Kada bi nas neko upitao koji je fiziološki proces ključan za održanje života, mnogima bi disanje bio jedan od prvih odgovora. Međutim, iako smo svjesni da je disanje neophodno za opstanak, na njega većina ne obraća pažnju dok se ne nađe u situaciji da osjeća da je na neki način ovaj proces ugrožen (pulmološke tegobe, napadi panike…).
Sportisti, kao i oni koje se rekreativno bave fizičkom aktivnošću, su u većoj mjeri aktivno svjesni značaja disanja jer su upoznati sa tim kako određene tehnike disanja doprinose njihovom boljem psihofizičkom stanju i zato ih primjenjuju redovno.
Kad je ostatak populacije u pitanju, kao što je pomenuto, disanje dolazi u fokus u trenucima kada se osjećamo zdravstveno ugroženim. To je posebno izraženo u napadima panike, tokom kojih dolazi do narušavanja dinamike disanja u vidu hiperventilacije.
Šta je hiperventilacija?
Jedan od dominantnih i najučestalijih simptoma u napadu panike je takozvana hiperventilacija. U početnom stanju straha, koje i doprinosi razvoju napada panike, dolazi do narušavanja dinamike disanja. Osoba ima doživljaj da nema dovoljno vazduha, da ne unosi dovoljno kiseonika u tijelo i da će se stoga ugušiti. Iz tog razloga počinje sve brže i brže da diše što dovodi do pretjerane količine kiseonika (O2) u organizmu. Treba imati u vidu da je samom tijelu zarad efikasnog funkcionisanja neophodno da postoji adekvatan balans kiseonika i ugljen dioksioda (CO2). Kad udišemo, unosimo kiseonik, a kad izdišemo, izdišemo ugljen dioksid.
Ravnoteža O2 i CO2 zavisi od toga koliko brzo i duboko udišemo i izdišemo.
Kad smo fizički aktivni, disanje se ubrzava, unosimo više kiseonika u tijelo i izdišemo veću količinu ugljen dioksida. Kad se opuštamo, odmaramo, količina oba elementa se smanjuje.
Šta se događa tokom napada panike?
Prosječan broj udisaja u opuštenom stanju iznosi 10 - 14 što u napadu panike biva značajno ubrzano. Kao što je pomenuto, osoba usled straha da neće moći da unese dovoljno vazduha da bi preživjela počinje sve ubrzanije da diše što dovodi do toga da se u tijelo unosi pretjerana količina kiseonika, a sa druge strane dolazi do smanjenja količine ugljen dioksida, što doprinosi tome da se pomenuti kiseonik ne može adekvatno iskoristiti. Posledice toga su osjećaj malaksalosti, nesvjestica, vrtoglavica, konfuznost, zamagljen vid, osjećaj utrnulosti, golicanje i osjećaj hladnoće u ektremitetima, napetost mišića i dr. Sve te tjelesne promjene postaju novi povodi za intenziviranje straha i dalji razvoj napada panike.
Sve pomenuto nam jasno prikazuje koliko je proces disanja kada smo uznemireni važan i u kojoj mjeri hiperventilacija dodatno remeti funkcionisanje organizma i doprinosi razvoju i održanju napada panike.
Ono što je bitno upamititi je da hiperventilacija, iako se doživljava kao vrlo uznemirujuća i iscrpljujuća, nije životno ugrožavajuća. Međutim, u cilju efikasnog prevazilaženja tegoba u vidu napada panike potrebno je naučiti i tehnike koje bi preduprijedile ili zaustavile hiperventilaciju.
Tehnike za prevazilaženje hiperventilacije
Jednostavna, mada ne posebno elegantna, tehnika je upotreba papirne kese pri disanju. Scena često viđena u filmovima u kojima se prikazuje napad panike putnika u avionu. Dakle, osobi se daje papirna kesa u koju diše, što za cilj ima da se zaustavi pretjerano unošenje kiseonika u organizam i ujedno omogućava unošenje dodatne količine ugljen dioksida koja je potrebna za uspostavljanje izbalansiranog disanja.
Naravno, ova tehnika, iako efikasna, nije posebno praktična i zato se preporučuje uvježbavanje stomačnog tj. abdominalnog disanja.
Bonus video:
