Kora hljeba, puno srce, Crna Goro suđenice
Slobo Kovačević,
"Vječna da si"
Vaspitačice u vrtiću su pitale svako dijete, redom, što bi željelo da mu donese Đedo Mraz za Novu Godinu - i vele djeca ovo i ono - crveno biciklo, robota što puca, auto, sirenu i suknjicu, Elzu i Arijela (Frozen), ribicu u akvarijumu, lutku što priča, pticu što priča u kavezu, robota na baterije koji leti, auto na baterije, lutku sa svjetlucavom haljinom i torbom, rozu suknjicu i konjića, malu kuhinju, lutku sa kikicama - a moja kćer veli - puno poklona za 100 djece...
I zapisaše vaspitačice sve te želje na komadićima papira i okačiše na jelku, pa je majka pustila vrelu suzu niz obraz - i to na licu mjesta - čim je to vidjela - a ja još ne znam što da mislim o toj epizodi, života mi, ni meni nije lako...
Ni mama ni ja - a ni zajedno, kao mama i tata - ne forsiramo altruizam kao jedan od primarnih vaspitnih principa, daleko od toga, ali stoji da nismo skloni, a samim tim ni vični, sticanju materijalnih dobara - niti užicima koje pruža posjedovanje bilo čega - ako izuzmemo najosnovnije, naravno. I Slobo Kovačević kaže - puno srce - a ne pun buđelar. Kada bismo svi krenuli da punimo buđelare, CG bi, najdalje do avgusta, izgledala kao Sahara (cinik u meni urla da CG već izgleda kao Sahara) - ali ne bih ulazio u analize, definitivno - hajde da mi prvo vidimo kako će se ta stvar odmotati.
Pokušavamo, ukratko, da ne komplikujemo - mama i ja - svuda i na svakom mjestu - i držimo se, u to ime, podalje od ljudi koji vole da komplikuju. Možda je baš to formula sreće: ne komplikovati. I uvijek imati na umu - svuda i na svakom mjestu - onu mudru rečenicu koju je Momčilo Bajagić zvani Bajaga izgovorio u Beogradu, na Trgu Republike, na tzv. Koncertu prkosa, u vrijeme bombardovanja SR Jugoslavije od strane NATO davne 1999. godine, apelujući sa bine na publiku da se uzdrži od vulgarnog skandiranja. "Nemojte", kaže Bajaga, "deca gledaju..."
Šanse su minimalne, znam, gotovo nikakve - ali ako se ipak neko sjeti da i mene mladoga priupita što bih želio da mi Đedo Mraz donese za Novu Godinu - jer sam čitave prethodne godine bio dobar, da bolji nijesam mogao biti - morao bih malo da razmislim - morao bih da se zamislim...
Jasno nam je valjda, svima nama, odavno, da se ova CG - Milova CG - nalazi na horizontu događaja, što bi rekli fizičari - i da je kolaps neminovan. Stanje je neodrživo - htjeli mi to priznati ili ne - ali ipak ne očekujem potpuni kolaps. Nema uslova za kataklizmu - tzv. spoljni faktor nam ne ide na ruku - prije bih se kladio na nešto što bi se moglo okarakterisati kao bura u čaši vode - uz stanovita, neznatna pomijeranja na tzv. društveno-političkoj sceni. A to što se mi - sinovi i kćeri Milove CG (bez obzira na nacionalnu, vjersku, ideološku, stranačku i svaku drugu pripadnost) - ponašamo kao da se nas sve to ni najmanje ne tiče - tome je suštinski razlog u činjenici da nas odavno niko ništa ne pita. Uloge su davno podijeljene, i svak ide svojim putem... što bi rekao Džoni Štulić. I bolje je što tako. Kada bi nas se sve to ticalo, kada bismo se pitali - sigurno bi bilo još gore.
CG je davno pala - ima tome tri decenije (i kusur) - a naši lijepi običaji nalažu da u trenutku kada država padne počinje pohara (pogledati što o tome ima da kaže Mihailo Lalić) - samo što su ljudi koji su ovoga puta srušili CG - poučeni prethodnim, izrazito negativnim istorijskim iskustvima - postupili lukavo. Naime, nisu razglasili da su srušili državu - kako ne bi bili ometani od strane širokih narodnih masa tokom bavljenja ostvarivanjem svojih primarnih ambicija. A usput su se konstantno usavršavali, isključivo kroz praksu, tako da...
Osjeća se, sa druge strane, da su ovi koji su srušili državu - i koji su nastavili da ruševine države sistematski pretvaraju u saharski pijesak - apsolutno nezainteresovani da izgrade nešto što bi ličilo na solidnu novu državu. Osvrnemo li se oko sebe, istina je da ćemo primijeti milione i stotine miliona kubika freško izlivenoga betona, ali teško da ćemo primijetiti urbanistički potez, ili arhitektonsko ostvarenje, koje bismo u nekoj semantičkoj ravni mogli povezati sa pozitivnim stremljenjima ove (i ovakve) CG - Milove CG. Teško da ćemo primijetiti nešto što je podignuto u ime svih nas, nešto što bi podupiralo i podgrijavalo naš osjećaj pripadnosti ovoj CG.
Ako izuzmemo onaj bazenčić u Herceg Novom, nasred Škvera - koji je, ako mene pitate, više infrastrukturna pozicija nego što je arhitektonsko ostvarenje - i još dva ili tri privatna objekata - Neckom u Nikšiću je dobra kuća, ako mene pitate, kao i one dvije kuće u PG - Prohouse i Europoint - koje su potpisali ARCVS, malo bi toga uspjelo da se vine preko letvice postavljene na visini donjeg evropskog prosjeka. A to ne valja. Ako vam padne na pamet nešto što je država podigla u posljednja tri desetljeća - neki državni objekat, što bi se reklo, objekat finansiran sredstvima iz tzv. Kapitalnog budžeta - a da je vrijedan pomena - dobićete od mene - odnosno od Đeda Mraza - honorar od ovoga teksta (20 eura).
Mi Crnogoci - za razliku od nas ovdašnjih Srba - uživamo u svim državnim insignijama redom - i na tu činjenicu smo izuzetno ponosni - a imamo i čitav niz "proizvoljno odabranih i obogotvorenih obeležja nacionalnog identiteta", što bi rekao Teofil Pančić (u kontekstu koji nije vezan za CG, naravno) - uz podrazumijevajući jezik, ništa bez jezika - ali ni mi Crnogorci ni mi Srbi nemamo građevnu koja bi predstavljala otjelotvorenje naših ovovremenih uzvišenih stremljenja i nacionalnih pregnuća. Neko će reći, možda, da mi Crnogorci imamo Njegošev mauzolej na Lovćenu, a da mi Srbi imamo manastir na Cetinju i par prastarih crkava - ali te građevine ipak pripadaju davno minulim vremenima - a prijeko nam je potrebna jedna nova - po mogućnosti zajednička - crnogorska kuća - ali da bude prihvaćena i od strane nas Crnogoraca i od strane nas ovdašnjih Srba - i od strane svih ostalih građana CG, to se valjda podrazumijeva...
Eto, ako Đedo Mraz smatra da sam zaslužio da u narednoj godini barem krene priča o takvoj jednoj slatkoj kućici - kao zajedničkom, bratskom pregnuću - o zgradi crnogorsko-srpsko-crnogorske bratske sloge i ljubavi...
I uzeh da tražim dvije ilustracije koje bi legle uz ovaj moj novogodišnji kiselo-slatki nazovi-lament - i naletjeh na ove dvije izvrsne fotografije, autora Sava Prelevića. Zar nije tzv. podsticajni animozitet - nazovimo to tako - između ove dvije persone, između ova dva stuba Milove CG - svjetovnoga stuba i duhovnoga stuba - najčvršći garant da nas ta užasno lijena neman koja godinama pokušava da nas proguta - i nas Crnogorce i nas ovadašnje Srbe i nas ostale građane CG - nikada neće progutati - niti ćemo se u dogledno vrijeme izbaviti iz njenih ralja...
Dakle, svima nama - svim građanima CG - bez obzira na nacionalnu, vjersku, ideološku, stranačku i svaku drugu pripadnost, te socijalni status i imovinsko stanje - sve najbolje želim u Novoj, 2018. godini...
Bonus video:
