Kreativni ljudi dovijaju se na razne načine kako bi kvalitetno ispunili vrijeme u samoizolaciji. Slavni španski reditelj Pedro Almodovar latio se tako pera i odlučio da piše dnevnik, a njegov prvi dio objavljen je na web sajtu bfi.org.uk. i prenosimo ga u cjelosti:
Odbijao sam da pišem do sad. Nisam htio da ostavljam pisani dokaz osjećanja koja su ovih prvih nekoliko dana izolacije probudili u meni. Možda je razlog taj što sam otkrio ova situacija nije toliko drugačija od moje dnevne rutine - navikao sam da živim sam i da budem u stanju uzbune; ne baš srećno otkrovenje. Prvih devet dana sam odbijao da napravim zabilješku. Ali, jutros je u novinama bio naslov koji je zvučao više kao da je iz časopisa posvećenom crnom humoru: “Madridsko klizalište postaje privremena mrtvačnica”. Zvuči kao italijanski Giallo, ali se dešava u Madridu, to je “Jedna od zlokobnih vijesti dana”.
Danas je moj jedanaesti dan u izolaciji; počeo sam u petak, 13. marta. Od tada sam organizovao sebe da se suočim sa mrakom, sa tamom, zato što živim kao da sam u divljini, prateći ritam obeležen svjetlošću koja prolazi kroz prozore i balkon. Proljeće je i vrijeme je zaista proljećno! Dnevno svjetlo i njegovo obimno putovanje do noći. Dugo putovanje do noći, ne kao nešto užasno, već radosno. (Ili je to ono na šta se fokusiram, okrećući leđa agoniji podataka koji dolaze.) Prestao sam da gledam na sat, samo ga gledam kako bih brojao korake dok hodam dugim bočnim hodnikom u svojoj kući, hodnikom gdje je Đulieta Serano prigovarala Antoniju Banderasu kako nije dobar sin, referirajući na mene. Tama napolju mi govori da je već noć, ali ni dan ni noć nemaju raspored. Prestao sam da žurim. Od svih dana, danas, 23. marta, mi čula govore da su dani sada duži. I mogu duže da uživam u dnevnom svjetlu.
Nisam dovoljno vedar da bih počeo da pišem fikciju - sve se dešava u dogledno vrijeme - mada mogu da smislim nekoliko zapleta, neke od njih intimnije prirode. (Siguran sam da će na kraju svega ovoga doći do bejbi buma, ali sam jednako siguran i da će biti mnogo razdvajanja: pakao, to su drugi, reče Sartr. Neki parovi će morati da se suoče sa dvije situacije istovremeno, raskidom i dolaskom novog člana u tek razorenu porodicu).
Trenutna stvarnost je lakša da se razumije kao fantastična fikcija nego kao realistična priča. Nova globalna, virusna situacija kao da proističe iz naučno-fantastične priče iz pedesetih, godina Hladnog rata. Horor filmovi sa najokrutnijom anti-komunističkom
propagandom. Američki B filmovi, uglavnom vrhunski (naročito oni koji su zasnovi na romanima Ričarda Matesona: The Incredible Shrinking Man, Ja sam legenda, Zona sumraka), uprkos zlim namjerama njihovih producenata. Kao i na gorepomenute, takođe mislim i na Dan kada je zemlja stala, D.O.A., Zabranjena planeta, Invasion of the Body Snatchers i svaki drugi film sa Marsovcima u njemu.
Zlo uvijek dolazi spolja (komunisti, izbjeglice, Marsovci) i služe kao argument za najokrutniji populizam (mada i dalje preporučujem sve filmove koje sam pomenuo, oni su i dalje odlični). Zapravo, Tramp se već pobrinuo da situacija u kojoj se nalazimo zvuči kao horor film iz pedesetih, nazvavši virus “kineskim virusom”. Tramp, još jedna od velikih bolesti današnjice. Odlučio sam da potražim zabavu. Obično improvizujem (ali ovo nije vikend, moji uobičajeni dani samoće i izolacije), tako da sam sada sastavio program filmova, vesti i čitanja kako bih popunio različite djelove tokom dana. Moj dom je institucija i ja sam njen jedini stanovnik. Takođe, uključujem i malo vježbanja kod kuće od skoro. Do sada sam bio previše neraspoložen i jedina vježba koju sam radio bila je hodanje gore-dolje po dugom hodniko, istom onom u kojem su Đulija Serano i Antonio Banderas u “Pain and Glory”.
Izabrao sam moj popodnevni film, Melvilov film (Dirty Money/Un flic) i iznenadim sebe svojim izborom za večernji, kada se odlučim za Džejms Bondov film, “Goldfinger”. Tokom ovakvih dana, mislio sam, najbolja stvar je čista zabava, čisti eskapizam.
Dok gledam Goldfinger srećan sam zbog svog izbora; umjesto da ja biram, film je bio taj koji je izabrao mene. Upoznao sam Šona Konerija, sjedjeli smo jedan pored drugog na večeri u Kanu, i bio sam iznenađen njegovim filmskim znanjem, a posebno činjenicom da je mogao uopšte biti zainteresovan za moj rad. On više nije živio u Marbelji, ali je i dalje obožavao Španiju. Rastali smo se kao prijatelji i razmijenili brojeve telefona - za šta sam bio siguran da nijedan od nas neće nikad koristiti.
Ipak, par mjeseci kasnije - bila je to 2001. ili 2002. - on me je nazvao dok je izlazio sa projekcije filma “Talk to Her”. Ja nisam fetišista, niti mitomanijak, ali slušajući ga kako priča o mom filmu - bilo je nevjerovatno. Kao i slušajući njegov dubok glas, dobrog glumca i privlačnog čovjeka. Mislio sam o svemu ovome dok sam gledao “Goldfinger” to veče. Karantin, noć, Šon Koneri i ja, uključujući, misli koje jure i prekide.
Uključio sam TV na sekundu, između filmova, i saznao da je Lusija Bose odnešena od ovog toranada kojem samo znamo ime. I prolio sam prvu suzu dana. Bio sam fasciniran Lusijom, i kao glumicom i kao osobom. Pamtim je iz Antonionijevog “Story of a Love Affair”, kao ženu neviđene ljepote, čudne za to vrijeme, i tog načina hoda, androginog i životinjskog, koji je njen sin Migel Bose naslijedio, između ostalog. Antonionijev film će biti na programu sjutra. Bio sam jedan od mnogih Migelovih prijatelja koji su bili oduševljeni i začarani čarolijom ove moćne žene koja se činila vječnom. Kao Žana Moro, Šavela Vargas, Pina Bauš i Lorin Bekol, Lusija je bila dio Olimpa/Podijumamodernih žena, slobodnih, nezavisnih, sve od njih muževnije od muškaraca koji ih okružuju. Izvanjavam se za kaskadu imena, ali sam imao sreću da ih sve upoznam i postanem im blizak. Loša strana kućne izolacije je što je čovjek lak plen nostalgije. Stižem do Migela u Meksiko Sitiju i dugo razgovaramo. Prošle su godina od kad smo zadnji put pričalo i uprkos tragičnoj situaciji htio sam da mu zahvalim na bijelim orhidejama koje mi slao za rođendan tokom posljednje tri decenije. Bez obzira gdje sam - skoro uvijek van Madrida - svakog 25. septembra bih dobio buket bijelih orhideja koji bi trajao mjesecima, zajedno sa velikom čestitkom od MB-a (Migel Bose).
Dobra strana u nepostojanju rasporeda tokom zatvorenosti je što žurba nestaje. Nestaju i pritisak i stres. Ja sam prirodno anksiozan i nikada se nisam osjećao manje anskioznim nego sada. Da, znam da je stvarnost izvan mojih prozora strašna i neizvjesna, zato sam iznenađen što nisam zabrinut, i čvrsto se držim ovog novog osjećanja prevazilaženja mog straha i paranoje. Ne mislim na smrt, ni na mrtve. Moj glavni zadatak - nešto što je i za mene novo, jer uglavnom imam lošu naviku da ne odgovaram na poruke ili odgovaram samo na nekoliko - je da odgovaram svima koji mi pišu pitajući me o meni i mojoj porodici. Zato što po prvi put to nisu banalni razgovori i riječi zaista imaju smisla. Odgovaranje shvatam vrlo ozbiljno i svake noći napravim rundu kako bih saznao kako su moja porodica i prijatelji. Kada svjetlost više ne dopire kroz moj prozor, počinjem da gledam “Goldfinger”. Još jednom sam fasciniran sa Širli Basi, i kratkim pojavljivanjem još jedne Širli, Širli Iton, prelijepom glumicom koja je platila veoma visoku cijenu zbog pada u Bondovo naručje. Njeno tijelo obojeno u zlatno, ležeći na krevetu, sa nijednom porom ostavljenom da diše, je i dalje jedna od najmoćnijih slika nastalih u franšizi kako bi prikazala želju/pohlepu/eroticizam i ludilo super moćnih zlikovaca čija je jedina ambicija da unište svijet da bi samo njihovi vazali preživjeli.
Moram da prestanem da gledam kako bih se javio na telefon svojoj sestri Čus, koja mi kaže da me gleda u dokumentarcu na La 2 (drugi kanal španske državne televizije). Već je na pola. Prebacujem sa filma na drugi kanal i nalazim dokumentarac o Šaveli, Dareše Kji i Ketrin Gund.
Sve što vidim i čujem me tjera na plač. Iznenađuje me, iako sam već gledao dokumentarac u to doba. Ali ovaj trenutak je drugačiji od svega što sam ikad doživio; ne mogu da nađem poređenja. Sve što znam je da sam zatvoren i da istovremeno bježim iz zatvora. Svakog dana sve manje gledam vijesti. Pokušavam da zadržim paniku i anksioznost. Bijeg na koji mislim (kroz zabavu i eskapizam) je sve osim monoton. Iako sam već gledao dokumentarac o Šaveli, pogođen sam tako jakom emocijom da ne mogu da je kontrolišem, niti želim. Plačem do posljednjeg kadra. Preplavljen sam sjećanjima onih noćih u kojima sam je predstavio u Sala Caracol ili Albenjiz pozorištu (prvom pozorištu u kojem je nastupila kao pjevačica; prokleti meksički seksizam joj nije dozvoljavao da na pozornici bude obučena u pantalone i pončo, jer neko ko nosi tu odjeću ne može da bude prava žena).
Predstavio sam je u Olimpiji u Parizu. Bilo je teško, ali smo uspjeli da napunimo pozorište. Jedno jutro, tokom tonskih proba, Šavela je pitala jednog od zaposlenih gdje je Madam Piaf pozicionirala sebe kada je nastupala tu. I pjevala je sa iste te pozicije. Od te večeri nadalje, kao dio mog rituala, u kojem je Šavela bila moja Piaf, počeo bih predstavu tako što bih ljubio nekoliko centimetara bine na kojima bi Šavela kasnije stajala.
Dolazeći pravo od zabavno Džejms Bonda nisam bio spreman da još jednom slušam glas Velikog Šamana, kako pjeva ili priča, niti sam bio spreman da vidim sebe kako pjevam Vamonos sa njom i dijelim toliko trenutaka njenog života u Madridu i Meksiku.
Sjećam se da sam je zvao iz Tandžira za Božić 2007., njen glas, artikulacija tih nekoliko riječi koje je izgovorila, su me uplašili. Jedna od Šavelinih mnogih poslastica je bio njen sjajni Kastilljanski izgovor, riječi su zvučale čitave u njenim ustima, nijedno slovo nije izostajalo. Preko telefona uspjela je da artikuliše jedino “volim te puno” i “vrijeme prolazi”. Bio sam zabrinut i dvije nedelje kasnije sam se pojavio u Kvinta La Monina u Tepoztlanu, gdje ju je sklonio prijatelj iz mladosti. Bio sam spreman na najgore, znao sam da je bila hospitalizovana tri dana prije toga. Ali kada je čula da dolazim da je vidim tražila je da je otpuste noć prije - nije bilo načina da kažete ne Šaveli - i tu je ona bila, primajući nas u njen mali dom u Tepoztlanu kao jedna od onih Božićnih zvijezda (cvijet), blistava, sjajna i sa istim glasom kao i uvijek, koji nije prestao da govori tokom tri sata naše posjete. Rastali smo se popodne i ona je bila prepuštena sama sebi, zatvorena u sebe. Lokalna žena je bila kod nje do pet popodne. Nakon toga je ostala sama do sljedećeg dana, pošto Šavela nije dozvoljavala nikome da bude zaposlen da se brine o njoj tokom noći. Moja mama je bila ista godinama prije njene smrti - iz nekog nerazumljivog razloga jake žene postaju škrte i iracionalne, ne postoji način da ih upozorite na duge noći, uglavnom zato što ih, između ostalog, poznaju dovoljno dobro, ali imaju nadljudsku sposobnost za izdržljivost.
Pričali smo o njenoj bolesti i smrti, i rekla mi je, kao i svaki dobar šaman “ne plašim se smrti, Pedro, mi šamani ne umiremo, mi prevazilazimo”. Bio sam apsolutno siguran da je u pravu. Takođe mi je rekla “mirna sam”, i nastavila: “jedne noći ću stati, polako, sama i uživaću u tome”.
Sljedećeg dana nas je primila stojeći i radujući se izvođenju na ručak. Šavela je bila ženski ekspert u oživljavanju. Potpuno oporavljena, rado se ponudila da nam pokaže Tepoztlan, počinjući sa Čačiptl brdom, odmah nasuprot kući u kojoj je živjela (Džon Sturdžes je tu snimao The Magnificent Seven). Legenda kaže da će brdo otvoriti svoja vrata, skrivena između stijenja i trave, kada sljedeća apokalipsa stigne, i samo oni koji uspiju da uđu u njenu utrobu će biti spašeni. Gledam je, još jednom iznenađen. Već se spremala za sljedeću apokalipsu, a ja ne mogu da prestanem da mislim na onu koju trenutno nastanjujemo.
Sa suzama još uvijek na mom obrazu, uzimam predah prije nego se vratim na Džejms Bonda, ali večeras je La 2 neumoljiva. Nakon Šavele emituju još jedan dokumentarac u čijem naslovu je takođe svjetlost: La luz de Antonio/Dream of Light. Antonio je slikar iz La Manče, Antonio Lopez, i svjetlost njegovih očiju je njegova žena, Maria Moreno, velika realistička slikara koja je uvijek ostajala na marginama, iza Antonija i grupe divovskih realističkih slikara pedesetih. Toplo preporučujem dokumentarac i, kad sam već tu, La 2, zbog sjajnog programa.
Maria Moreno je umrla prije nekoliko nedjelja. Sjećam je se kao anđela, suprotnog od Šavele; njen rad odiše finom, prijatnom, tajanstvenom atmosferom, toliko drugačijom od slika Antonija Lopeza, sa kojim je dijelila iste teme, samo nekoliko koraka unazad. Dokumentarac se takođe bavi i njenim radom kao improvizani producent za film The Quince Tree Sun Viktora Ericea - još jedan film, možda i najbolji, koji se bavi čudom prirodnog svjetla na objektima koji oblikuju naš svijet. Svjetlost, uvijek svjetlost, u dugom putovanju ka noći, doživljavajući različita godišnja doba.
U Erićeovom remek-djelu možemo da vidimo Antonija Lopeza u njegovom studiju, kako ga čisti i priprema platno na kojem će se baviti svojim novim djelom. To je prekrasan ritual. Antonio izlazi na skromnu verandu svog doma, držeći čašu vina, i vidimo ga očaranog žutim plodom dunje, hrapavim i pomalo drhtavim drvetom. Dunje su jarko žute boje, okružene tamnozelenim lišćem. Ujutro, Antonio obilazi drvo i fokusira se na grupu koru dunja, gleda ga fasciniran, očaran. I odlučuje da ga naslika, iako zna da je sliku koju proučava nemoguće prebaciti na platno zato što je voće živo i nastaviće da se mijenja svakog dana, a ni svjetlost neće biti ista takođe. Film govori o umjetnikovoj borbi da zabilježi sunčevu svjetlost na dunji, borbi koja je već izgubljena.
Erićeov film je prikazan na filmskom festivalu u Kanu 1992. godine, a ja sam bio član žirija. Film je veoma zasluženo dobio posebnu nagradu žirija. Zamalo sam se posvađao sa Žerardom Depardijeom, predsjednikom žirija, zato što mu se film nikako nije svidio i označio ga je kao dokumentarac. Na svu sreću dobio sam podršku ostalih članova žirija.
Već je veoma kasno kada isključujem La 2, ali je u redu: vrijeme u zatvorenom je cirkularno i ne želim da razočaram Džejmsa Bonda i ne želim da idem u krevet dok Šon Koneri nije osujetio planove makijavelijanskog i debelog Goldfingera i sve nas spasio.
Bonus video:
