“Književnost je izvan svake neslobode i nasuprot je svake neslobode. Književnost jeste carstvo slobode i možda je čovjek jedino u književnosti, odnosno umjetnosti slobodan“, poručila je poznata spisateljica i rediteljka Vida Ognjenović na promocij njenog novog romana „Maksimum“ koja je preksinoć u organizaciji Narodna biblioteka Budve, održana u Akademiji znanja. Novi roman objavljen je u izdanju “Arhipelaga” u ediciji “Zlatno runo”.
“Maksimum” predstavlja roman o mehanizmima hajke i javnog progona. Izmješten na prvi pogled iz aktuelnog vremenskog konteksta, ovaj roman svojim višestruko ukrštenim pričama i ljudskim sudbinama koje iznosi sugestivno svjedoči o iskustvu nekoliko generacija suočenih sa autoritarnim društvom i isključivostima vlastite sredine. Junak romana je Maksimilijan Vajner Maksimum, slikar i svjetski priznat stručnjak za umjetnost, iznenada biva optužen da je falsifikator i da je na tržištu slika naivne umjetnosti podmetnuo svoje slike pod imenom misteriozne umjetnice koja u isto vreme volšebno nestaje. Od tog trenutka javnog napada Maksimuma napuštaju i napadaju neke kolege i prijatelji, dok mediji od njega prave slučaj dovodeći u pitanje njegov ugled, autoritet i stručno znanje.
“Na neki način, Vida Ognjenović je roman 'Maksimum' zapravo situirala i kao roman o pojedinačnom identitetu - kako čovjek može u savremenom svijetu da osmisli vlastiti izbor. Sa druge strane, to je neprestani sudar, sukob sa činjenicama te stvarnosti koja je sačinjena od mreža informacija, znanja , različitih tokova moći koji se na vrlo sugestivan način prikazuju u ovom romanu. Ono što sa umjetničkog stanovišta plijeni je da se praktično u svakom poglavlju ovog romana pojavljuje drugi pripovjedač. On kazuje svoju priču, svoj pogled na činjenice stvarnosti, pokazujući nam, zapravo, da ni jedna istina nije sama, da ni jedan pogled na svijet nije potpun i zaokružen i da svaki slučaj, svaka sudbina, svaki detalj, svaki događaj može biti ispričan iz najvjerovatnijih uglova”, kazao je osnivač i glavni urednik izdavačke kuće “Arhipelag” Gojko Božović.
Prema njegovim riječima, roman “Maksimum”, je romaneskni, umjetnički pokušaj da se umnože perspektive gledanja na stvari.
“Ovaj roman možemo da čitamo kao jednu vrstu kritike savremenog trenutka u kome postoji mnoštvo informacija, ali postoji veoma malo razumijevanja, komunikacije, kritičke analize bilo koje stvarne situacije, bilo koga pitanja za koje smo zainteresovani, kao čitaoci, građani”, istakao je Božović.
Ognjenovićeva je navela da je kod nas lako naći primjere Maksimuma.
“Ja sam na jedno novinarsko pitanje na brzinu našla tri poznata slučaja. Jedno je profesorka Ksenija Tanasijević Marković, filozofkinja, kojoj je disertacija poništena zato što su je napali za plagijet. Kada se dokazalo da to nije istina, niko joj se nije izvinio, ona je napustila fakultet, jedna briljantna žena. Drugi slučaj je slikara naivca Ilije Bosilja, koji je morao da dokazuje i na sudu, pred komisijom stručnjaka, da slika, jer su ga bili optužili da je njegove slike naslikao njegov sin, istoričar umjetnosti, a ne on. Treći je slučaj je napad na Danila Kiša da je plagijator i njegov pokušaj da ljudima objasni da se književnost hrani i književnošću. Naravno, nigdje u svijetu to nije morao da dokazuje, osim kod nas”, podsjetila je Ognjenović.
Društvene mreže su arene, tu svako može napisati šta hoće
Vida Ognjenović uvjerena je da bi se danas Kiš proveo isto, kao što je prošao prilikom napada za plagijat.
“On se odbranio tada. On je napisao knjigu da bi se odbranio, da bi objasnio postupak, način na koji se literatura čita, prihvata, šta je njen zadatak. Znate onu dosjetku - Englezi se uče na Kembridžu, a mi na greškama. Mi smo nešto naučili iz tog napada na Danila Kiša, ali Kiš je stradao. To je najsuroviji napad koji se može zamisliti. On je neka vrsta žrtve tog mentaliteta napada. Naši su napadi uvijek naslade, kod nas je tigrovska igra - što više krvi, to veće zadovoljstvo. Danas se sve to radi krvavije i prljavije, baš zbog tog proširenja komunikacije. Društvene mreže su arene, tu svako može napisati šta hoće, istina više nije obavezna u javnom nastupa. Komunikacija mora da bude odgovorna za svoje dejstvo, a to nije slučaj, vi ne možete da je kontrolišete, nema urednika na društvenim mrežama”, ustvrdila je književnica.
Bonus video:
