Gostujući nedavno u emisiji „Nedjeljom u dva“, Igor Mandić je po ko zna koji put u svom dugotrajnom javnom djelanju izazvao burne reakcije. Ovaj intervju stoga može poslužiti kao dvostruko dijagnostičko mjerilo - lično i opšte. U prvom redu ohrabruje činjenica da vremešni pisac, kritičar i polemičar i dalje gaji onu prepoznatljivu beskompromisnost u raskrinkavanju društvenih defekata; a s druge strane iznova se otkriva žilavost nazadnjačkih struja, koje na svaki pogodak „u sridu“ (a I. M. je ko u inat đavolski precizan) po inerciji reaguju kuknjavom o izdaji, ne znajući za čime drugo da posegnu, pri tom temeljeći protivnapade na davno izlizanim nacionalističkim floskulama (koje valjda megafonski nadjačavaju ličnu ništavnost, rekao bi Berđajev). Slabašno za tipično mandićevski dokazni postupak, pokazalo se i ovaj put: spolja mangupski, a iznutra nafilovan britkim, razoružavajućim idejama.
Jedan od povoda gostovanja bilo je posljednje Mandićevo djelo „Predsmrtni dnevnik“ (V.B.Z, Zagreb, 2017), inače najprodavanija knjiga na prošlogodišnjem zagrebačkom Interliberu. Kao što sâm naslov upućuje, a autor ironično potvrđuje, čitaoci u startu bivaju pomalo prevareni što se tiče te udarne „predsmrtne“ prognoze, budući da je Mandić i dalje uporno tu, prisutan, aktivan, te trideseti put u karijeri (koliko je objavio knjiga) spreman za kritike svih kalibara, naročito one desničarske, s kojima se obračunava s posebnim merakom - čiji su napadi istovremeno najmasovniji i najbanalniji, kao kad ste u okruženju velike koncentracije muva. No, u pogledu sadržaja između korica zloslutno crne boje teško da će se osjetiti prevarenim i najveći skeptik, koji, recimo, sumnja u domete intelekta na pragu devete decenije. Igor Mandić je još jednom demonstrirao briljantno vladanje tematikom (koja je uz to višeslojna), pa čak i kad je dominantno obojena sjenkom skoroga kraja - uslovno rečeno, jer je po srijedi autoprojekcija, nešto što se naslućuje i priziva. Opet pogrešna, treba navijati, koliko god išla u korak s prirodnim zakonima.
Paradoksalno, smrt je najpostojaniji motiv ove knjige - ona je njena armatura, drži čitavu strukturu koherentnom. Time je autor možda i nesvjesno ukazao na taj njen telepatski stvaralački potencijal. Jer, smrt je Mandiću non-stop na umu. On je iščekuje, a ona mu uporno izmiče, s vremena na vrijeme mu se prikazujući tamo gdje joj se najmanje nada: ćerkino samoubistvo s kojim se nikada nije u potpunosti pomirio (mada je minula decenija), umiranja bliskih ljudi, te suočavanja sa istorijatom odlazaka brojnih istaknutih ličnosti, čije su pozne biografije nalik zapisima sa gubilišta, ili iz gladijatorskih arena gdje je i od najžešćih borbi teže prihvatiti neminovnost sudnjeg časa.
No, čini se kako Mandić čisto intelektualnim otporom nastoji da se otrgne te uzaludne, samonametnute patnje pred izvjesnošću nestanka. Njega zanimaju rješenja najbritkijeg ljudskog oružja - razuma. Zato se on poziva na velike umove iz davnina, koji su prihvatali smrt zahvaljujući logičkom razgraničavanju postojanja i nepostojanja. Tako je, na primjer, premudri Epikur govorio da mi sa smrću nemamo gotovo nikakvog posla, jer dok je nas - nje nema, i obrnuto; a Marko Aurelije je poručivao kako smrt ne treba čekati ni sa tugom, ni sa bijesom, niti sa ravnodušnošću, već spokojno, kao još jednu nepromjenljivu zakonitost prirode. Autor ide još dalje, u svom prekaljenom samoironičnom maniru, dajući ipak prednost životu dok god nas njegove vitalne funcije drže usidrenima na ovoj strani:
„Kakav si ti - hipohondar smrti - ako svako jutro, kada doručkuješ, uz sok od rajčica (?) gutaš i 1 kom. Aspirina 100? Čuvaš li se ti to od nečega i ako je tako, što je onda s tvojim famoznim 'nagnućem prema smrti' (kako je tragični Jean Améry fino preoblikovao Freudov 'nagon prema smrti', ali za Améryja imam još vremena)? Pa, zar to nije logično? Ja ne želim biti pomagač u svojoj smrti, tako da življenju izbijam ama baš sve adute iz ruku. Smrt (mi) mora doći unatoč životu, a ovaj kakav mi je sada tek je puko otaljavanje življenja i 1 aspirin dnevno nije neka osobita pomoć. Naprosto, tjeram naviku preživljavanja...“
Paralelno s promišljanjem o fenomenu samoubistva, o navodnom životu nakon biološkog poništavanja, o besmislenosti te posljednje, poprilično jalove faze bitisanja, autor svoj „predsmrtni dnevnik“ raskravljuje prepuštajući se svakodnevici na više ili manje angažovan način. Jer, kako kaže - mora preživjeti da bi dočekao smrt! I dok u početku djeluje kako se mimo volje bavi tim ponavljajućim tričarijama, kako mjeseci odmiču primjetna je njegova rastuća borbena gotovost. Jednom se lativši pera, zlovoljni penzioner narasta do veličine onog istinskog Igora Mandića, poznatog po razarajućim učincima svojih analiza. Riječju, čovjeka vječito dosljednog sebi, bez dlake na jeziku. I pored, dakle, želje da uspori - nije mogao protiv sebe. Povlačenje mu nije dopustio istrenirani kritički nerv, nagonski prikopčan za tokove javnih zbivanja još od šezdesetih godina prošloga vijeka.
Materijala, je li dao bog, na pretek. Svaki jutarnji susret s novinama tjera Predsmrtnika da sa još većim žarom juriša na podvale i neistine onih koji se šepure propagandističkim terenima današnjice, prostranim i dostupnim gotovo svakome. Mada ponegdje zna da natukne kako mu smisao vlastitog uključivanja u dnevnopolitičke raspre i nije baš najjasnije, ne propušta da ih izvrne naopačke, istrese do kraja. Najviše se zadržava na fenomenu latentne neoustašizacije Hrvatske. Međutim, problem sa „ujama“ (kako ih od milošte zove) je u tome što ne mogu Mandića tek tako optužiti za „jugokomunistička“ stremljenja, po oprobanom receptu, budući da im je to najdraži argument: on je, naime, i za vrijeme komunizma bio oštar kritičar svih negativnosti, dok su oni koji se danas s najvećom galamom okreću za pasalom jugoslovenskom epohom tada držali čvrsto jezik za zubima. Zato mu je toliko naporna ta nadničarska nakačenost na glasila svih vrsta, pa mu ne preostaje ništa drugo sem da, otarasivši se eufemizama, polemike okončava rugalačkim tonom, nazivajući stvari pravim imenom (jednu je, slikovito, nazvao ustaškim podrigivanjem iz kanalizacije).
„Ušato U“, razvija dalje strategiju asocijativnosti, „u hrvatskoj je pavelićevskoj praksi i imitaciji današnjih neoustaša bio i ostao amblem koji samo produžava smisao SVASTIKE. Dakle: UŠATO U je SVASTIKA, a njeno ukazanje na jednom travnjaku čista je i puka prijetnja - Srbima, Židovima, Hrvatima ljevičarima (antiustašama, antituđmanovcima). Nije mi stalo ovo više razrađivati jer bi to bilo isto kao govnu dati pljusku, a to nije higijenski. Tu tvorevinu treba sprati smetlarskim šmrkom i - dolje u kanalizaciju.“
Ono što ovim zapisima daje romanesknu nijansu, čineći ih skupa, u izvjesnom smislu, nekom vrstom dnevničkog romana, jesu ljudi koji su imali i/ili imaju važnu ulogu u Mandićevom životu. Pored već pominjane ćerke, supruge s kojom penzionerski letargično traje iz dana u dan, te evociranja drugovanja sa Radetom Šerbedžijom tokom trajanja teatra „Ulysses“ na Brionima, naročito su dirljivi segmenti posvećeni Arsenu Dediću - autorovom višedecenijskom prijatelju, s kojim je bio sudbinski povezan činjenicom da su kao dječaci, u vrijeme kad se još uvijek nijesu poznavali, živjeli u istoj šibenskoj ulici! Završni dio dnevnika podijeljen je na nekoliko uzastopnih dana, kada su brionske pozorišne svetkovine bile prožete zebnjom zbog zdravlja velikog kantautora. Mandić se u tom teškom periodu svakodnevno povjerava dnevniku, ispovijedajući bojazan da mu se smrt ponovo podsmjehuje s prokleto malog odstojanja. Smrt Dedićeva duboko će ga potresti, pa će sa (za njega pomalo neočekivanom) sjetom opisati žalobno veče utopljeno u alkoholu, na pustoj terasi brionskog hotela, što je jedan od najupečatljivijih pasaža ove knjige.
Simbolično je okončava nešto dužim epitafom. Odlazak najboljeg prijatelja zatekao ga je u samoj završnici dnevnika i on odlučuje da je pravo vrijeme da zanijemi i na taj drugi, posredni, ali dalekosežniji način - pred svojim čitaocima. Samo do naredne knjige, nadati se, kao što ostaje nada da će jedini njegov kiks biti to sumorno naslovno određenje „Predsmrtnog dnevnika“. A vjetar u leđa svim poštovaocima Igora Mandića daje kolumna pod nazivom „Non serviam“, koju je s novim elanom od februara nastavio pisati za portal Lupiga.
Bonus video:
