Jedna partija političarenja traje koliko i jedan susret sa kumovima i prijateljima, tj. onim što je od njih i vas ostalo u Srbiji.Dragana Stanojević, "Političarenje", Nedeljnik Vreme, broj 496 (8. jul 2000.)
Moram da primijetim da je Duško Kovačević - kolumnista Dnevne novine Dan, bivši kolumnista Vijesti, a ujedno i moj bivši prijatelj (sa Facebooka) - vrlo zanimljiv individualitet na CG medijskoj sceni - u prvom redu zato što njeguje iznimno rijedak i meni jako drag, tzv. polivalentno-ambivalentni pristup.
Opšti je utisak da je po pitanjima koja spadaju u domene dnevne politike - odnosno političarenja - gospodin Kovačević najčešće hinjeno neodređen - perfidno ambivalentan - što će reći da je vrlo sklon da publiku (u eri autoritativnih i agresivnih političara) ne usmjerava ka očekivanom, autoritativnom zaključku - već motive svog javnog angažmana radije pronalazi u buđenju svijesti o polivalenciji - o silnom varijetetu političkih pozicija i stanovišta, te o neslućenim kombinacijama - bez obzira na činjenicu da su, u načelu, političke pozicije sa kojih nastupa vrlo jasno i precizno determinisane - da ne kažem nacionalno obojene - što bi bio svojevrstan paradoks (na samoj granici apsurda, ako mene pitate) - svugdje osim ovdje - ovdje je ta vrsta paradoksa odavno uzdignuta na nivo standarda.
"Političarenje je", kaže Dragana Stanojević u istoimenom tekstu (Vreme, 496), "zarazna i neodoljiva igra jer nam, najzad, pruža mogućnost da pokažemo koliko smo rečiti, mudri, duhoviti, pametni, obrazovani. Ono je zamena za karijere koje nemamo, društveni život koji ne vodimo, unapređenja koja ne dobijamo, plate koje ne primamo i znanja koja ne stičemo" - što stoji, svakako - međutim, političarenje u režiji Duška Kovačevića nije alternativa nečemu što bi cinik nazvao stvarnim životom - niti ima bilo kakve veze sa odbrambenim mehanizmima kojima kanališemo frustracije - to bi prije bila neka vrsta nazovi-rituala (kojemu su korijeni, po svoj prilici, u okupljanjima oko ognja).
Uostalom, zar u kontekstu recentnih dešavanja na CG političkoj sceni ne govorimo skoro pa isključivo o političarenju - a ne o politici - upravo iz razloga što političarenje jeste samo sebi svrha (za razliku od politike kojoj bi svrha trebala biti u nečemu svrhovitijem) - i što se, shodno tome, djelovanje ogromne većine aktera na sceni svodi na zadovoljavanje tzv. partikularnih ambicija i interesa.
Duško Kovačević je jedini među javnim djelatnicima srpske provinijencije čije djelovanje (pokušavam da) kontinuirano pratim. Njegovo srpstvo sam doživljavao kao strogo personalnu kategoriju - razmjena informacija i stavova je među nama tekla nesmetano - i u to ime sam mu, šale radi, prilijepio etiketu "Urbani Srbin" (Srbin koji se nakon ratova na tlu ex-YU našao iza linija nacionalnih razgraničenja, strogo u gradskoj sredini) - i zabava je mogla da počne - s tim da osjećam potrebu da naglasim da sam zapazio tekstove Duška Kovačevića u Vijestima mnogo prije nego što sam ga upoznao - i saznao da je srpstvo bitan momenat u konstituciji njegove ličnosti - što, ruku na srce, nisam uspio da primijetim u njegovim tekstovima koji su objavljivani u Vijestima.
Kako bilo, živio sam u ubjeđenju, do prije desetak dana, da komunikacija među nama počiva na uzajamnom poštovanju i zaobilaženju opštih mjesta, ali ne lezi vraže...
Dakle, Duško Kovačević maestralno otvara tekst naslovljen "Javni servis ili javna bruka" i objavljen u Dnevnom listu Dan 24. decembra prošle godine, na sljedeći način: "Da je čak i u post-đukanovićevskim oslobođenim 'enklavama', koje su se otele partokratskom sluganstvu nemoguće ostvariti demokratski ideal, ili makar približno demokratski, jasno nam pokazuje i aktuelni spor oko kobajagi Javnog servisa (RTCG). I to je ono što je najporaznije. Kad alternativa podražava 'pobijeđnog', ili kako to narod lapidarno kaže, sjaši Murta (Turčin) da uzjaše Kurta (Njemac). Jednako su okupatori bili i Turci i Njemci."
I Turci i Njemci su bili okupatori, to stoji - ali ako mene pitaš dragi prijatelju moj (bivši) - daleko od toga da su "jednako" bili okupatori.
A okupatori su - kad već pominjemo okupatore, bili i... - ali ipak ne jednako kao Murta, ili jednako kao Kurta...
OK, šalim se, ne zamjeri...
Italijani bi rekli: tutto cambia perché nulla cambi.
Pa kaže, pazite sad dobro: "I dalje je na snazi stara cenzura, stara oktroisanost, stara šizma, progon drugomislećeg i drugačijeg. I dalje postoji spisak jeretika, nepodobnih ideja, ideologija, politika, ličnosti. To je posebno primjetno (sad je važno - op.a.) kada je u pitanju "srpska priča" u CG. Da ne govorimo o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj!"
I još: "Nije li upravo funkcija Javnog servisa u registrovanju kompletnog spektra društvenih aktera i fenomena...?!"
Pa je moj (bivši) prijatelj okačio svoj tekst na Facebook, a ja sam se osjetio pozvanim/prozvanim da primijetim, otprilike, da preokupacije Mitropolije crnogorsko-primorske definitivno nisu u žiži mojih interesovanja - kao što nije ni gospodin Amfilohije (Radović), mitropolit - a ako se ono "srpska priča" odnosi na priču koju gura DF - onda me ni to ne zanima, ni najmanje, molim te prijatelju.
I još sam dodao, za dobru mjeru, onu Bajaginu (Momčilo Bjagić) lijepu srpsku rečenicu: Nemojte, deca gledaju.
I riječ po riječ... Možda sam u jednom trenutku upotrebio riječ 'problem' u kontekstu pominjanja "srpske priče" i gospodina Amfilohija - a moguće je čak, nisam sasvim siguran, da sam iznio tezu da i Milo Đukanović i Amfilohije Radović vrlo prilježno produbljuju razdor između Srba i svih ostalih građana CG - što jeste u interesu njih dvojice, ali ne i u interesu nas Srba i nas ostalih građana Države CG - i da je upravo Amfilohije (a ne Milan Knežević) stožer oko kojega se okuplja i konsoliduje srpsko nacionalno biće - koje danas, istini za volju, više živi (životari) nego što bivstvuje (u heideggerijanskom smislu) na teritoriji Države Crne Gore.
A onda je gospodin Kovačević plasirao par uvredljivih konstatacija na moj račun - što me baš rastužilo, mislio sam da nije sklon spuštanju na taj nivo - da bi, na kraju, moje ime izbrisao sa liste svojih Facebok prijatelja...
Tu nesretnu epizodu sam u svojoj arhivi zaveo pod N - Nesporazumi - i pokušao sam da je što prije zaboravim - ali nisam uspio...
Razlog je, nećete vjerovati, u seriji izvanrednih fotografija Podgorice - podgoričkih arhitektonsko-urbanističkih motiva, preciznije, fotografisanih noću, ili u sumrak - autora Duška Kovačevića...
Te fotografije autor kači na svom Facebook profilu - u koji, silom prilika, odnedavno nemam uvid - i recimo da te fotografije ukazuju na jednu vrlo osebujnu artističku crtu Kovačevićeve vrlo kompleksne ličnosti - i sad razmišljam: čovjek koji stoji iza onakvih fotografija nikako ne može biti loš, biće da sam ja kriv za nesporazum... Uz opasku da bih vrlo rado pisao o fotografijama Duška Kovačevića - ako je autor voljan da mi dozvoli, naravno - a drago bi mi bilo i kada bi moju namjeru shvatio - dijelom - i kao pruženu ruku...
U nekoj opštoj simboličkoj ravni ova epizoda bi mogla biti shvaćena i kao...
Ali da ne pretjerujem - i to baš uoči ovoga blagoga dana...
Bonus video:
