pomak zapravo adaptacija dva teksta i prilagođavanje glumaca.
Ipak, predstava i radnja odstupaju od klasičnog... Da li je i na koji način bilo teško da se predstavi Jelena Savojska, a da se ne povrijedi način na koji naš narod nju doživljava?
Ja imam opšti utisak o Jeleni Savojskoj koji je pozitivan. Bilo kako da uradim neko djelo ne mogu je dovesti u kontekst nečega što bi je povrijedilo, iako su ovdje u pitanju teme i epohe koje nijesu jednostavne za njen lik. Dosta su problematične okolnosti u kojima smo je dali, ali je sigurno da smo napravili veoma topao i pozitivan lik i to spajajući Jelenu Savojsku iz priče lika savremene djevojke u lik Jelene princeze. Djevojka iz prvog dijela je slobodnija, mora da vrati porodične dugove, a u drugom dijelu igra Jelenu Savojsku u epohi gdje je kod psihijatra... Pitanje je bilo kako to izvesti a da zadržimo Jelenu kakva ona jeste, čista i topla. Mislim da smo napravili jedinstven i topao njen herojski lik.
Zanimljiva je priča o Jeleni kod psihijatra. Ona dolazi do suočavanja sa jednom vrstom poremećaja, odnosno problema pretjerane humanosti, darežljivosti, filantropije, tome se traže i nalaze povodi. Kod psihijatra saznajemo da je možda taj povod bila Jelena kao mala djevojčica od samo četiri godine koja je prisustvovala smrti svoje sestre na krštenju. Dosta je savremena i ovovremena poruka. I iako je u pitanju priča o Jeleni Savojskoj, ova predstava podstiče mnoge savremene teme vezane za odnose prema društvu, baštini i tradiciji, tako da je i angažovana.
Koliko je bilo teško smjestiti Jelenu Savojsku ispred psihijatra?
U pozorišnom smislu, i dramaturškom i rediteljskom, ovo je bio zahtjevan postupak. Predstava nema klasičnu dramsku formu već se zahtijevalo ispričati kako likovi ulaze u dešavanja i okolnosti. Lena je djevojka iz prvog dijela koja je u vezi sa oženjenim muškarcem, a stari čovjek je opsjednut Jelenom i pravi joj zadužbinu zbog čega se zadužio i biva prisiljen da izdaje taj apartman u koji dolaze Lena i oženjeni muškarac biznismen. Znao sam i na početku da će u drugom dijelu predstave Lena biti Jelena a da će psihijatar biti taj stari čovjek. Pitanje Petra, oženjenog biznismena je takođe bitno. Ko je on? U prvom dijelu Petar je bahat, primitivan, nasilan, stereotip čovjeka koji je danas kontroverzni biznismen. On kupuje taj apartman, jer može sve da kupi. U momentu kada Petar ulazi u epohu, smislili smo (da bi povezali priče), da on nije onakav kakvim ga mi vidimo u prvom dijelu. On je čovjek iz ugledne i intelektualne familije, obrazovan, pošten, ali da bi postigao sve do čega je došao, plašiose nemanja vrijednosti koje nestaju. Polako, on je postao namjerno primitivan, iako je zapravo i obrazovan i suptilan i dostupan. Može se reći da je drugi dio predstave kada je Jelena kod psihijatra, zapravo njegova vizija u kojoj se on igra sa svim tim.
Koliko je glumačka ekipa omogućila prenošenje emocije i priče publici?
Mislim da je predstava drugačija od onih kakve se inače rade u Zetskom domu i Crnoj Gori, a drugačija je i za mene jer daje novi pristup pozorištu. Pravio sam takvu predstavu da glumačka igra dođe do izražaja. Mislim da je glumački teatar potreban i nameće se kao takav, a pozorište ima zadatak da preko glumaca unese i da energiju i život projektima. Ovdje sam imao zanimljivu ekipu, različitu i po godinama i po pristupu glumi. Bio mi je mali problem da ih iz takozvane dramske igre dovedem do igre kakvu sam želio. Najveći dio predstave glumci ne igraju jedan prema drugom već prema publici, a izvesti to kvalitetno je bilo teško jer su svi oni navikli da igraju na partnera. U svemu tome bitno je da glumci ne izgube emociju i da predstava nosi određene moći, čak i melodramu koja vodi do patetike, to sam namjerno ubacio, ali i prostor koji nosi radnju. To je apartman uređen sa krevetima, ormarima, policama, a onda sam sproveo i jednu moju ideju koju sam odavno htio da primijenim - hodnik, starinski sa starinskim lampama. Lampe, ne samo da bi odredile epohu, već i da bi ostavile efekat na publiku. Uz glumačku igru u kojoj su glumci morali da pobijede lampe, čini mi se da sam uspio da napravim i dramaturgiju svijetla čitave predstave... Dramaturgiju koja ima svoju priču pod svijetlima kojima sam se igrao.
“Apartman Savoja” se čini kao jedna od predstava na koje nijesmo navikli u Crnoj Gori... Je li to tako i iz Vašeg ugla?
Ja sam radio dosta koncepualnog i ambijetalnog teatra, a zadnjih godina mi je potrebno da se malo bavim, uslovno rečeno, klasičnim teatrom i da dam prednost glumcu. Nikad ne upoređujem sebe sa nekim, već sebe sa samim sobom. Ovo je za mene novina, novi pristup i drugačija estetika koju sam uspio da napravim. Istakao bih da je Zetski dom posljednjih godina postao dobar poligon za istraživanje, gdje se daje pažnja procesu nastanka predstava. Tako je i ova predstava nastala iz radionica, a ima još takvih. Ono što je dobro jeste da glumci igraju i proživljavaju sve drugačije iako su to glumci koji igraju i u drugim teatrima.
U posljednje vrijeme Kraljevsko pozorište biva veoma angažovan teatar nudeći publici mnogo toga. Kako vidite pozorište u Crnoj Gori, trenutno?
Zetski dom je otvoreni, prije svega nacionalni teatar, ali Cetinje nije grad koji može da ima toliko publike. Proces rada u Zetskom domu je stvaranje značajnih ideja i dovođenje evropskih imena. Oba teksta na kojima sam ja radio, zatim Popajevi tekstovi, tekstovi Mirjane Medojević, dat je prostor mladim dramskim piscima u Crnoj Gori, a to je veoma bitno. Ono što je značajno za Zetski dom, crnogorski teatar i publiku, jeste to da promoviše našu kulturu. Uspjeh su veliki projekti i sredstva od Evropske unije koje je cetinjsko pozorište imalo, a sada su dobili i još jedan. Teatar u Crnoj Gori je, po mom mišljenju, veoma ozbiljan teatar zato što u regionu i po broju i značaju i modernosti produkcija, Zetski dom ima značajno mjesto, iako ga ne bih poredio sa slovenačkim pozorištem. Boli me to što su naši ljudi inferiorni prema drugim sredinama. Zetski dom je poguralo otvaranje prema vani. U Crnoj Gori ima malo infrastruktura, a pod tim mislim na pozorišta i ansamble, ali festivali je dopunjuju. Ono što me kopka je i to što predstave počinju da liče jedna na druge, a mislim da pozorišta treba da se pronađu i iskristališu svojstvenu ponudu publici.
Pozorište kao da stalno vodi borbu da privuče publiku. Je li takva situacija i iz Vaše perspektive?
Ja sam pobornik takozvanog modernog teatra u Crnoj Gori, iako znam da, ne samo ovdje nego i u svijetu, publika voli klasične predstave, neopterećujuće. Pitanje da li podilaziti ili prevaspitavati publiku je veoma nezgodno... Ja imam iskustvo koje sam stekao vodeći alternativno pozorište DODEST i festival FIAT: znam da ne treba misliti na publiku koliko na kvalitet, a publika će prepoznati to. Zapanjen sam kad vidim toliko ljudi koji su se vaspitavali i prevaspitavali na FIAT-u gledajući moderne, alternativne, avangardne, radikalne, savremene predstave, ali je pitanje pozorišta uvijek kvalitet i ono mora da bude angažovano, i socijalno i politički. Vraćam se na priču da u današnjem teatru u svijetu najveći reditelji stavljaju sebe u drugi plan a ističu glumce. Mi smo dugo imali eru gdje je reditelj sa svojim eksperimentima bio u prvom planu. Ipak, pozorište ne može više da se takmiči sa svim novim tehnologijama, putevima, vremenom, tragajući za publikom koja je otuđena. Ja sam pobornik glumačkog teatra. Nije u pitanju to da se glumac istakne, već glumac kao aparat da privuče publiku koja traži emociju i energiju i da tako komunicira sa publikom. I iako se proriče gašenje pozorišta ja se nadam da do toga neće doći jer pozorište utiče na razvijanje svega.
Šta je bitno u pozorištu i zašto je ono bitno?
Meni je u pozorištu veoma bitna forma, a ona rađa suštinu. Mi ne prinosimo pozorištu stvarni život iako se indirektno to i kazuje. Ja sa glumcima radim tako što ih stavljam u okolnosti a ne pričam im šta treba da rade, i tako oni postaju likovi. Ne treba da rušimo nešto ili kritikujemo i pokrećemo teme, jer je pozorišna istina zapravo istina sama po sebi, a nikako nije i ne smije biti realnost iz života. Što se nešto apsurdnije napravi to je u pozorištu bliže. Ima li išta apsurdnije nego televizijska serija Đekna koja je apsurdna a u njoj svi prepoznajemo neku istinu koja nas oslikava. Dokumentarni teatar preko Liješevića i drugih reditelja na primjer veoma poštujem, jer je to potreba ideje da glumci stvaraju sebe. Ipak, postoje razni nivoi do kojih se ide.
Treba li pozorište onda, radi publike, da bude realnost ili zapravo realnost treba ostaviti za film, a pozorištu ostaviti da prenese poruku o realnosti?
Upravo. Često govorim glumcu da je tačnost lika emocija koja se proizvodi kod publike. Dosta sam se bavio konceptualnim predstavama koje razbijaju neke teme, ali mi je uvijek prvo bilo da predstave imaju emociju, iako kroz njih pokrećem i razbijanje nekih tema. Na primjer u ovoj predstavi sam išao direktno na emociju koja se može povezati sa neodramskom emocijom. Neodrama je veoma bitna iako je ja nikada nijesam volio, ali je i ona dobar pokretač emocije.
Jeste li razmišljali o tačnosti tokom procesa ove predstave, o tačnosti i emocijama?
Nijesam razmišljao o Jeleni Savojskoj, već sam želio da vidim koliko gumac sam može da povjeruje u tačnost svega i prenese to publici. Dosta sam se bavio crnogorskom baštinom u svojim predstavama tako da sam i ovom nastavio preispitivanje društva u kojem živim i u kojem sam vaspitan. Bilo mi je bitno da Jelenu Savojsku igra mlada glumica i igra je Ana Vučković, Cetinjanka koja je rođena u istom mjestu gdje i Jelena. Pitanje je mikroenergije kojom su one povezane, tako da i antropološki ugao može doprinijeti predstavi.
Da li ste Vi gledali predstavu iz ugla publike, ili kao reditelj?
Ne. Ja nikada ne gledam svoje predstave. Ja gledanje svoje predstave završim sa zadnjom probom, osim ako imam neku tehničku ulogu. Ne bih mogao normalno da je gledam jer znam da bih kritikovao i sebe i glumce i publiku, možda i svijetlo... Moguće da je nekad odgledam. Napravio sam dosta iskoraka u Evropi i regionu sa svojim komadima. Bilo je predstava koje sam trebao da promovišem i oko kojih je trebalo da se angažujem mnogo više, ali nekako to nijesam uradio.
Imate li očekivanja za budućnost ovog komada?
To prvenstveno zavisi od producenta. Mislim da bi mogla da živi dugo u Crnoj Gori ali i da je interesantna i za region. Želio sam da napravim lijepu predstavu i emocijom i vizuelno i atmosferom i sa sveukupnim utiskom, iako se bavimo škakljivim i teškim temama ali sam napravio neku distancu da to ne bude prst u oko, da ne bude previše emotivno... Bilo je momenata da ljudi zaplaču na probama, pa se kasnije možda preispituju o svojoj ulozi i liku, kao i ja.
Mladi autori treba da rade, prave greške i eksperimentišu
Kako vidite položaj mladih režisera i njihovog stvaralaštva, ali i mogućnosti u Crnoj Gori?
Kad bi čovjek gledao po čemu se prepoznaje neka država i zajednica u pozorišnom smislu, osim glumaca koji ga nose, normalno da je dobro da postoje neka značajnija imena.Na primjer mi ne znamo teatre u Sloveniji, ali znamo Janežića, Pipana, Lorencina, Pandura, koji su postali veliki reditelji do 30. godine. Imamo primjer velike produkcije za predstavu Kasandra koju su finansirale Slovenija, Makedonija, i ostale, kao i Crna Gora, naravno... Ali predstava se broji kao crnogorska jer je pisac Ljubomir Đurković Crnogorac i ja, kao reditelj, sam Crnogorac. Mislim da je veoma bitno da mladi reditelji istražuju, da prave greške, jer je sve to normalno. Ja sam imao privilegiju da pravim svoje pozorište dovodeći glumce koje sam želio da mi igraju, a pravio sam ono što sam mislio da je kvalitetno. Mogu da kažem da je po mom mišljenju veoma značajna predstava “Sin” mlade autorke Mirjane Medojević koja je prošla dosta nezapaženo, značajna je i Urbanova predstava po Popajevom tekstu “Leptir”, veoma autentična. Festival FIAT je napravio nevjerovatnu misiju i najznačajnija je kulturna manifestacija u Crnoj Gori po svim parametrima. Prvi je, da je mnogo promijenio u Crnoj Gori što se pozorišta tiče, pa i u drugim umjetnostima, a ohrabrio je i mlade umjetnike da se malo opušte i rade, a publika je, iako možda i nije gledala predstavu, osjetila atmosferu. Osim toga, promovisao je mnogo mladih umjetnika. Veliki značaj tome daju i svjetska imena koja su gostovala na festivalu. Tu je najbolje spojeno kako i šta promovisati.
Fali pozorišne kritike koja će prepoznati vrijednosti
Da li, po Vašem mišljenju, Crnoj Gori fali pozorišna kritika?
To pod broj jedan. Ja kad sam kao klinac počinjao sa svojim radom, u generaciji sa Mladenom Nelevićem, Žarkom Lauševićem, Mimom Karadžićem, Markom Baćovićem i drugima, kritika je bila neizostavna. Ja sam na prvoj predstavi imao sedam napisanih kritika. Danas kritike nema, a ekspanziju crnogorskog teatra mora i treba da prati dobra i kvalitetna kritika. Ne samo kritikovati nešto, već prepoznati šta je dobro. Ja sam se jedno vrijeme bavio time ali je prilično nezahvalno raditi ovdje, jer smo mala sredina u kojoj se oduvijek gleda šta se o kome kaže, smije li se kome zamjeriti, a pritom je i loše plaćen posao. Crna Gora je mali i jedinstveni kulturni prostor ali se mora praviti strategija o svemu. Zbog čega postoji akademija, a zbog čega je toliko nezaposlenih glumaca, reditelja, dramaturga? Mora se praviti ozbiljna strategija i mora se podržavati umjetnost.
Bonus video:
