Crnogorski slikar Damjan Brković prvi put se predstavlja podgoričkoj publici izložbom koja je u ponedjeljak veče otvorena u galeriji “Koncept” u Vučedolskoj ulici.
Radove, stare desetak godina, ali i one novije, izabrao je sam umjetnik, a posjetioci ih mogu vidjeti do 28. januara.
“Sam sam odgovoran za izbor radova koji čine presjek starih desetak godina, i neki novi iskaz... Kako dugo nisam izlagao u Podgorici, to je prikaz kombinovanih tehnika koje sam crtački jako volio”, govori Brković.
Slika je njegov omiljeni izraz umjetnosti i izraz koji, kaže, nikada ne može biti istrošen.
“Prva definicija i prvi prikaz i iskaz slike u umjetnosti, od pećinske umjetnosti još... Mislim da se slika nikad ne može istrošiti kao medij umjetnosti, jer je od nje sve počelo. Slika nikada ne može da se potroši jer vještina uvijek nađe način da je produži. Volim sve iskaze umjetnosti, ali mi je slika još uvijek primarna”, priča Brković, i dodaje da je ova izložba uvod u veliku izložbu kojom planira da se predstavi Podgorici.
Slike koje on stvara uvijek prvo doživi, kaže. Na njegovim radovima primijetni su teški ali i poletni potezi četkom koji (pre)oblikuju stvarnost i iskustvo posmatranja.
“Sve što doživim je na slikama. Tu ima i svjetlosti i tame, a ja najviše volim kada su zajedno na jednoj slici. Volim da klasične teme obradim na jedan način koji je dosta radikalan za današnje posjetitelje, ali se držim takvog iskaza. Sve što naslikam ja sam vidio rođenim očima, koliko god se činilo da nije tako. Uvijek sam volio da sam napolju, ne toliko da bih se igrao, već više da bih gledao i da bih vidio. Kad sam prvi put, kao svjesni klinac, izašao iz kuće, nikad se više nijesam vratio”, kaže umjetnik.
Njegov rad nastaje burno i u trenutku, od motiva, a ne od inspiracije, jer je “inspiracija sve ono što se skuplja od rođenja”.
“Inspiracija je mozaik bez jednog dijela koji se jednom stvori i ta slika se upotpuni. Inspiracija u ljubavi je jako bitna, ali je u umjetnosti ne moramo definisati kao okidač svega. Sama umjetnost je veća od svih naših iskaza i svih naših puteva prema njoj, ona je mnogo veća”, istakao je Brković.
Svaki rad ima svoje ime koje priča posebnu priču i emociju
Radova u “Konceptu” nema mnogo, mogu se izbrojati, ali odabrano podstiču posjetioca na misao kakvi će biti oni pripremljeni za veliku izložbu. Svakom radu, ističe Brković, voli da nadjene ime kako bi pojačao naraciju djela, ali i doživljaj i emociju.
“Tu su ' Halu', 'Pas rata' koji govori o užasima koji su se nama desili, 'Svetica zaštitnica grada', jedan rad sa smajlijem u rukama jer je tehnologija ponovo uvela jezik znakova i jezik simbola, a to dosta zamjenjuje nešto što ste željeli da kažete, 'Posljednja noć u Biljardi', 'Intro' koji je uvod u civilizaciju, u memoriju planeta, skladištenje svega' i 'Mladunče'”, uvodi Brković u svoja djela.
On je ispričao i da se iza “Mladunčeta” kriju srećne oči oca koji posmatra svoju kćerku razigranu na kiši.
“'Mladunče' prikazuje moju ćerku kako se igra na kiši. Jednog dana ljetnje vreline u avgustu počela je kiša i ja sam je pitao 'Hoćeš li da kisneš?' a ona mi oduševljeno odgovori 'Hoću!'. Izašli smo, počela je kisnuti i onda sam vidio da je ona ista kao mladunče gazele i da se isto ponašaju na kiši”.
„Posljednja noć u Biljardi” i naš najveći prikazan u mukama
U maloj galeriji u Vučedolskoj ulici oni koji posjete izložbu u prilici su da vide i osjete sklop (ne)svakidašnjih izraza. Svaki rad za sebe govori svoju priču, a o jednom je govorio i Brković - “Posljednja noć u Biljardi” koja prikazuje “našeg najvećeg” pogođenog proživljenim mukama. “Imali smo do sada kult ljepote najvećeg od svih. Ako je mučenik, zašto ga prikazivati uvijek u svom najljepšem svjetlu. Ako je bolovao teške dvije bolesti, morao je na kraju biti drugačiji”, objašnjava Brković i opisuje:
“Pukla su pluća kao daska, luče, između dva svijeta je, još minuti ga dijele... To je jedan prikaz koji nikada nije zaživio u Crnoj Gori: da On, najveći i najljepši, bude drugačiji. Nijesmo se nikada pitali kako je izgledalo mračno Cetinje u mračnoj Biljardi njemu koji je sam”, priča umjetnik i ističe da je starijim, “klasičnijim ljudima” bilo nelagodno gledajući Njega predstavljenog u mukama, “a muke i bol mijenjaju estetiku”. Brković ga je tokom stvaranja nazivao “Orao jedan umire”, ali je ime “Posljednja noć u Biljardi” i zaključilo ovaj rad.
Bonus video:
