Nakon prepoznatljivih video snimaka u kojima pokreće javnost na razmišljanje ali i na kritiku, novinar i reditelj Aleksandar Saša Radović snimio je i kratkometražni film "Parkinške destinacije".
Kao i posljednja nekolika snimka koja je objavio na svom Facebook profilu, a koja su imala zapazen uspjeh u društvu, sada govori o prostoru koji se betonira i tako iskorisćava kao parking prostor pri čemu se zaboravlja na pluća grada. Saša je za "Vijesti" govorio o svom filmu i želji i potrebi da kao reditelj iskaže društvenu odgovornost.
"Parkinške destinacije" nije prvi Vaš projekat u kojem kritikujete okruženje ali i postupanje nadležnih organa. Zapažen je bio i video snimak o biciklističkim stazama ali i nekoliko prethodnih. Koliko je takvo izražavanje potreba ili osjećaj dužnosti u današnjem vremenu?
Prije neko veče gledam emisiju o obnovljivim izvorima energije i vidim, to se vidi, kažu, i sa Mjeseca, da su veliki veliki gradovi zapadnih zemalja osvijetljeni to što mogu. One poslovne zgrade noću su svijetle kao da je 5000 ljudi u njima, a ne 5 noćnih čuvara. Za to vrijeme u Indiji 300 000 000 ljudi nema struju. To je populacija podjednaka SAD-u. E sad ovi brane Indijcima da koriste ugalj za struju, kao da je njihova sve iz solarnih panela i energije vjetra. Kako da ne. Oću da kažem da je lako tuđim penisom u koprive.
E ovi naši pojedini mozgovi se ponašaju kao da im neće đeca ođe živjet, kao da je ovo tuđa zemlja, na kojoj smo privremeno. Prave se da ne vide da, iz godine u godinu, život u Podgorici postaje sve manje prijatan, a bojim se da, za nekoliko godina, biće kasno za ispravke.
Po čemu je "Parkinške destinacije" drugačiji kratkometežni film?
Pa ne znam šta bih ti rekao. Možda što je napravljen za 3-4 sata. Ujutro sam napisao scenario, Andrija i Stefan su na licu mjesta naučili tekst. Mladen je uzeo svoju kameru, ja svoju i rokaj.
Dobar momenat da pomeneš ekipu.
Da. To su Stefan Vuković iz ekipe "Oni momci", Andrija Dabanović, naš stand up komičar i Mladen Ivanović student režije, koji je sve snimio, a i pojavljuje se u filmu - broji parking mjesta.
Svakom građaninu Podgorice ali i naše države jasno je koja je poruka Vašeg filma odmah kada počne gledati. Koja je bila Vaša namjera kada je film tek nastajao?
Namjera je jasna. Da se malo na komičan način pozabavimo realnošću. Danas svi govore o novcu, građevinama, betonskim kvadratima dok nam se parkovi tope pred očima. Nestaju. Gušimo se u sopstvenom gradu i zimi i ljeti. Prave fontane, a nemamo česama. u gradu gdje temperatura dostiže 50 stepeni. Umjesto parkova čašćavaju nas betonskim trgovima, kojima se svako smije. Od Union bridža do Trgovinske zasađeno stotinak maslina. Valjda su nekom lijepe da se vide iz auta, a to što će mene sunčanica, pored tih patuljastih maslina da trefi, to je, očigledno, nebitno.
Šume i parkove oko grada, koje su nas štitile od sjevera i čistile vazduh, mi smo više od pola naložili. Na kraju evo parkiramo u Njegoševom parku. Da li vjerujete?
Kakva je kultura življenja i odnosa prema okruženju danas, prema Vašem mišljenju?
Mogao bih je nazvati katastrofalnom. Srećom Podgorica ima jako dobro komunalno preduzeće, koje stiže da počisti sve što bacimo na ulicu, ali zato nas rijeke i jezera odaju. Tu nema ko da čisti za nama do sjevera i poplave. I skoro svi palamude kako se u Podgorici posljednjih godina teško diše, a onda upale auto zbog 500 metara ili kilometar.
Film je na "AviFestu" posebno pohvaljen. Da li Vam to znači i na koji način?
Tu se desila čudna stvar. Ovaj film je napravljen za AVI fest. Na tom festivalu je dobio drugo mjesto brojanjem glasova publike, što je isto veče i obznanjeno na festivalu, kao i ko je treći. Međutim, sjutra dan je organizator tog festivala u medijima objavio ko je pobjednik, te kako smo mi i još jedan film "pohvaljeni" od strane publike, a film koji je dobio treće mjesto je, kao "pohvaljen" od strane festivala. E aj sad ti to objasni ili probaj da shvatiš. Vjerovatno je organizator htio da se, nekako, opere što nije dao ni tu diplomu, koja košta 50 centi, ali bi, eto, bila dokaz da smo bili na tom festu. Ovako imamo svjedoke. Očito je festival previše privatan. No, to je njihov problem.
Izabrali ste formu kratkog filma da iskažete svoje misli i poglede. Koliko se osjećate domaćim na tom terenu i koliko Vas to ispunjava, i kao umjetnika i kao građanina?
Ja uživam dok to radim. Nažalost, ne mogu da se upuštam u dugi metar više, ali zato je ovo fin hobi i ventil. Dok ima ekipa kao ova što je radila na ovom filmu, biće i filmova. Nama je bilo lijepo, a vidim da je je i publika zadovoljna. Dovoljno.
Bonus video:
