Ljubav je inspiracija svih umjetnika i svih vremena. Goran Stojičić, srpski autor piše o ljubavi. Njegova prva, multimedijalna knjiga “Besani”, postaje sve popularnija, a moguće ju je pronaći i u izdanju crnogorske izdavačke kuće “Narodna knjiga”. Knjiga koju čini 35 priča o ljubavi i 35 pjesama alternativne rok scene, prevedena je na više svjetskih jezika, a Stojičić ju je nedavno promovisao i u Podgorici. Tom prilikom najavio je i roman na kojem radi, međutim, za “Vijesti” otkriva da su u planu ipak dvije nove knjige koje upravo piše, a obje govore o ljubavi.
Stojičić ističe da je veoma bitno biti oprezan kako pisanje o ljubavi ne bi prešlo u patetiku i kako bi stil ostao pitak i jedinstven, a priča originalna i “nečija”.
Za sebe kaže da oduvijek piše, ali je tek sada riješio da se uozbilji. Inspiracija mu dolazi iz svakog trenutka, a na njegovo pisanje ne utiču drugi stvaraoci već knjige, muzika i filmovi.
“Nekada je to neka rečenica koja mi da ideju, nekada solaža na gitari, a veoma često jedan jedini kadar iz filma”, kaže on.
Stojičić “Vijestima” otkriva junake novih djela, ali govori i o knjizi “Besani” kojom se veoma brzo probio do čitalaca i književnih polica.Vaša prva knjiga “Besani” je već postigla značajan uspjeh, da li ste to očekivali i da li je bilo teško probiti se na “književno tržište” s obzirom na to da je ovo vaša prva knjiga?
Ne, ovakav uspjeh mi nije padao na pamet. Nadao sam se da će se ljudima dopasti, ali nisam očekivao da će to biti u ovolikoj mjeri.
Da je lako probiti se - nije. Mislim da je u mom slučaju najveću ulogu imao Fejsbuk i moji pratioci kojima se svidjelo to što ja pišem. Mreža se širila iz mjeseca u mjesec i veliki broj ljudi je sa nestrpljenjem čekao da zbirka bude gotova. Nakon objavljivanja knjige, zaposleni u Delfiju, najvećem lancu knjižara u Srbiji, prepoznali su kvalitet i procijenili da će se knjiga dobro prodavati. Smjestili su je u izloge i na vidna mjesta, i tako je sve počelo.Ipak, nije toliko često da nečija djela, posebno sa naših prostora, zažive toliko brzo i budu prevedena na više svjetskih jezika. Šta vam je posebna satisfakcija kada je vaša knjiga u pitanju?
Najdraže mi je to što sam se probio sa nezavisnim izdavačem (Ammonite), i to sa kratkim pričama, u zemlji gdje se pretežno čitaju romani. Prevedena je na engleski jezik (Jelena Ćuslović), slovenački (Tatjana Cestnik, Mladinska knjiga), a u toku je prevod na hebrejski (Ivan Maletin) i grčki (Mila Lojpur). U planu i pregovorima smo u vezi prevoda na još nekoliko jezika. Sve to me čini dodatno srećnim.
Da li vam to daje poseban zadatak za dalje stvaralaštvo, da li su vaši apetiti veći?
Da, naravno. U svakom poslu morate sebi da zadajete više ciljeve nakon završenog prethodnog. Tako je i sa pisanjem, posebno kada doživite uspeh. Kazali ste da priče iz knjige “Besani” nijesu autobiografske ali su povezane sa životom i govore neke priče koje svi proživljavamo, prije ili kasnije. Kakve su to priče, da li postoji neka tajna nit koja ih veže ili poruka koja se prožima kroz svaku od njih?
Sve priče su životne i bave se odnosima u ljubavi. Neke su mnogi preživjeli, a drugima će se tek desiti. Ljubav, život, smrt... Kazali ste da radite na novom romanu i da je zamisao da bude povezan u jednu cjelinu ali da se priče mogu čitati i zasebno. O čemu će govoriti taj roman?
Trenutno pišem dvije knjige. Jedna će biti posvećena Danilu Harmsu i pisana u njegovom stilu, sa puno apsurda i nevjerovatnih detalja. Druga je budući roman, kao što kažete, sastavljen od priča koje daju cjelinu. Radnja se dešava na najrazličitijim tačkama zemljine kugle, dok je skelet priče smješten na Svalbard, najsjeverniji naseljeni dio svijeta, gdje su norveški naučnici uspjeli da materijalizuju ljubav.S obzirom na to da obje knjige pripremate istovremeno, koliko je teško održati koncentraciju, fokus, ideju...?
To nije bilo u planu. Počeo sam sa jednom, ali su se ubrzo pojavile ideje koje nisu imale nikakve veze sa onim što sam započeo. Nisam želio da propustim tu, dodatnu inspiraciju, otvoren je novi folder i pokrenuo se rukopis druge knjige. Nije toliko teško biti koncentrisan i naizmjenično fokusiran na dvije stvari, posebno ako u svemu tome imam beskrajno tadovoljstvo. Pored toga, dobio sam ideju da pišem i priče za djecu i čak započeo, ali trenutno je rano da pričam o tome.Šta vas je navelo da jednu od knjiga posvetite Harmsu i o čemu ta knjiga govori?
Harmsove priče su moja stara ljubav. Kratke, nadrealne, pune apsurda, često komične, ali ponekad i tragične. Njegova knjiga „Slučajevi” je zaslužna što sam počeo da pišem. Moja buduća zbirka će biti pisana u njegovom stilu, iz tog razloga je i posvećena njemu. Na neki način vrsta zahvalnice čovjeku koji nije doživio da vidi sopstvenu knjigu. Objavljena je nakon njegove smrti.Radnja drugog romana je smještena na najsjevernijem dijelu svijeta, kažete. Zbog čega ste odabrali baš to mjesto, i koliko prostor utiče na priču?
Norveški arhipelag Svalbard je nevjerovatno mjesto i izabrao sam ga za skelet priče iz više razloga. Jedan od njih je niska temperatura, vodeno okruženje, i izgled samog ostrva... savršeno se uklapa u moju ideju. Priča o ljubavi je univerzalna i na nju ne utiče lokacija i mjesto u kojoj se dešava. Ipak, potrebno je istraživanje kako bi taj dio zemljine kugle i mentalitet bio slikovitije opisan. Ne znam precizno koliko je teško, ali ni koliko je lako. Kada si u tome, sve samo ide, sa svim usponima i padovima tokom stvaranja. Baš kao i “Besani”, i druga knjiga govori o ljubavi. Ko su novi junaci, čiji su životi u pitanju?
Junaci su parovi iz Beograda, Pariza, Moskve, Vašingtona, Pekinga, Kanbere, Pretorije, možda i Podgorice, kojima je potrebna pomoć sa Svalbarda - materijalizovana ljubav koja do njih stiže u zaleđenom obliku.
Privilegija je biti sastavni dio borbe za umjetnostDa li je današnje društvo "zahvalno" kada je umjetnost u pitanju?
Uvijek će postojati određen broj ljudi koji vape za umjetnošću i kulturom. On nije veliki, posebno u poplavi svega i svačega što sa kulturom nema nikakve veze, ali autori iz svih grana umjetnosti o tome ne bi trebalo da razmišljaju, već da stvaraju i posvete se onom što nose u sebi. Svi mi, koji se bavimo kulturom, moramo se potruditi da istu i obogaćujemo, i pokušamo da je podignemo na viši nivo, tamo gde zaslužije da bude. To je dug proces, i težak.
Često se kaže da se umjetnici bore za umjetnost i kulturu, kakve su privilegije u današnjem društvu u toj borbi, ili ih nema?
Privilegija je biti sastavni dio u borbi za umjetnost i kulturu. To je dovoljno.
Čovjek i viski sa tri kockice leda Stojičić je za “Vijesti” odabrao odlomak iz zbirke priča posvećenih Harmsu na kojim radi: “Čovek koji je pio viski s tri kocke leda”
“Danas sam, posle dužeg vremena, posebno dobro raspoložen. Osećam, desiće se neko sranje. Ne meni, već nekom, negde...
Rekao je sebi naglas, dok je usnama prinosio čašu u kojoj su viski hladile tri kocke leda koje su mu svojim zvukom već poslale ukus nepopijenog gutljaja. U tom trenutku, u svakoj državi na zemljinoj kugli, makar jedan par je počinjao da vodi ljubav, jedna žena se porodila, jedno dete se odbranilo od pedofila, udomljen je jedan pas, uspešno je završena operacija na srcu (negde skalpelom, a negde poljupcem)... U tom trenutku, kada mu se jedna od tri kocke zaglavila u dušniku... Istopila se, ali ne dovoljno brzo.”
“Noću je mogla da prizove sunce, a danju mjesec” “Srce boje praskozorja” Noću je mogla da prizove sunce, a danju mjesec. Od mora da pravi pitku vodu, a od kamena hranu. Mrtve da oživi, a djecu bez sjemena rađa; putuje kroz vrijeme, mijenja budućnost i tuđe živote živi. Jedino što umjela nije - da voli baš onog, koji voli nju. Sve je mogla, ništa mogla nije. Ipak, tog petka, odrekla se svih svojih moći. Svi su, sem jednog čovjeka, ostali bez nje. U tom trenutku, za koji je mislila da je posljednji za njen izbor, ne znajući da je on odlučio da je čeka čitav život, ali tako što je svakog dana nakon buđenja (a zbog nje se u praskozorje budio), čekao, čekao i čekao... Naravno, iz istog razloga zaspao bi sat vremena pred bojažljivu pripremu sunca za porođaj, jer mu je zora bila kasna. Svoju bivšu moć, da skrati mrak, nikada nije koristila da mu čekanje olakša. Razlog je bio jednostavan, nije bila svjesna koliko (možda čak i da li) ga voli. Osjećala jeste, ali znala nije... a sve je željela da zna.
Kada je shvatila da su iskustvo i znanje u ljubavi nebitni, srce joj je crveno postalo. Do tada, boje praskozorja je bilo. U kojima ju je čekao. Od tada... od tada, upoznavali su se svakodnevno. Bez obzira koje je doba dana i koje je doba ko od njih. Na kraju su ispričali sve priče u kojima su bili sami, bez onog drugog, i počeli da prave svoje. Mjesec se mogao vidjeti samo noću, a sunce po danu. More se više nikada nije moglo piti, a kamenje jesti. Mrtvi su ostajali mrtvi, a djeca rađala iz ljubavi. Ne baš sva. A njih dvoje... oni su postali Oni. Oni su postali - sve. Budni uvijek u praskozorje, koje bilo druge boje. Crvene. Kao njeno - novo srce.”
Bonus video:
