Nakon tri rasprodata nastupa u Beogradu pred Novu godinu, srpski glumac Ivan Bosiljčić imaće svoje muzičko poetsko veče i u podgoričkom Kulturno-informativnom centru „Budo Tomović“.
On će nastupiti na Dan zaljubljenih, 14. februara u Velikoj sali, a zbog ogromnog interesovanja za one koji neće uspjeti te večeri da isprate ovaj događaj organizovana je i repriza noć kasnije. Bosiljčićev autorski projekat pod nazivom „Par stihova za nas“ podrazumijeva kombinaciju popularnih muzičkih tema od 60-ih do danas, filmske i savremene pop muzike sa poezijom najvećih domaćih i stranih pjesnika, od Šantića i Rakića do Jesenjina i Bodlera, uz pratnju orkestra od osam muzičara.
Tim povodom Bosiljčić je pričao za „Vijesti“ o konceptu i inspiraciji za ovo muzičko poetsko veče, koliko često porodici recituje stihove, da li će jednom objaviti svoju zbirku poezije i što ga je inspirisalo da se izražava kroz više medija. Uhvatili smo ga nakon napornog dana snimanja, ali je utisak da srpskom glumcu nikad nije teško da priča o umjetnosti.
„Ovakvi su mi dani uglavnom u posljednje vrijeme. Ustajem u šest i onda snimamo, snimamo, ovako do kasnih večernjih sati. Ako nemam predstavu uveče, onda sam srećan“, počinje on razgovor.
- U Podgorici vlada veliko interesovanje za Vaše muzičko poetsko veče, da li vam je to prijatno iznenađenje ili ste već navikli budući da su vam i dosadašnji nastupi bili rasprodati?
Prvo iznenađenje mi je bilo što su bila tri zaredom izvedena nastupa u Beogradu. Tada je publika iskazala veliku naklonost prema ovom programu i nekako od tog momenta su mi stigle dobre vijesti prvo iz Podgorice, zatim iz Niša, Banjaluke i ja mogu samo da budem srećan i da poželim da se ovo ne mijenja.
- Kako je uopšte nastao koncept „Par stihova za nas“?
Još 2009. je bila premijera ove muzičko-poetske večeri u beogradskom Domu sindikata i zapravo cijela ova predstava je nastala zbog sjećanja da sam ja u svijet glume zapravo ušao govoreći poeziju.
Još kao gimnazijalac nisam ni sanjao da ću ući u glumačke vode. Mislio sam da ću biti mladi književnik, nadao sam se da ću biti pedagog, ali iz ljubavi prema poeziji krenuo sam da govorim stihove velikih pjesnika. Vrlo brzo sam završio na nekim takmičenjima, tu su me profesori sa Akademije prepoznali i moja životna priča je otišla u potpuno drugom pravcu.
Negdje 2009. sam shvatio da više od čitave decenije nisam javno govorio poeziju i da bih se odužio tim svojim počecima sam napravio ovo muzičko-poetsko veče. S tim što sam pored stihova velikih pjesnika utkao i neke melodije od 60-ih do danas, melodije sa naših prostora koje svi znamo, koje su obilježile TV serije, filmsko platno, pozorišne predstave, neke pjesme za koje smatram da su visokokvalitetne, a kroz koje bih mogao da ispovijedim nešto svoje. Tako je nastala jedna glumačka ispovijest kroz koju ja pričam svoja iskustva, konkretno o ljubavi.
- Poznato je da ste svestran umjetnik, osim što glumite volite i da pjevate, slikate, da li ste ikad tada u tinejdžerskim danima probali da pišete poeziju?
Jesam. Postoji čitava zbirka mojih neobjavljenih pjesama, neke od njih su pobjeđivale na pjesničkim takmičenjima, ali sa tim mojim glumačkim počecima poezija kao da je potpuno izašla iz mog fokusa.
Sada kada čitam tu poeziju mislim da mogu objektivno da kažem da su to za jednog 17-godišnjaka neki vrlo zreli stavovi i mišljenja. Ja sam to poslije sve kompenzovao kroz glumački izraz, ali nikad ne znate da li će mi se taj pjesnički ponovo vratiti. Za sada sve što imam da kažem izražavam kroz stihove velikih pjesama i pjesnika.
- Praktikujete li da recitujete stihove svojoj porodici?
Kad je moja supruga Jelena bila trudna imali smo neki dogovor da razgovaramo sa bebom i dok je u stomaku, jer smo malo čitali o tom prenatalnom vaspitanju, postoji mogućnost da je i ono bitno: da beba čuje očev glas jako dobro, da je beba u stomaku već ozbiljno živa i da poima. Ja sam tada često bebi recitovao, govorio sam joj stihove Mike Antića... Ja volim da vjerujem da je naša ćerka sve to čula i reagovala, možda to i nije istina, ali ljepše je da se vjeruje da jeste.
- Naziv „Par stihova za nas“ evocira onu pjesmu EKV-a sličnog naziva, je li to namjerno ili slučajno?
Kada budete vidjeli ovu muzičku predstavu, biće vam jasno kroz koje se sve muzičke žanrove prošlo i zapravo kako kroz kvalitetnu muziku možete uvijek da kažete nešto novo. Pored tog sjećanja na EKV, još konkretnije drugi me pitaju zašto to nije „Par stihova za vas“, s obzirom na to da sam ja glumac publici govorim stihove. To je zato što su ove glumačke večeri podjednako potrebne i meni i publici.
Ovi susreti su jednako potrebni i glumcu kao i onima koji slušaju, jer je najbitnije da se susrećemo i da se ujedinjujemo u ovom svijetu u kojem vlada razjedinjavanje nema ništa značajnije nego da smo zajedno, da smo sa nekim, da nismo sami.
- Na Vašem prošlom nastupu ovdje bilo je više žena u publici, da li to znači da su one spremnije da pokažu emociju od muškaraca?
Mislim da sam u Podgorici posljednji put bio 2010. i od tada je publika ozbiljno rastumačila ovo glumačko veče koje izvodim. Iako na prvi pogled se čini da je ovo veče za dame, svako ko dođe vidi da je ovo priča o ljubavi iz muškog ugla i ja najčešće poslije ove svoje predstave razgovaram sa muškarcima koji su bili prisutni, zato što pored toga što damama imponuje da čuju ovako nešto i njihovim partnerima koji su došli i te kako imponuje da vide da je jedan muškarac riješio da ispriča nešto. Možda malo nemušto, možda malo drugačije, na neki novi novi način, ali da kaže koju riječ o ljubavi.
I zapravo kada gledate kako su pjesnici vješto i moćno govorili o ljubavi i kako uopšte nije bilo te barijere da li muškarci izražavaju emocije ili ne. Eto, ja sam se samo oslonio na taj talas i sa jedne strane ugodim damama, a sa druge strane podsjetim pripadnike našeg muškog svijeta da je nekad korisno ispovijediti se i tako.
U mjuziklima u beogradskim pozorištima igra već 15 godina
- U posljednje vrijeme mjuzikli su sve popularniji u Holivudu, da li bi taj trend mogao da dođe i do nas?
Kod nas u Beogradu u Pozorištu na Terazijama, koje je jedino muzičko pozorište na Balkanu, igram već dobrih 15 godina u mjuziklima. Od „Čikaga“, preko „Zone Zamfirove“, „Cigani lete u nebo“, u „Rebeki“, „Jadnicima“... Tako da zapravo moje muzičko iskustvo koje upotrebljavam na ovim muzičko-poetskim večerima zapravo nosim iz muzičkog teatra i mnogi se iznenade da glumci mogu da imaju tako jedno ozbiljno, da ne budem skroman, muzičko umijeće.
Mi nismo dio estrade da bismo imali priliku da svaki dan budemo na televiziji, ali svako od nas ko želi da se muzički izrazi ima priliku. Ja tu priliku u potpunosti koristim. Pored toga što sam član Nacionalnog teatra, igram u dramama, paralelno igram u mjuzklima u Beogradu, a što se tiče internacionalne scene kao čovjeka i kao glumca me dupliralo to što sam skoro cijelu prošlu godinu proveo u Moskvi, snimajući jedan veliki istorijski TV serijal u kojem sam dobio glavnu mušku ulogu što je za mene skoro nevjerovatno.
Naravno, sve je to bilo uz podršku mog divnog, mladog kolege Miloša Bikovića koji je tamo izuzetno uspješan. Ali za mene je to bilo fantastično iskustvo, da vidim koliko smo zapravo bliski istorijski, kulturno sa tom veličanstvenom zemljom, da se ponovo zaljubim u njihov narod i njihovu kulturu i vratio sam se na naše prostore onako ohrabren da umjetnik mora da koristi sve svoje potencijale, da govori svim jezicima, od jezika filma preko pozorišne scene, muzike, pjesničkog jezika... Da sve ono što nosi u sebi treba da izbaci, da ispovijedi, da upotrijebi. I nošen tom silom dolazim u Crnu Goru.
Prošle godine sam bio u Kotoru, pretprošle u Herceg Novom i uvijek u susretu sa tamošnjom publikom se sjetim koliko je bitno da imamo npr. pozorišne festivale, jer svuda gdje sam nastupao po Crnoj Gori sam vidio što znači njegovana publika, publika koja zna da prepozna kvalitet. Tako da se mnogo radujem ovom susretu, da zajedno pjevamo i možda uglas da govorimo stihove velikih pjesnika.
Rad na animiranom filmu kao izuzetno iskustvo
- Pozajmili ste glas Kristofu u animiranom filmu „Zaleđeno kraljevstvo“, kakvo je to iskustvo bilo za Vas i kako je reagovala Vaša ćerka kad je čula očev glas gledajući taj film?
Izuzetno iskustvo. To je zapravo posljednji animirani film kojem sam dao glas za sada jer se svuda moj glas vrtio, po televiziji, raznoraznim serijalima, Diznijevim ostvarenjima, ali možda je stvarno najznačajnije to „Zaleđeno kraljevstvo“ jer je Nina njega dočekala sa najvećim uzbuđenjem. I baš mi je drago da je mogla da me otkrije i u svijetu animiranih junaka. Zapravo, možda je i shvatila prirodu mog posla prvo kroz taj animirani film, a tek onda kroz televiziju i pozorišnu scenu.
Bonus video:
