Nije lako vrijeme za umjetnike i one koji se bave kulturnim dešavanjima, jer je pandemija koronavirusa onemogućila mnoge opcije na koje su navikli. Ono što je pozitivno u ovoj situaciji je da je to pomenute natjeralo da budu kreativni, pa smo dobili i brojne lijepe sadržaje i ideje, a jedna od takvih je novi video podkast “Premotavanje” iza kojeg stoje organizatori “Rokumentarnih dana”.
Razgovorom sa britanskim elektro-pank dvojcem Sleaford Mods, koji je obilježio prvu epizodu, ovaj podkast je počeo sa emitovanjem sinoć i imaće svakog utorka od 23 sata premijeru na portalu "Vijesti", a biće dostupan i na Yuotube kanalu “Bučan pas”, platforme iza koje stoje Dragan Lučić, Bojan Tešić i Đorđije Njunjić, odgovorni i za prvi festival muzičkih dokumentaraca u Crnoj Gori - “Rokumentarni dani”, kao i pop kulturni web magazin Mulj.net. Takođe i na Fejsbuk stranici “Rokumentarnih dana”. Organizatori su najavili brojne zanimljive i raznolike goste iz svijeta muzike, filma, stripa, vizuelnih umjetnosti, a za "Vijesti" su pričali o podkastu, njegovoj formi, budućnosti Rokumentarnih dana...
Kako je došlo do ideje za podkast, koliko je ova korona situacija uticala na nju? Pa, dok smo se Lujo i ja razmišljali kuda i kako krenuti, Đole je došao sa zakazanim terminom video intervjua sa Džejsonom Vilijamsom i to je bilo to. Očigledno je korona koja je „savila“ ljude kući uradila posao. Em je pokrenula nas na jednu ovakvu akciju em nam je obezbijeidla preko 20 ljudi za intervjue u prvih dvadesetak dana naše akcije.
Kakva je ideja što se tiče forme podkasta, kako će to izgledati, kakvi će biti gosti, hoće li imati ustaljen format ili će se mijenjati? Format svakako moramo prilagođavati. Nekada će to biti intervju jedan na jedan, da kažemo sportskim rječnikom, a nekada poput epizode sa Ateistima i Dubiozom dupli intervju ili bolje reći razgovor među prijateljima. Ono što je najizazovnije su mini tribine na kojima trenutno radimo. Pokušavamo da sažmemo neke krupne teme u 60 ili 90 minuta. Mi ćemo krenuti, pa neka drugi nastave. Trudimo se da gosti budu raznoliki. Do sada osim muzičara koji dominiraju prvim mjesecom emitovanja tu su i organizatori festivala što nam je bilo bitno da pokrenemo u ovom periodu kako bi ljudi imali neku informaciju šta se dešava. Već su dogovoreni i neki razgovori sa stripadžijama i vizuelnim umjetnicima, ali ajmo da idemo redom.
Koji su glavni faktori po kojima ste birali i biraćete goste, hoće li koliko među njima biti stranaca? U prvih osam razgovora biće dva veoma poznata „stranca“ iz svijeta muzike i stripa. Tek smo krenuli u cijelu priču i pokušavamo da napravimo balans da muzika u kojoj imamo najviše prijatelja ne odnese prevagu, jer bi ovaj format bio jako zanimljiv za prezentaciju nekih vizuelnih umjetnika.
Ima li ovaj projekat određen rok trajanja, je li ovo zamjena za Rokumentarne dane? Ne. Rokumentarni dani će se definitivno održati. Majski termin u kojem su se održavali je definitivno otpao, pa smo htjeli da pokažemo da smo tu. RD su već spremili 4 epizode serijala RD Live Sessions u kojima domaći autorski bendovi uživo izvode po tri svoje numere i da se nije desila korona i ostale tri epizode sešna bi bile gotove. Takođe, RD su bili u velikoj mjeri skockani. I filmski i muzički program i bukvalno je bilo pitanje dana kada ćemo krenuti sa najavama manifestacije, ali... Sada čekamo. Kao valjda i svi. U pregovorima smo sa tri domaća festivala na kojima bi ako sve bude kako treba RD trebalo da imaju neku vrstu uvertire, a onda, ako ne bude novog talasa korone, gledamo se na jesen u Nikšiću, Podgorici i Mojkovcu. U najgorem slučaju tu je internet, ali se nadamo da do toga neće doći.
Kako ste inače doživjeli i proživjeli ove dane globalne pandemije koronavirusa, jesu li vam teško pale mjere izolacije? U krugu porodice. Kao novu godinu. Da ne odgovaram sam na ovo, pošto smo sva trojica različito doživjeli sve ovo. Generalna smjernica J Podcast premotavanje je samo jedan od proizvoda izolacije. Konačno se našlo vremena za neke stare ideje, pa će uskoro biti objavljena e-knjiga o hard core pokretu prepuna intervjua sa glavnim akterima ove scene na vjetskom nivou. Pokrenuli smo i Sound Bug muzičku emisiju na mixcloudu. Spremljena je pilot emisija o crnogorskoj autorskoj muzici. Čekamo odgovore još nekih regionalnih internet i radio stanica pa da i taj projekat zaživi. Cilj nam je da što šira publika čuje autore iz Crne Gore. A imaće šta da čuju.
Hoće li Rokumentarni dani ostati besplatni za publiku, kako uspijevate da održite to? Ako nećemo biti besplatni, nećemo raditi. Prethodne dvije godine kada smo 80% festivala pokrivali iz sopstvenih troškova nijesmo ništa naplaćivali. Imali smo tu sreću da slovenačka ambasada prepozna kvalitet onoga što radimo pa smo uspjeli dobiti vrhunske naslove iz njihovih arhiva. Ove godine situacija je za nas znatno relaksiranija, jer nas je podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore, pa zato i uspijevamo snimiti sedam epizoda serijala Live Sessions. Dok smo prethodne dvije sa Manituom, Bubnjivim i Parampaščadima rješavali sa prijateljima iz Ground Loop studija, Media Solutiona i Stivi Musica, sada su se stvari malo promijenile. Isto je i sa programom samih RD. Za sljedeću godinu ćemo vidjeti. Održaće se sigurno, makar opet na mišiće.
Koliko je inače teško doći do materijala koje prikazujete na festivalu, prava na prikazivanje, koji vam je bio najizazovniji slučaj do sada? Najčešće je jako lako doći do filmova i sklopiti dogovor. Danas se ovakvi filmovi snimaju sve češće. U međuvremenu su i nama apetiti porasli, pa pokušavamo da izađemo iz šablona klasičnog muzičkog dokumentarca. Takav izlet smo uradili sa serijalima o stripu u Hrvatskoj i Srbiji ili recimo prošle godine sa dokumentarcem „Osvajanje slobode“ o okupaciji beogradskog bioskopa Zvezda. Opet, sve su to teme iz istog spektra. Sve su to na neki način rokumentarci. Žao nam je što nijesmo uspjeli da prije par godina prikažemo film Scream for me Sarajevo i jedan odlični dokumentarac o muzici Libije prije, tokom i nakon arapskog proljeća, ali ni za jedan od njih nije kasno, jer u Crnoj Gori još nijesu prikazivani.
Pretpostavljam da je najteže doći do crnogorskih materijala, jer ih nema baš puno? Gotovo da ih nema uopšte. Ono za šta smo uspjeli naći dozvolu mi smo prikazali. To su u principu muzičke emisije iz šezdesetih i sedamdestih koje smo dobili zahvaljujući crnogorskoj Kinoteci. Uspjeli smo doći do dosta sirovog materijala, ali ipak trebao bi neko to spakovati i uobličiti. Nedavno smo uhvatili na tv arhivu rtcg film o našem simfonijskog orkestru iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Da zažmurite i samo slušate mogli bi pomisliti da je to snimano 2020. godine. Bukvalno isti problemi isti neuslovi... Voljeli bi i taj film prikazati, jer je nevjerovatan dokument o muzici i kulturi jedne zemlje. Jedan od razloga za pokretanje ovih naših Live Sessionsa je upravo nepostojanje ove vrste građe kod nas. Na tribini prošle godine, gost iz Slovenije je pričao kako su snimke Buldožera nalazili „ispod“ snimaka partijskih skupova ili sličnih materijala. Takve trake su se jednostavno presnimavale. Zaista bi voljeli da se u našim arhivima nađu neki snimci poput ovog o simfonijskom orkestru, ali naši dosadašnji nalazi mnogo nas ne ohrabruju.
Možete li da izdvojite par nekih vaših generalno omiljenih muzičkih dokumentaraca koje bi preporučili ljudima da gledaju sad kad su izolovani? Za one koji hoće „akciju“ tu je Netflixov serijal Remastered. Mislimo da je Netflix još uvijek na onom mjesečnom free trial periodu pa ga ljudi lako mogu pogledati. Spakovali su sedam dobrih priča o muzici, društvu, politici, biznisu i kriminalu. Od Bob Marlijevog slučaja sa izborima na Jamajci, krađe pjesme „Lions Sleeps Tonight“ korišćene u Lavljem kralju do ubistva Jam Master Jaya iz RUN DMC. Sa naših prostora svakako preporučujemo sveprisutnog Tustu i odlični serijal Borderland Soundtrack. Ono što ćemo uvijek preporučiti je serijal o albumima slovenačke scene „Glazba je časovna umjetnost“. To je prava mala škola kako se trebaju praviti muzički dokumentarci. Takođe zanimljiv doku je Score: A film music documentary o stvaranju soundtracka. Od Quiny Jonesa, preko Danny Elfmana i Randy Newmana do Trent Reznora. Pravi soundtrack naših života.
Globalno se dešava bum muzičkih dokumentaraca, sve češće se rade i filmovi o izvođačima koji su živi, što mislite o ovom trendu i koji su njegovi uzroci? Danas imate bendova koji imaju dokumentarac a nemaju album. Podatak govori dovoljno. Zatim imate situaciju da se izbaci album, pa onda dobijete video making of albuma. Rijetki su slučajevi da ovo nije besmisleno. U suštini ljudi se dovijaju na razne načine da produže život svojoj muzici. Bend Ok Go sa svojim divnim video radovima je primjer kako je video pojeo pjesmu. Mora se pronaći balans između audia i videa. Rijetki u tome uspijevaju. Primjera radi o Miles Davisu i Chet Bakeru smo u posljednjih par godina pogledali tuce dokumentarnih i igranih filmova. Chet Baker čak dva igrana. Naravno, ovo su vanserijski likovi koji bi svojim životom plijenili pažnju i da nije njihove nevjerovatne muzike. Eto upravo posljednji dokumentarac o Davisu – „Birth of Cool“ govori o tome kako jedan genije koji se družio sa boemima Pariza, Sartrom i Pikasom dolazi do fanki gruva i stadionskih koncerata, da bi onda na nekoliko godina ostavio trubu u fioku. Često organizujete i tribine i slične događaje, na koje generalno kad je muzika u pitanju nismo baš navikli kod nas - kakvi su njihovi efekti do sad, da li ono što imaju da kažu gosti stiže do ljudi i utiče na njih, da li se povećala vidljivost tih ljudi, grupa, subkulura, njihovih problema? Na sve ovo što radimo gledamo kao na neki vid podrške domaćoj sceni. Odavno smo svjesni da je infrastruktura nepostojeć,a a da kvaliteta itekako ima. Jedina smo zemlja bivše Jugoslavije koja ima bendove i festivale i ništa između. Imamo jednocifren broj studija koji gravitira jedinici. Klubova – nema. Bitnih izdavača – nema. Nemamo čak ni muzičkog menadžera koji je voljan da se pozabavi probojem domaćih autorskih bendova po regionu. Što je najgore – publike često nema. Muzika se počela mjeriti kao na pijaci. Ne festivalu vidim 20 bendova za 20 eura, zašto da idem u klub i vidim jedan bend za 2 eura. Upravo putem ovih naših multimedijalnih akcija pokušavamo da povežemo ljude, da ispromovišemo domaće autore koliko možemo. Brdo je tu. Kamen je tu. Neko mora da pogura. Kada smo prije 12 godina krenuli sa objavama o domaćoj muzici na Mulju to je bilo vjerovatno jedino mjesto gdje ste mogli naći takvu informaciju. Danas je situacija ipak znatno drugačija. Stvari se mijenjaju. Sporo, ali se mijenjaju.
Budući da program uglavnom bazirate na domaćim filmovima, plašite li se da bi uskoro mogli da ostajete bez materjala, koliko je po vašem utisku još ostalo opcija za budučnost, a da su vam prihvatljive? Dok smo se plašili toga, krenuli smo u širenje festivala ka stripu, vizuelnoj umjetnosti, aktivizmu... nečemu što je prirodan pratilac rokenrola. Danas čak ni kada je muzički dokumentarac u pitanju nema nikakvih problema. Evo uskoro izlazi serijal o Straight Edge pokretu xYugox koji bi trebao da bude dio našeg ovogodišnjeg RD izdanja. Samo to je jedan divan kuriozitet. Prošle godine smo prvi put uključili i jedan strani dokumentarac u naš program, pa smo probili i tu barijeru. Bila je to izuzetna priča o Indijancima u američkom rokenrolu. Manjina u manjini. Ove godine se takođe trudimo da publici prikažemo neku od najnovijih svjetskih muzičkih priča.
Pored svega navedengl radite i serijal o domaćim izvođačima - možete li da otkrijete što možemo da očekujemo, hoće li se mijenjati koncept? Kakav je odnos muzičara, koliko njima znači da budu kvalitetno predstavljeni publici kroz te "live sessione"? Morali smo krenuti u tu priču inače sve ovo što radimo ne bi imalo smisla. Po nama ovo je najbolji način jačanja domaće scene. Sa filmovima o Manituu, bendu Parampaščad i Bubnjivom smo postigli sasvim dovoljno. Manitu je prikazan regionalno a dio onoga što smo snimili je ušao i u posljednji album koji smo opet zajedničkim snagama prezentovali. Zbog toga smo veoma ponosni. Druga dva benda ne treba puno pominjati. Već imaju dogovore sa izdavačima, rade punom parom u studiju... Pravi primjer kako treba da se radi. Najteži je bio odabir bendova za novi serijal. Sedam epizoda – sedam bendova. Ispostavilo se da smo postavili visoke ciljeve, pa su čak tri benda otpala jer su članovi angažovani na duže vrijeme na prekookeanskim brodovima. Takođe, htjeli smo da damo priliku i nekim imenima koja su tek nastala, mlađim autorima... Dosta kriterijuma je bilo u igri. Na kraju smo snimili četiri epizode u kojima glavne uloge imaju naši stari prijatelji Emily Rose koji iako imaju dva EP izdanja zavređuju jedan ovakav snimak, zatim Anja Zagorac i Yonic koji su izbacili albume u posljednjih šest mjeseci i mladi odlični hip hoper Big Do. Odličnog materijala kod nas itekako ima, ali prostora za njegov plasman gotovo da nema. Zato našim aktivnostima pokušavamo da donekle popunimo tu rupu. Molimo i ostale da pokušaju isto.
Zašto uopšte Rokumentarni dani, je li to način da se nadoknadi to što se ponuda nije uvijek na nivou potražnje publike željne koncerata i događaja? Jednostavno smo osjetili da je takvo nešto potrebno. Da se uvežemo na opušteniji način. Da ljudi vide da su i veći bendovi i veće scene patile od istih stvari kao i ova naša. Na ovaj način smo htjeli dati i impuls da se oživi klupska scena. Da to može da funkcioniše. Ispostavlja se da od kada imamo ovoliko festivala, a evo niču kao pečurke... potražnja nije na nivou ponude. Publika se razmazila. Hoće mnogo za malo ili nimalo para. Zato se i vrte sve ista festivalska imena. Sa druge strane čini se da je malo ljudi svjesno da nam stižu generacije koje takve vrste zabave uopšte ne zanimaju. Pa danas je glavni diktator ukusa plejlista na jutjubu. Kako kaže Marfi: „Prepuštene sebi, stvari imaju sklonost da se kreću od zla na gore“. Jesmo li dovoljno potencirali slobodno kretanje?
Jeste li zadovoljni saradnjom sa lokalnim vlastima i kulturnim institucija? Vidite li i dalje Nikšić kao rokenrol centar gdje ima najviše publiku za ovakve događaje? Jeste li razmišljali o saranji sa domaćim televizijama, da se preko njih emituje vaš program? Od prvog izdanja RD smo se povezali sa kulturnim institucijama. JU Zahumlje, Biblioteka Njegoš u Nikšiću i KIC Budo Tomović, kao i klub Blues Brothers bar su neodvojiv dio dosadašnjih RD. Već smo pomenuli Ministarstvo kulture koje je podržalo ovogodišnje izdanje. O televizijama jesmo razmišljali. No, to je zbog autorskih prava znatno komplikovanija priča, ali nadamo se u doglednoj budućnosti izvodljiva. Nikšić danas možda još uvijek ima najviše publike, ali sve je manje novih muzičkih snaga iz tog grada. Stari lavovi još uvijek svojski vuku, ali potrebno je nove krvi. Uskoro bi trebao da izađe debi album grupe Štrajk mozga, ali ipak bismo voljeli da takvih projekata bude još.
Bonus video:
