Rijetke su bile godine kada su stanovnici Crne Gore brinuli iste, ili slične brige kao i ostali Evropljani. Ali na kraju 1917. i na početku 1918. svi su razmišljali o tome kada će se okončati najkrvaviji rat u evropskoj istoriji, koji je nazvan prvi, pa još i svjetski. Napredak čovječanstva je tako prepoznat i u njegovom naličju, po tome što je čovječanstvo prvi put u istoriji bilo "osposobljeno" za jedan sukob " svjetskih" razmjera. Tako je bio i moguć civilizacijski apsurd u kojem se napredak mogao mjeriti i stepenom ljudskog samouništenja i paradoksa. Sve razornije oružje na frontovima "utjeralo" je muškarce u rovove, ali i “istjeralo" žene iz kuća u fabrike, gdje su prvi put obukle pantalone i postale osnovna radna snaga za snabdijevanje frontova. Prvi put je poprište sukoba sa kopna prenijeto i na vazduh i vodu, bolje reći ispod vode (torpedo i podmornice) No, o posljedicama i epilogu toga rata, se zna veoma mnogo, ali tema ovog našeg teksta, kao i brojnih prethodnih pisanih za novogodišnji broj je ista: Šta su i o čemu, posebno Crnogorci razmišljali prije tačno 100 godina? Da li su i kako naslućivali da će u godini koju su iščekivali (1918) ostati bez države i kralja, oslobođeni od austrougarske okupacije, ali međusobno posvađani u mjeri da su mnogi "produžili" vojevanje, samo sa promijenjenim ciljevima.
Da bismo odgovorili bar djelimično na takva i slična pitanja, zavirili smo u tadašnju štampu. Ona koja je izlazila u Crnoj Gori uređivana je od okupatora, dok ona koja je bila "crnogorska" nije stizala u Crnu Goru. Naime, kralj Crne Gore, vlada i činovništvo bili su u egzilu, bivši vojnici velikim dijelom u logorima, a stanovnici, ako su preživjeli "gladnu 1917" ili španjolku najviše su bili okupirani egzistencijalnim brigama. U svakom slučaju, za odlazećom 1917. niko nije imao razloga da žali, ali će biti mali broj i onih koji su pokazivali radost zbog dolazeće 1918. Neizvjesnost kraja rata i njegov konačni rezultat su se teško naslućivali. Posljednjeg dana 1917. izašao je br.35 “Glasa Crnogorca”(La Voix du Montenegrin) zvaničnog organa crnogorske vlade smještene u Nejiu kod Pariza. Prema pisanju uredništva, mnogi pretplatnici su se žalili “da list ne stiže uredno, da pojedinih brojeva nema na kioscima (jer ima neko ko pokupije sve brojeve lista čim stignu na prodaju i odmah ih uništava…), te da je uredništvo uradilo sve da to spriječi, kako bi stalo na put “nevidljivim rukama tijeh mračnih sila koje i na taj 'način' smatraju kao sredstvo u borbi protiv Crne Gore”. Prelistavajući tadašnju štampu ,dolazimo do zaključka da se tada najviše razmišljalo o:
O BUDUĆNOSTI
Najznačajnija vijest u 1917. godini je svakako bila ona o ulasku SAD u rat, na strani sila Antante. Sporadične vijesti strane štampe o pregovorima između velikih o miru , tek je značio zračak optimizma da se nazire kraj rata,ali na to će se čekati više od godinu dana. Za zvaničnu Crnu Goru, smještenu u egzilu u Nejiu kod Pariza, bilo je mnogo briga, izazvanih ratom i događanjima, na koje se moglo sve manje uticati. Ali, to nije značilo da se moglo bilo što i zaboraviti. Posebno ne imendan kralja (Nikoljdan 19. decembra) koji je obilježen u tamošnjoj ruskoj crkvi, gdje je službu božju činodejstvovao protojerej g. Smirnov, uz asistenciju starješine ostroškog manastira Leontija Ninkovića i ostalih sveštenika.
U crkvi su pored predstavnika crnogorske vlade i diplomatskog kora akreditovanog pri crnogorskom dvoru, bili i članovi ruske ambasade i ruske vojne misije, koji takođe, skoro da nijesu slutili da broje posljednji doček neke nove godine na ovim pozicijama, s obzirom da je njihovu zemlju bila zahvatila revolucija koja će sve promijeniti. Vjerovatno, niti crnogorski , niti ruski suvereni tada nijesu ni pomišljali da će im ovo biti posljednja izmijenjena novogodišnja čestitka. U čestitci njegovom veličanstvu caru ruskom kralj Nikola je naveo sljedeće: "Srcem punim pobožnosti i patriotskoga oduševljenja, čestitam i pozdravljam Vašem Carskom Veličanstvu ovu Novu Godinu u kojoj će se sjajno posvjedočiti veze među Saveznicima i moć njihova oružja. Neka je zdravlje, sreća i blagodet na Vašu Carsku Porodicu, neka je slava i pobjeda armijama ruskim i njihovu Uzvišenu Suverenu… Ruski car je uzvrato sljedećom čestitkom: "Početkom Nove Godine Meni je milo uputiti Vašem Veličanstvu izraze moga najsrdačnijeg čestitanja i iskrene simpatije koju Ja i Moj narod osjećamo za sudbinu vaše hrabre zemlje. Želim da Vaše Veličanstvo, Kraljevska porodica i Narod crnogorski vide pobjedu onoga za šta su se Vaše vojske onako junački borile".
Predsjednik crnogorske vlade u egzilu, Evgenije Popović, je s ministrom pravde, dr Perom Šoćem, odlučio da se pridruži kralju Nikoli i njegovoj porodici u dočeku nove godine i Božića. Međutim, na svoj imendan u egzilu (utorak, 19. decembar) kralj Nikola je, po savjetu ljekara, morao provesti u putu za Bordo u društvu sa generalom Antom Gvozdenovićem, komandantom dvorske straže Vukotom Vukotićem, sekretarom, M. Živkovićem, poslanikom Francuske pri crnogorskom dvoru Leturnerom, ordonas oficirom kapetanom R.Vuksanovićem i dvorskim ljekarom dr Marulisom.
“Bolest Njegova Veličanstva okrenula je na bolje. Gospodar je na putu potpunoga ozdravljenja,na koje blaga klima u Bordou veoma povoljno utiče", glasio je zvanični izvještaj o zdravlju Gospodara Crne Gore. Dva dana ranije je potpisao ukaz po kojem će ministra unutrašnjih poslova Nika Hajdukovića, do njegovog povratka sa puta, zastupati ministar finansija i građevina Milo Vujović. Brojna crnogorska populacija u egzilu bila je izložena raznoraznim izazovima vezanim za budućnost. Izloženi sučeljenoj propagandi o različitim vizijama o budućnosti Crne Gore, stalno su bili pred dilemom na koju stati stranu: na onu koju predstavlja kralj i vlada, ili na onu koju zastupa opozicija, potpomognuta od strane najbližih crnogorskih saveznika, koji su radili na tome da "sahrane" Crnu Goru i njenu dinastiju i prinesu je na oltar jugoslovenske države. Žestoke polemike između ova dva emisiona centra - “Ujedinjenje” i “ Glas Crnogorca”, su obesmišljavale bilo kakvu mogućnost kompromisa. Čak i među onima za koje se mislilo da su na istoj strani.
Tako je Pero Vučković, bivši saborac Andrije Radovića, predsjednika “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, imao potrebu da se distancira od njegove politike “ujedinjenja”. Pero Vučković je imao potrebu da se ogradi od istih, jer je “u nedostatku materijala za vođenje časne, otvorene i direktne borbe sa svojim političkim protivnicima, 'Ujedinjenje' toliko dosadilo neprestanim mlaćenjem i ponavljanjem jednih te istih budalaština, da se svaki zdrav čovjek mora čudu čuditi kako se i njemu samom jednom ne dosadi”. Pri tome je mislio na političke konstrukcije o “nejskoj kasi”, “prislužnicima kralja Nikole”, “dinastičarima”, “narodno ujedinjenje”, “narodna stranka i njeni borci (u kam udrilo!), “izdajstvo kralja Nikole i njegovih sinova” i tome slično - bez kraja i prekida”. Pero Vučković je tvrdio da taj list uređuju “tri bivša ministra i jedan narodni poslanik. I sve tako banalno, tako cinički, tako sokački tupo”, tako da je on kao jedan od osnivača “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje” bio primoran da prekine svaku saradnju iz razloga što se po njemu odstupilo od osnovnih principa Odbora, objavljenih u prvom broju “Ujedinjenja”, koji je glasio: “Poslije ovog oslobodilačkog rata, Crna Gora, zajedno sa Srbijom i ostalim srpskim, Hrvatskim i Slovenačkim pokrajinama, treba da uđu kao sastavni dio jedne jedine, nezavisne jugoslovenske države”. To je za Vučkovića bila “osnovna misao, istaknuta u programu,čiji sam i ja potpisnik, kojemu ostajem vjeran i dalje i o koji se nijesam do danas ogriješio nijednim svojim postupkom, nijednim svojim aktom. To je bio nagovještaj istorijskog nesporazuma, ne, o tome da li ujedinjenje nego oko toga kakvo ujedinjenje. Zato je Vučković tvrdio da se osnivanjem Odbora željelo da “se javno mnjenje u savezničkim zemljama upozna sa ovom zavjetnom i vjekovnom željom Crnogoraca”, a ne da se “neopravdano i brutalno napadaju neistomišljenici”. Zbog toga je “smatrao za dužnost da odmah ustane protiv toga, iz razloga, prvo, što mi, kao bivši crnogorski ministri, a sadanji ministri na raspoloženju, dovodimo sebe u vrlo nezgodan položaj, napadajući dinastiju i suverena, koju smo do juče služili i za njih se zalagali; i drugo što dinastičko pitanje nigdje u programu nije bilo istaknuto, i kao takvo bolje ga je ne diskutovati”.
Ujedno Vučković, nije propustio priliku da “četvrtom kraljevom sinu” (Andriji Radoviću, kako su ga cinici zvali) ne spočita da je, koliko do juče, “pjevao ditirambe i u zvijezde kovao rad kralja Nikole i njegovih svijet slavnih predaka na djelu srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Zar nije isti g.Radović u jednom svom pismu kralju ovoga vladara smatrao za najozbiljnijeg kandidata za predsjednika eventualne buduće balkanske konfederacije”. Obećanja Nikole Pašića da će dati Crnogorcima “iste slobode i zakone koji su zagarantovani podanicima njegove uže otadžbine Srbije” pratila je konstatacija da su “Crnogorci građani jedne slobodne i nezavisne srpske Kraljevine, koja je imala i ima svoj ustav,svoje zakone i svoje građanske slobode, pa makar sve to bilo samo na papiru, kako to kaže g.Radović i društvo mu. Prema tome, Crnogorci su valjda sami dozreli da pri stupanju u veću narodnu zajednicu i samo bar svoj glas podignu u korist kako svojih sopstvenih, tako i opštih interesa te zajednice. Ne može i neće nikad Crnogorci pristati da mu neko drugi, pa bio to i njegov rođeni brat - Srbin nameće svoje zakone, prava i slobode, pa nek' je sve to najsavršenije i najliberalnije što se zamisliti može. Crnogorci, ipak, to neće, ne može i opet neće”, tvrdio je Vučković, koji je tada teško mogao naslutiti da ih za to niko neće ni pitati. Vučković je dobar primjer crnogorskog političkog idealiste s početka XX vijeka, koji je u polemici sa primjerom “crnogorskog političkog preletača” (A.Radović) pozicionirao stanovišta koja su na početku izgledala stručna i retorička da bi se na kraju obistinila kao nepomirljiva. Polemike sličnog sadržaja vodiće se i narednih godina u crnogorskoj politici i sto godina kasnije one izgledaju savremene - po kulturi dijaloga, besmisleno, sa stanovišta istorijskog iskustva.
Dok se kralj Nikola i kamarila oko njega oslanjala na svoje “istorijske zasluge”, dotle su se njegovi oponenti oslanjali na moć i pare mentora sa strane i računali na jednu neumitnu činjenicu: autoritarnim režimima se uglavnom ne vjeruje, čak ni onda kada su u pravu i govore istinu. Zato se dešava da ih prvi "napuštaju" najbliži saradnici,koji avanzuju budućnost izdajom sadašnjosti.
O DRŽAVI KAO HRANITELJU, ŽIVOTU I SMRTI
Brojna populacija interniranih je preživljavala zahvaljujući skromnoj pomoći humanitarnih organizacija i pojedinaca.Njihova "nevolja" je politički instrumentalizovana "kupovinom" nili dodjelom pomoći. Crna Gora na tako nešto je sve manje mogla računati, što je značilo da će se djeca okrenuti majci koja daje više mlijeka.
"Ustanova za pomoć zatočenim Crnogorcima "kojih je bilo na hiljade redovno je objavljivala spiskove istih i pokušavala da odgovori na brojna pitanja rodbine o sudbini i stanju svojih najbližih. Kada se tako ne bi uspjelo onda bi se bližnji tražili putem javnih oglasa: Tako je Anta Jakšića, sveštenika tražio njegov šura Jovo Janjić iz S.Amerike, Gordana Šikoparija je javljala svom mužu Stevanu da je primila poslanih 300 kruna i traži da joj se hitno pošalje još para jer je "u velikoj muci". Andriji Mitrovu Šoću iz Detroita je familija tražila pomoć i da joj se javi, dok su Mitra Nikova Jovetića obavještavali da mu je "porodica zdrava ali je u nuždi i traži pomoć", Đuro Nikov Šaban iz Ulcinja je javljao Peru Nikovu Šabanu "da su svi zdravo i da mnogo brinu za njega, da su u neprilici zbog povjerilaca koji traže svoje, nemilo im je prodavati imanje dok ne saznaju, može li on što pomoći", Milutin Durković iz Brskuta tražio je informaciju "je li mu živ sin Božo Durković", Miloš Radović, interniran u Karlštajnu raspitivao se za svoje sestriće, sinove Sava Boškovića:Vuka, Mihaila Vladimira i Mašana, koji su se svršetkom 1915. nalazili u Odesi, Periša Poček iz Nikšića tražio je sina Jova ,koji je već 18 godina u Sjev.Americi, Mićuna Plamenca iz Nevade je molila Labuda M.Milić da joj odgovori zna li što o njenom mužu Marku, dok je Tomo Marđokić iz Starog Bara tragao za braćom Matom i Petrom koji su se nalazili u Kairu.
Zvanična Crna Gora je spala na to, da se oslanja na milost pojedinaca. Tako je dr Rober Dedne priložio min.prosvjete 1500 franaka za humane svrhe. Novac je poslat Crnogorskom crvenom krstu u Ženevi kako bi se upotrijebio za pomoć crnogorskim zatočenim đacima, izloženim snažnim pritiscima da svoju budućnost opredijele time od koga će primiti pomoć. U političkoj kulturi - “prečišćavanja računa" , bolje reći političkih obračuna nijesu se birala sredstva. Polemike nijesu vođena oko ideja, neko oko ideologa. Ličnost, a ne problem, bio je sadržaj političkih nadgornjavanja. Ministri oko kralja u polemikama sa “bivšim ministrima oko kralja” su koristili visokoparni patriotski rječnik začinjen obavezno dodatkom “o nečijim parama" koje stoje iza intriga i podvala” one “ druge strane”.
Jedno je sigurno: Ideali su imali svoju “cijenu”, a ideolozi potrebu da na nju stave etiketu “viših” interesa. Oni koji su robovali tradicionalnim vrijednostima smatrani su "prevaziđenim ostatkom" arhaičnog društva nesposobnim da se prilagode licemjerju (ne)izvjesne budućnosti. Dobra strana svega je bila u tome što se "verbalni rat" o budućnosti Crne Gore, vodio daleko od nje, jer kada se on prenio u Crnu Goru, on više nije bio verbalni. Zato je zvanična Bożićna čestitka bila više kurtoazna, nego optimistična jer je sadržavala želju: "da svi koji smo danas daleko od svojih milih i dragih, rasijani po svijetu- dogodišnji(sljedeći) praznik proslavljamo na svojim ognjištima. Za sve ono śto smo izgubili i prepatili, drži nas naša nada i vjera da ćemo ipak dočekati da pravedna naša stvar pobijedi i da se među ljudima i narodima opet zacari mir, dobra volja i ljubav. U to ime: Hristos se rodi!" Danas znamo, da se od ovih želja djelimično ispunilo samo to što se do sljedećeg Božića (januar 1919) značajan dio vratio na svoja "ognjišta", ali je pitanje koliko njih je moglo i željelo tada da slavi ovaj najveći hriśćanski praznik.
Naravno, bilo je mnogo onih, koji ga zbog rata, neće ni dočekati praznike koji su dolazili. Smrt je bila redovna pojava tokom rata, ali se bilježila samo onih rijetkih pojedinaca čiji se odlazak smatrao velikim gubitkom. Tako je u Bjelopavlićima u dubokoj starosti na kraju 1917. preminuo komandir Jovica Markov Radović, učesnik brojnih bitaka u Veljem i drugim ratovima, za šta je bio odlikovan počasnom sabljom "za hrabrost". Dr Ferdinand Kvadreli, bivši" oblasni marveni ljekar", odnosno veterinar u Podgorici, je preminuo 15. decembra 1917. u bolnici u Milanu. Za njega se u čitulji navodi da je: “Zavolio Crnu Goru i Crnogorce kao svoju rođenu domovinu i služio je vazda pošteno i vjerno”. Oficir Joko Đurov Vujović je preminuo u 42. godini u logoru Boldogasonj i bio je jedan od mnogih koji nikada više neće kročiti u rodnu zemlju, za razliku od Jovana M. Gazivode, bivšeg carinskog činovnika na Rijeci Crnojevića,koji je preminuo na Cetinju, takođe u 42. godini.
Tako su se život i smrt i dalje smjenjivali. Nade i vizije su se međusobno sučeljavale, ali vrijeme nije stajalo. U prethodnih sto godina malo toga nas je naučilo. Čak ni to da je besmisleno čekati ono što će doći i mimo naše volje i da je smisleno ići u susret samo onome vremenu koje možemo razumjeti.
Bonus video:
