U Rimu je nedavno zatvorena veličanstvena izložba "Hokusai: Stopama učitelja". Posjetilac koji se našao među skoro 200 izloženih radova mogao se uvjeriti u umjetničku superiornost ovog majstora naspram njegovih sljedbenika, čiji su radovi bili izloženi uz njegove, ali i u njegovu duhovnu superiornost u odnosu na evropske savremenike.
***
Najprije, priznanje: ova izložba bila je prvi moj tête-à-tête sa grafikama i platnima ovog umjetnika čije sam djelo površno poznavao, ali sam za njega bio blaženo nezainteresovan. Po izlasku iz muzeja Ara Pacis, zahvalnog galerijskog prostora u istorijskom jezgru Rima, svijet umjetnosti, ali i svijet sâm, posmatrao sam njegovim očima.
Hokusai je rođen (1760) i odrastao u gradu Edo, današnjem Tokiju, na istočnoj obali Sumida rijeke. Asocijaciju "Sumida = čulno zadovoljstvo" nije izveo mladi Tokitarō - što je slikarevo pravo ime - ona je bila upisana u podsvijesti stanovnika Tokija. Slikar u nastajanju je, međutim, iz tih šetnji sa sobom ponio gotovo sve što će do kraja života naslikati: ljetnja slavlja i vatromete, trgovačke čamce, radnike koji se sklanjaju od kiše, nosače koji se bore sa vjetrom. I kurtizane.
Rođen je, pretpostavlja se, u porodici koja se bavila glačanjem ogledala za ugledne porodice. O njegovoj porodici malo se zna, ali se pretpostavlja da je talenat naslijedio od oca, kojeg je posmatrao kako ukrašava ogledala. U šestoj godini Hokusai je naučio da piše, a samim tim i da crta, budući da su za japansko pismo potrebne slične vještine.
[Pred kraj života, veliki slikar se prisjećao: "Od moje šeste, pa sve do osamdesete godine, nije prošao dan da nisam uzeo u ruke svoju četkicu. Pa ipak, i dalje ne mogu da naslikam najobičniju mačku..."] Da neće naslijediti porodični zanat, njegovom ocu vrlo brzo je postalo jasno, zbog čega ga šalje na knjižarski i drvorezbarski zanat. Hokusai se prvom ukiyo-e studiju pridružio u 19. godini, čime je započeo sedam decenija dugu umjetničku karijeru. (Ukiyo-e, ili "slike lebdećeg svijeta", u tom trenutku najpopularniji su žanr u japanskom slikarstvu, a prikazuju portrete popularnih glumaca u kabuki pozorištu, sumo rvača i kurtizana.)
***
Postoji neka neobična posvećenost kod mladog Hokusaija - ne plaši se kontroverznog, zabranjenog, drugačijeg. Ovaj majstor za kog kažu da je mogao da crta na platnu površine nekoliko stotina kvadrata jednako dobro kao na zrnu pirinča, naredne dvije decenije proveo je eksperimentišući sa sadržajem, pa je u tradicionalnu ukiyo-e formu uveo pejzaž kao predmet grafike, na način koji do tada nije postojao u japanskom slikarstvu (iako je obilježio kinesko slikarstvo sedam vijekova ranije). U tom periodu nastala je čuvena grafika "Posmatranje vatrometa jedne prohladne ljetnje noći sa Rjogoku mosta" (1780-90).
Hokusai je bio i izuzetan samopromoter, svoju reputaciju je pažljivo gradio.
Slika iz života, prva: kada je imao 45 godina, na sebe je skrenuo pažnju šoguna, poglavara vojne japanske vlade. Šogun je zatražio od njega da dođe i demonstrira svoje umijeće. Slikar je ispred sebe pažljivo razvio veliko platno, uzeo posudu do vrha ispunjenu plavim mastilom, i počeo da ga četkom nanosi preko cijele površine. Svita šoguna Tokugave Ijenarija zapanjeno ga je posmatrala, pitajući se šta to, u ime Bude, radi.
Ne obazirući se na žamor, Hokusai je podigao sa zemlje kavez od pletenog granja iz kojeg je izvadio kokota, umočio je njegove kandže u crveno mastilo i pustio ga da hoda po plavetnilu platna. Zatim se okrenuo i rekao šogunu: ovo je jesenje lišće na Tacuta rijeci (jedan od čestih motiva tradicionalnog japanskog slikarstva). Moderna umjetnost je rođena.
Slika iz života, druga: jednog predvečerja, oko 50. rođendana, japanski slikar vraćao se iz hrama posvećenog božanstvu Mijoken, od kojeg je tražio da od njega načini velikog umjetnika. Po izlasku iz hrama, na putu ka studiju, prasak je prolomio nebo i munja je (ne)srećnog slikara odbacila sa staze kojom se vraćao u studio. Preživio je pukom srećom, ali je, kako je vjerovao, tek tada postao veliki umjetnik.
Iako u promjenama umjetničkog imena nije bilo ničeg neuobičajenog (sam Hokusai promijenio ih je više od trideset), ova koja je uslijedila nakon tog događaja, pokazuje njegovo umjetničko opredjeljenje: u tom trenutku slikar zapravo postaje - Hokusai, Sjevernjača. Odabravši najsjajniju zvijezdu i jedinu tačku na nebu koja ima čvrst oslonac, oko kojeg se okreće ostatak univerzuma, anticipirao je svoju opsesiju svetom planinom Fudži, mjestom izuzetne spiritualne snage.
U tom periodu Hokusai prestaje da radi komercijalne printove i ilustracije i počinje da putuje. U međuvremenu, izlazi prva njegova knjiga mangi - skica i priručnika za mlade slikare, koje uključuju pejzaže, portrete i svakodnevni život, a koje je radio velikom brzinom kako bi zaradio nešto novca.
***
Evropski su umjetnici na Hokusaija uticali posredstvom holandskih trgovaca, koji su, uprkos rigoroznim zabranama trgovine sa evropskim zemljama, od zvaničnog Japana dozvolu za uvoz dobili zahvaljujući svom protestantizmu. Tri je stvari preuzeo od evropskih umjetnika, uglavnom putem francuskih i holandskih bakroreza: perspektivu, igru svjetlosti i sjenke i plavu boju koja će ga proslaviti. Japansko vjerovanje kaže da se zodijački krug zatvara svakih 60 godina, pa je onaj čovjek koji napuni 61. godinu - ponovo rođen. Hokusai je, tako, u 61. godini rođen kao Starac opsjednut slikanjem. U slikama iz svakodnevnog života, koje su Hokusaiju naručivali u tom periodu, uočavaju se značajne promjene: prije svega evropski osjećaj za perspektivu, ali i jedinstven izvor svjetlosti koja baca sjenke, što je bilo revolucionarno za japansku umjetnost u tom periodu.
No, Hokusai je iz Evrope preuzeo još nešto - boju berlinsko plavo, sintetičku nijansu koju su holandski trgovci donijeli u Japan (berlinsko plavo je, takođe pukim slučajem, otkrivena 1703. godine), spustivši cijenu plave boje, koja je sada i Hokusaiju bila dostupna za seriju grafika "Trideset šest slika planine Fudži". Slučaj je, dakle - ako štogod takvo uopšte postoji - odigrao najveću ulogu u Hokusaijevom životu.
Uticaji su išli i u suprotnom smjeru. Evropljani su, zapisao je u britanskom “Gardijanu” likovni kritičar Džonatan Džons, vjerovali da drže monopol na genijalnost - Hokusai je pokazao da nisu u pravu. (Kakvo je bilo interesovanje za japanske majstore govori i činjenica da se na Manevom portretu Emila Zole, na zidu iza pisca mogu vidjeti Maneova "Olimpija", Velaskezove "Pijanice" i "Rvač" Utagava Kunijaki II.) Značajniji je, stoga, Hokusaijev uticaj na evropske (post)impresioniste - Monea, Degu, Van Goga, Tuluz-Lotreka - koji su, inspirisani njegovim prizorima iz svakodnevnog života i koloritom kakvog u tom trenutku nije bilo na evropskom kontinentu, pokrenuli revoluciju u evropskom slikarstvu.
Ono što, međutim, od njega nisu preuzeli i što im nedostaje, jeste - duhovno središte slike. Evropska planina Fudži. Neki novi Olimp, vidljiv sa bilo koje tačke na kontinentu.
***
Svetu planinu, Hokusai je počeo da slika 1830-ih, u svojim 70-im godinama. Ovaj vulkan, koji dominira pejzažom centralnog Japana, Starac posmatra kao božanstvo - planina je poput Bude, zapanjujuća je njena postojanost, a to je upravo ono čemu je Hokusai u svom djelu težio.
Đavo je, opet, u detaljima: planina Fudži je najviša tačka u japanskom pejzažu. Hokusai se, međutim, poigrava perspektivom koju je savladao u svojim srednjim godinama, pa je na jednoj od grafika božanska planina "zarobljena" u buretu koje majstor izrađuje, dok je na drugoj djelimično zaklonjena zidom od bambusa koji graditelji podižu.
No, najpoznatija je, i svakako najuspješnija, njegova grafika "Veliki talas kod Kanagave", gdje je ta planina "poklopljena" talasom koji dominira predjelom. Može li se, bez obzira na sve, ovaj Jin i Jang neba i vode, sa ljudima u središtu, čitati i bez ironijske distance? Vjerujem da može, jer u Hokusaijevom djelu pogled na planinu Fudži, bez obzira na scenu koja se odigrava ispred nje, pruža neku vrstu utjehe. Tačno je da cunami prijeti da potpuno uništi krhke čamce, ali planina u pozadini svojim mirnim dostojanstvom i monumentalnošću predstavlja kontrapunkt, čvrstu tačku u centrifugalnom moru. Upravo je u takvom prikazu prostora Hokusaijev značaj za japansku umjetnost, dok je njegov pogled na svijet, odnos pun razumijevanja prema likovima koje skicira četkicom, dio njegovog umjetničkog heroizma.
[Kako izgleda, možda se pitate, umjetnik bez ega? Kao Starac opčinjen slikanjem: "Od šeste godine počeo sam da crtam oblike, do pedesete već sam objavio bezbroj crteža, ali ništa što sam naslikao do sedamdesete nije vrijedno pamćenja; tek u sedamdeset trećoj godini, bolje sam shvatio oblike i pravu prirodu ptica, riba, biljaka... Uz naporan rad, do osamdesete godine ostvariću još veći napredak i doći do srži stvari. U stotoj ću sigurno ući u više stanje, teško objašnjivo, dok ću u sto desetoj godini dostići stepen na kome će svaka tačka i svaka linija biti žive", zapisao je u 75. godini Hokusai.]
***
Nakon požara u kojem je 1839. izgubio sve što je imao, Hokusai je napravio još jedan radikalan rez - počeo je da slika, kako je govorio, ono što u tom trenutku želi, bez obzira da li će to neko primijetiti i kupiti. Kako to obično biva, skrećući pogled ka unutra, tražeći božansko u potezu sopstvene četkice umjesto u svijetu oko sebe, naslikao je svoja najbolja platna. Dovoljno je pogledati svitak "Patke u rijeci", zbog čijih se neobičnih vizuelnih efekata - različitih nijansi vode, trave i lišća, i neobičnog položaja ovih divnih životinja - pogled utapa u rijeku, odbijajući da se reflektuje o površinu vode. Narcis bi, pored Hokusaijeve rijeke, bio bezbjedan.
Posljednje Hokusaijevo platno prikazuje zmaja koji se u oblaku dima uzdiže iznad planine Fudži i odlazi na nebo: slika se može čitati kako epitaf. Umirući slikar cijelog života četkicom je opisivao kupu svete planine kako bi dostigao umjetničku besmrtnost, a postigao je, možda, i mnogo više - dao je besmrtnost vulkanu koji prijeti cijelom japanskom ostrvu. ["Ako mi nebo dopusti još pet ili deset godina života, uspjeću da postanem pravi umjetnik", rekao je Hokusai, i izdahnuo.]
Bonus video:
