Bosanskohercegovačka vokalna umjetnica Nataša Mirković svečano će večeras otvoriti tradicionalnu manifestaciju “Mjesec poštovanja džeza u Crnoj Gori– JAM 2018” koncertom “En El Amor: Sefardske pjesme jugoistočne Evrope”. Ove godine pomenuta manifestacija održava se pod motom “Žene u džezu”, a svoje prvo gostovanje u Crnoj Gori, Mirković će iskoristiti da predstavi ljubav prema sefardskoj muzici.
Na večerašnjem koncertu u Podgorici pratiće je francuski serpentista Mišel Godar i američki bubnjar i perkusionista Džarod Kejdžvin. Koncert će početi u 20 časova u velikoj sali KIC-a Budo Tomović, a organizatori gostovanja su udruženje Jazz Art i KIC “Budo Tomović”. Nakon Podgorice Nataša će imati koncert u Tivtu.
Prvi put se predstavljate u Crnoj Gori i imaćete nekoliko koncerata. Šta će to publika imati priliku da čuje i hoćete li jedan isti repertoar izvoditi na svim koncertima ili će se razlikovati od mjesta do mjesta?
Jako se radujem koncertima i pozivu JAM Festivala. Publika ce biti u mogućnosti da čuje program sefardske muzike iz Bosne, Bugarske, Turske i Grčke. Koncerti sigurno neće biti isti, iako repertoar možda da, jer se radi o fiksnoj, ali i improvizovanoj formi muzike.
Promovisaćete aktuelni projekat “En El Amor” u kojem ste satkali ljubav prema sefardskoj muzici. Obično je za vaše kolege iz BiH karakteristično da njeguju sevdah. Otkud ljubav prema sefardskoj muzici?
Ljubav prema sefardskoj pjesmi jednostavno se desila slušanjem muzike. Lako se zaljubiti u sefardsku muziku kad imate velikane kao što je, recimo, Flory Jagoda da odrastate s njima. I čitava sarajevska sefardska muzička tradicija je posebna. U nekim pjesmama vi ne znate da li se sefardska pjesma oslanja na sevdah ili sevdah na sefardsku pjesmu. Mislim da smo imali veliku sreću na Balkanu i da smo jako bogati što se ta tradicija doselila na naše prostore. Ja sam se nakon dugo vremena slušanja, pjevanja i istraživanja, odlučila napraviti ovakav jedan poduhvat. “En El Amor” je upravo slika nekog mog poimanja te muzike. Međutim, ovo je tek početak.
Radeći na ovom projektu mnogo toga ste saznali o ovom žanru. Koje Vas je saznanje posebno fasciniralo?
Fascinira me to što su Sefardi uspjeli sačuvati svoju pjesmu uprkos velikom raseljenju prije 500 godina. Jedna te ista pjesma je prepoznatljiva u Sofiji, Istanbulu, pa i Izraelu i Španiji, odakle su prvobitno došli na Balkan. Naravno da se melos malo promijenio u odnosu na prvobitni, što je normalno da tokom vjekova teritorijalni uticaj ima određenu ulogu, ali su zaista pjesme i priče ostale. I kao da preko svih granica komuniciraju kroz muziku jedni sa drugima. To je tako lijepo čuti i vidjeti.
Koliko je bilo teško naći muzičare koji će ispratiti ovaj vaš projekat i jesu li i Mišel Godar i Džerod Kegvin zaljubljenuci u sefardsku muziku kao Vi?
Pa, iskreno, nije bilo jednostavno naći kolege gdje bi se dobro sklopila sva ta energija i muzika. Nakon više godina i traženja, desila se prva proba sa Mišelom i Džerodom u trio postavi i tad sam znala da ne treba dalje da tražim. Uvijek su te neke magične sitnice jako bitne kad radite relativno fragilne stvari. Recimo, Mišel je Francuz koji dolazi iz barokne i stare muzike, ipak je džez muzičar i svirao je godinama sa velikim majstorima sa Bliskog Istoka za serpent i tubu. Poznaje odlično istočnu muzičku dušu, melodijski i ritmički, a i sam je kompozitor. Isto je sa Džerodom. Amerikanac i džez bubnjar koji je strastveno otišao u pravcu muzike Indije i Bliskog Istoka, vlada izvrsno skoro svim perkusijama orijenta i Indije kao i njihovim ritmovima. Taj spektar boja i mogućnosti je naprosto magičan u pogledu na sefardsku muziku jer joj daje poseban izraz i meni veliku slobodu u interpretaciji.
Mnoge Vaše kolege muzičari tradicionalnu muziku sa ovih prostora često kombinuju sa džezom. Kako se sefardska muzika kombinuje sa džezom?
Džez i world idu odlično jedno sa drugim. Džez oslobađa tradicionalnu muziku, izvodi je iz “muzeja”, da tako kažem. Daje joj svježinu. Jako je bitno sačuvati tradiciju, ali se ona mora i razvijati, živjeti.
S obzirom na to da se koncerti po Crnoj Gori održavaju pod motom “Žene u džezu”, da li žene u ovom žanru već imaju svoje mjesto i da li je teže izboriti se za svoje mjesto u ovom muzičkom pravcu, nego u drugim?
Jednoj Nini Simon sigurno nije bilo jednostavno. Jedna crna žena sa vizijom želi da postane klasični pijanista.... tada nešto nemoguće. Danas je ženama i muškarcima i lakše i teže, zavisi u kom smjeru gledate. Prije je zajednica bila važna, danas pojedinac. Za pojedinca dobro, za zajednicu manje. Žena u džez može danas više i dalje. Može i muškrac. Smatram da je važno da se ne “borimo” za mjesto, već da zajedno stvaramo jedno drugom mjesto i podržavamo jedni druge. Tako je svima lakše.Lijepo je imati priliku raditi sa vrhom svjetske scene
Pjevali ste tematsku pjesmu u debitantskom filmu Anđeline Džoli “U zemlji krvi i meda” i to na poziv holivudskog kompozitora Gabriela Jareda. Kako je bilo sarađivati na tom projektu? Izvodite li nekad tu numeru na koncertima?
Sarađivati sa takvim kompozitorom je zaista uživanje. Imala sam priliku da radim i dalje sa njim na drugim projektima. Lijepo je imati priliku raditi sa vrhom svjetske muzičke scene. Međutim, treba biti uvijek u stanju maksimalne kreativnosti i biti sposoban udovoljiti jako visokim zahtjevima i voditi računa o sopstvenom kvalitetu. Izazov je i rado to radim uvijek kad sam u prilici. Pjesmu sam zadnji put izvela na Berlinalu 2012 godine, nije sastavni dio mog reperoara.
Bonus video:
