U kući, na skrovitom mjestu, oduvijek smo držali pištolj i pršutu. Pištolj je bio garant odbrane žene i đeteta, a pršuta garant dobrodošlice dragom gostu. Oglašavanju pištolja i rezanju pršute prethodile su lijepe vijesti, praznici, rođendani, svadbe i nekoliko jubileja. Ništa čovjeka ne može tako brzo nagnati u kuću i razgaliti ga kao pršuta. Pršuta svojim mirisom i ukusom osvaja i male i velike, i znamenite i zaslužne, i prizvane i nenadne goste. Obraduju joj se svi odreda, govorio je pokojni đed. I prije njega pištolj i pršuta bili su neizbježan dio naše porodične stvarnosti. Red bi bio da tako ostane i poslije njega.
Kada nas je s jedne strane pritisnuo strogi zakon o držanju oružja a s druge uvoznički lobi koji je domaću pršutu istisnuo s tržišta, naša porodična tradicija samo što nije prekinuta. Morao sam se potruditi da je koliko toliko održim u starim tokovima. S pištoljem sam pod izgovorom više sile nekako i raskrstio. Za pršutu mi je bilo mogo teže pronaći alibi. Pogledao sam istini u oči i priznao da domaća pršuta još uvijek obitava među nama iako su je proglasili nestalom. Bila je i dalje tu ali se zbog slabe kupovne moći stanovništva povukla u ilegalu. Mogla se, uz malo više napora i para, pronaći po udaljenim selima gdje se još uvijek okućnica nije dala zamisliti bez sitne i krupne stoke. Upravo ta tinjajuća vatra u gotovo opustjelim predjelima pomoći će mi da se u mojoj kući lišenoj vatrenog oružja tradicija održi makar po pitanju pršute.
Bliže se novogodišnji i božićni praznici. Vrijeme za poklone. Odlučio sam da kupim nekoliko domaćih pršuta za sebe i svoje bližnje. Što košta da košta. Nešto ću pokloniti kumovima i prijateljima a nešto u raznim prilikama iznositi na sto da potvrdim đedovu teoriju o pozitivnom djelovanju pršute na porodična i prijateljska okupljanja. Jednu cijelu, lijepo oblikovanu pršutu postaviću ispod jelke da zasjeni ostale poklone. Preostale pršute ću isjeći i vakumirati, što u velikim komadima, što u tankim listovima pripravnim za brzo serviranje i posluženje. Praktično je. Em ću ih lakše uručiti kao božićne poklone, em ću ženu poštedjeti suvišnog truda u pripremi praznične trpeze.
Automobil je još uvijek u dobrom stanju. Snijeg me ne može iznenaditi. Montirao sam zimske gume, dosuo antifriz, a i lance stavio u gepek, za svaki slučaj. Krenuh na put u podlovćensko selo, u mjesto gdje je pršuta postala zaštićeno državno dobro. Moderniji su to nazivali rodnim mjestom brenda ili robnom markom. Romantičniji ukusima starog kraja. Ja kao realan čovjek u domaćoj pršuti vidio sam naslijeđenu porodičnu obavezu koju je uoči Božića, po tradiciji, valjalo ispuniti.
Kameniti pejzaž. Serpentine. Cijelim putem sustizao sam šlepere-hladnjače sa sirovim pršutama. Stizale su iz Danske, Holandije, Austrije, da bi se kod nas osolile, upijezile i osušile. Pod dimom domaće bukovine i lokalnih vazdušnih strujanja steći će gastronomske atribute i pretvoriti se u brend koji ću ja zaobići u širokom luku. Moj cilj je malo seosko domaćinstvo. Prošao sam pored velike table s natpisom „Potpisano tradicijom“. Iza nje ređali su se visoki krovovi bez ijednog dimnjaka. Strehe obavijene bjeličastim oblačićima dima na svakom drugom mjestu uspaničile bi ljude. Prestrašeni požarima trčali bi i posezali za vodom da ih ugase. Ovdje je i malom djetetu, koje je jednom sjelo pred televizor i gledalo emisju „Agrosaznanje“, bilo jasno da se radi o kontrolisanoj vatri na kojoj se pršute suše. Ipak sam se zaustavio i zašao iz auta želeći da mi to lično potvrdi čovjek koji je gurao kolica puna bukovih panjeva. Ponosno me pozvao da uđem u pršutaru i oduševim se proizvodima potpisanim tradicijom. Zadimljena unutrašnjost podsjeti me na sportsku halu koju su euforični navijači zasuli dimnim bombama i petardama. U sljedećem trenutku, kada se oči sviknuše na dim, grozdovi nanizanih pršuta odvukoše mi misli ka naučno-fantastičnim filmovima. Preda mnom kao da se ukazao prizor iz postapokoliptičnog doba prožetog masivnim pomorom živih bića. Zahvalih se radniku pršutare i produžih ka maloj kamenoj kući, koja me, kako mi je objasnio, čeka na kraju puta.
Poče da promiče snijeg. Pod sitnim bijelim pahuljicama pejzaž oko mene postade romantičan - kao da se preselih u neku od onih čudesnih sniježnih božićnih kugli. Poslije zadimljene, čađave pršutare nastupi melem za oči i dušu. Ubrzo ugledah i staru seosku kuću u kojoj su me čekale božićne pršute. Naručio sam ih kod čovjeka koji je sam žirio i klao svoje svinje. Dok sam parkirao auto zalaja pas zatežući lanac u bijesnim naletima. Iz predostrožnosti vrata od kola otvorih samo do pola. Kada se na kućnom pragu pojavi kao od brijega odvaljen domaćin osmjelih se i iskoračih iz auta. Domaćin je ulivao sigurnost ne samo pojavom već i svojim dubokim baritonom. Očigledno mu je ovaj veliki kameni amfiteatar razvio i pluća i glas.
„Ne brini. Ti pošteno plaćaš pršute. Šarov je tu zbog onih koji bi htjeli da do pršuta dođu na drugi način.“ Prihvatih ispruženu ruku a on nastavi.
„Dobro mi došao. Ako nastavi ovako da pada moraćeš ostat na konak“
„Hvala neće biti potrebe . Dobro sam opremljen. Imam i zimske gume i lance“
„Nećeš me potrošit. Imamo, što i pojest i popit. Ognjište se, sad ćeš viđet, rasplamsalo”, reče glasom u kome se osjećala srdačnost čovjeka željnog društva. Moj se domaćin nije pretvarao. Bio je svoj na svome. Ponosni gorštak usred kamenog mora, kako su putopisci 19. vijeka nazivali ove predjele. Iz glasa mu je iskrila sjeta za starim vremenima kada su ovuda prolazili putnici namjernici, stočari, planinari i avnturisti, svraćali da se ogriju i uživaju u razgovorima kraj ognjišta. Pokušah da ga navedem da mi o tome priča, ali me on preduhitri.
„Prvo da vidiš pršute, pa ćemo pričati“, reče pokazujući mi put ka maloj kućici u dnu dvorišta.
„Možda ova osama djeluje hladno i negostoljubivo ali kada uđemo unutra osjetićeš toplinu doma.“ reče otvarajući vrata uz škripu zarđalih šarki. „Stari su ove šarke podmazivali slaninom, a ja neću ni slaninom ni uljem. Neka zavijaju. Neka tuguju. Imaju i za čim. Nekada se ovde sušilo po dvadeset svinja i dva put toliko brava a sada tek pet-šest pršuta zbog kojih si, eto, prevalio toliki put“
Pršute su visile o centralnoj gredi spremne da ih preuzmem. Prije nego im uputih pohvale upitah domaćina : „Što vi mislite o pršutama kao uspješnom domaćem brendu “
„O tome pričaju oni koji ne drže svoje svinje no krčme tuđe i to zaleđene. To je, ako ćemo pošteno, vrlo nečasno.“
„I čast je, kažu, nekada bila naš brend.“
„E moj prijatelju, od časti se niko kod nas nije omastio a od pršute jeste itekako. Čast je danas samo kazna a pršuta unosan biznis. Ovi pored kojih si prošao suše na stotine hiljada pršuta i prodaju ih na časnu riječ kao da su domaće.“
U prvi mah pomislih da domaćin svojim pršutama upravo podiže cijenu. Ostaću ipak galantan i dosledan kupac. Ne smijem zaboraviti da sam ovdje zbog tradicije a ne radi stotinjak evra manje ili više.
Puni snop dnevne svjetlosti iznenada je prodro u pršutaru. Na širokim dvokrilnim vratima iza nas pojaviše se tri čovjeka. Bez kucanja i pozdrava stupiše u prostoriju. Prvi je u ruci držao značku, drugome je visila torba o ramenu, treći je imao nekakvu fasciklu pod miškom. „Dobro mi došli“ reče domaćin i krenu im u susret. Čovjek sa značkom ga prekide „Državna sanitarna inspekcija. Molim vas udaljite se od proizvoda koji mogu biti opasni po ljudsko zdravlje“ Snebivajući se domaćin stiže samo da se prekrsti. Mašući dokumentom čovjek sa fasciklom dodade:„Imamo rešenje o zaplijeni cijelog tiraža, pardon turnusa“. Za to vrijeme treći je iz torbe izvadio fotoaparat i usmjeravajući ga čas lijevo, čas desno počeo da škljoca. Pod bljeskovima blica sušara se pretvori u mjesto na filmski način prikazanog zločina. Od brzine kojom se sve zbilo domaćin je ostao bez riječi kao kada pred punom dvoranom od treme zanijemi pravi operski bariton. Zbunjena publika, koju sam u ovom slučaju predstavljao samo ja, nađe se u neugodnom i napetom iščekivanju onoga što će se desiti. Malo je trebalo da se domaćinu povrati glas, još bučniji nego što mu je dotad bio. „Poslale su vas one fukare što suše holandske svinje da napadnete na ovo malo moje domaće muke. E, neće moći. Napolje iz moje sušare“ uzviknu domaćin gurajući čovjeka sa značkom. Uzviknuh i ja: „Ne za boga miloga! Stanite! Razumni ljudi prvo razgovaraju.“. „Ovo je napad na službeno lice.“ reče čovjek sa značkom. „Ovo je napad na mene, na moju kuću i na tradiciju mojih predaka“ odgovori spremno domaćin. „Imamo nalog“ uzvrati mu čovjek s fasciklom mašući papirom. Čovjek sa značkom dreknu „Asistencija“. Na ulazu se stvoriše dva policajca. Shvatih da je isteklo vrijeme i za razumne razgovore i za pozivanje na tradiciju. Uslijedio je pretres. Kod domaćina pronađoše pištolj a kod mene novac za pršute. Ono što me natjeralo na ovo putovanje pretvorilo se u optužbu i protiv mene i protiv mog domaćina. Jadni i usamljeni, kao dvije karike u slomljenom lancu tradicije nađosmo se na koljenima. Oboriše nas. Staviše nam lisice na ruke.
„Ovoga hapsimo zbog napada na službeno lice, a ovoga drugoga zbog nelegalne trgovine“ diktirao je čovjek sa značkom čovjeku sa fasciklom. Fotograf nas je udostojio sa još nekoliko škljocanja. Naša zaprepašćena lica u krupnom planu sa pršutama u pozadini naći će se u kriminalnoj hronici novina. Poslije fotografisanja strpaše nas u “maricu“. Kroz rešetke na zadnjim vratima gledao sam kako kramponi zimskih guma ostavljaju široke tragove po tek napadalom snijegu. „Znaš“, rekoh bučnom domaćinu, „Ništa ti ne zamjeram - i moji preci su u kući uvijek držali pištolj i pršutu. To je pitanje tradicije a ne prekršaja. Uz dobrog advokata ovaj nesporazum brzo ćemo riješiti“
„Što mogu advokati protiv kuma državnog tužioca i silne rodbine ministara od prvog do onog poslednjeg bez portfelja. Što može moje malo domaćinstvo protiv njihovih moćnih porodica koje država kreditira da dovoze pršute odasvud i prikazuju ih kao da su domaće. Koliko si samo kamiona susreo danas“
„Tradicija se mora poštovati. I poštovati i održati. Porodične tradicije su vrijedne i većih žrtvi.“ podviknuh kako bih ohrabrio i povratio snagu njegovom posustalom baritonu kojim me srdačno dočekao.
„Što može mojih desetak prasadi koje su na svoje četiri noge stasavala u ovom selu, na ovoj travi, na ovim žirovima i ovom kukuruzu protiv hiljada i hiljada svinja koje nam postrojene u redovima dolaze iz cijele Evrope. Što možemo ja i ti protiv onih na čiji poziv ekspresno stiže državna inspekcija i policija da nas hapse i sprovode u zatvor zbog naših domaćih svinja.“ uzvrati skrušenim glasom.
Dok smo prolazili pored velikog reklamnog panoa domaćin naglas pročita natpis. „Potpisano tradicijom“ i nastavi „Ovo je savršeno tačno. Sve nam je potpisano tradicijom. U ovoj nesrećnoj zemlji vlast šikanira i progoni narod po tradiciji. I ovaj sudski nalog je potpisan tradicijom. I naše hapšenje je potpisano tradicijom. Po tradiciji se pune njihovi buđelari. Po tradicji sirotinja ispašta njihovu pohlepu. Po tradiciji mi potpisujemo takvu tradiciju.“
Dok je snijeg prekrivao crvene krovove zadimljenih pršutara razmišljao sam kako izaći na kraj s tradicijom, kako se suprostaviti jednoj a po koju cijenu zadržati drugu tradiciju. „O tome ne vrijedi razmišljati ni u selu ni u gradu“, reče domaćin.
„O čemu?“, uzvratih začuđeno.
„O pršuti, časti, moralu, ognjištu, gostu, starim mirisima i Božićnoj atmosferi. Gotovo je. Tome je došao kraj.“
Klimajući glavom potvrdih njegove riječi. Bio je to kraj i za moju porodičnu tradiciju.
Božićna priča kao izazov za domaće književnike
Običaj objavljivanja božićnih priča je odavno prisutan u dobrom dijelu savremenog svijeta. Ipak, do sada smo uglavnom čitali priče stranih pisaca, a Vijesti su nekoliko godina objavljivale, ekskluzivno, i božićne priče (pre)popularnog Paola Koelja.
Ove godine imamo i jednog domaćeg pisca koji se ogledao u ovom izazovnom, iako prigodnom žanru.
Ranko Rajković (1955), diplomirao je meteorologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Piše prozu, dramske tekstove, eseje, likovnu kritiku...
Objavljivao u književnim časopisima Vidici, Književne novine, Reč, Ovdje, Stvaranje, Kvartal, Beogradski književni časopis... i u mnogobrojnim dnevnim, nedjeljnim, književnim i strukovnim časopisima.
Objavio 2006. godine knjigu priča „Manevarska muzika“, (Gramatik, Beograd). Živi i radi u Podgorici.
Galerija
Bonus video:
