“Elena Ferante ponovo piše”, objavio je krajem prošle godine italijnski izdavač najveće književne misterije našeg doba, pod pseudonimom planetarno poznate spisateljice. To je bila prva dobra vijest nakon što je u oktobru 2016. godine italijanski novinar Klaudio Gati ustvrdio da je iza imena Elena Fernate krije rimski prevodilac Anita Raja. Gati jezbog toga bio na meti kritika zbog ozbiljnog narušavanja privatnosti autorke čuvene napuljske tetralogije, a mnogi su tvrdili da treba da snosi krivicu ako Feranteova nestane iz javnog života. Međutim, u intervjuu sa izdavačima Feranteove u italijanskoj književnoj reviji “Il Libraio”, našla se rečenica koja je donijela olakšanje obožavaocima: “Znam da piše ali u ovom trenutku ne mogu da kažem ništa više”, rekao je Sandro Feri, koji sa subrugom Sandrom Ocolo vodi izdavačku kuću “Edizioni E/O”. On je, međutim, dodao, da trenutno ne planiraju da novi roman objave tokom ove godine. Iako je odbio da otkrije još neki detalj, vjeruje se da će novi roman biti nezavisan od scenarija na kojem Feranteova trenutno radi za TV seriju zasnovanu na svojim napolitanskim romanima, koji će biti emitovani na HBO i RAI.
Prošle sedmice, u britanskom “Gardijanu”, osvanula je njena kolumna gdje se prisjeća prve ljubavi, koju prenosimo u cjelosti, u prevodu sa engleskog jezika.
“Prije nekog vremena, planirala sam da opišem nekoliko svojih prvih puta. Napravila sam spisak određenog broja događaja: kada sam prvi put vidjela more, kada sam prvi put letjela avionom, kada sam se prvi put napila, kada sam se prvi put zaljubila, kad sam prvi put vodila ljubav. Bila je to vježba istovremeno naporna i besmislena.
Uostalom, kako bi moglo biti drugačije? Na prvi put uvijek gledamo s pretjeranim zadovoljstvom. Čak i ako su po svojoj prirodi utemeljeni na neiskustvu i zbog toga, po pravilu, nisu vrlo uspješni, prvih puta se podsjećamo sa saosjećanjem, žaljenjem. Njih je progutao svaki put koji je uslijedio, pretvaranje u naviku, a ipak im pripisujemo snagu neponovljivog.
Upravo zbog ove urođene kontradikcije, moj je projekat odmah počeo da tone i završio se ubjedljivim brodolomom kada sam pokušala da istinski opišem svoju prvu ljubav. Potrudila sam se da pretražim svoje pamćenje do detalja, a nekoliko sam ih pronašla. Bio je veoma visok, vrlo mršav, činio mi se zgodnim. Imao je 17, a ja 15. Viđali smo se svaki dan u šest poslijepodne. Išli smo u pustu uličicu iza autobuske stanice. Pričao mi je, ali ne mnogo; ljubio me je, ali ne mnogo; mazio me je, ali ne mnogo. Ono što ga je prvenstveno interesovalo bilo je da ja mazim njega.
Jedne večeri - je li bilo veče - poljubila sam ga onako kao sam željela da on poljubi mene. Učinila sam to tako gorljivo, bestidno snažno, da sam nakon toga odlučila da ga više ne vidim. Ali već ne znam da li se to zaista dogodilo tada, ili tokom drugih kratkih ljubavi koje su uslijedile. Sigurno sam voljela tog dečka do tačke gdje sam, vidjevši ga, gubila svaku percepciju svijeta i osjećala da sam blizu da se onesvijestim, ne zbog slabosti, već zbog viška energije.
Stoga, otkrila sam da je ono čega se jasno sjećam o mojoj prvoj ljubavi stanje zbunjenosti. Ili tačnije - što sam više radila na tome, više sam se usredsredila na nedostatke: maglovito sjećanje, sentimentalne neizvjesnosti, tjeskobe, nezadovoljstvo. Ništa, u stvari, njie bilo dovoljno; očekivala sam i željela više, i bila sam iznenađen što je on, s druge strane, nakon što me je toliko želio, ocijenio suvišnom i pobjegao zato što je imao druge stvari na umu.
U redu, rekla sam sebi, pisaćeš o tome kako je to u potpunosti željeti prvu ljubav. Ali, čim sam se potrudila, pisanje se pobunilo, nastojalo je da popunjava praznine kako bi tom iskustvu dalo stereotipnu melanholiju adolescentskog doba. Zato kažem, dosta je prvih puta. Ono što smo na početku samo je nejasna mrlja boje posmatrana s ivica onoga što smo postali”.
Priredila i prevela: Nina Vujačić
Bonus video:
