Filmovi koje je Ida Lupino napravila početkom pedesetih godina prošlog vijeka višestruko su interesantni i znakoviti. Ta ostvarenja su svjedočanstvo umjetničkog napredovanja autorice koja je vrlo djelotvorno proširila svoj filmski angažman: od glumice je prerasla u rediteljicu, što je prelaz koji i danas izuzetno rijetka pojava, a nekmoli u doba kada studijski sistem nije bio baš previše raspoložen za promjenu nekih utvrđenih rodnih ’determinanti’.
Što je najvažnije, Lupino je - i pored svih ograničenja koje je nametao tadašnji konzervativni Hollywood - uspjela ne samo da, makar za kratko vrijeme, preuzme za sebe prerogative neophodne za snažniju kreativnu ekspresiju, već i da svojim filmovima ponudi gotovo programatsku koherentnost, što je svakako bila posljedica rediteljičine svijesti kako o limitiranim uslovima u kojima je funkcionisala, tako i samom mediju u kojem je radila.
Tematska konzistentnost Lupino ogledala se u njenom opredjeljenju da se posveti ženskim pitanjima - sa vrlo intrigantnim izuzetku u vidu ingenioznog noira The Hitch-Hiker (Autostoper, 1953) u kojem uopšte nema protagonistica - da nekim rodnim situacijama, narativnim okvirima ili stereotipima prida razlikujući tretman. Nije riječ isključivo o tome da je, u ovom slučaju, jedna žena pravila ’ženske filmove’ (što je, inače, žanr koji je Hollywood već odavno kontrolisao), već i o načinu na koji je posebni ugao gledanja bio upisan unutar konkretnih tekstova. Zato njeni filmovi posjeduju nenametljiv (ali time ne i manje učinkovit) karakter studija pojedinih društvenih fenomena, ali rasprava nikada nije bila zadržavana samo u tom mimetičkom i semantičkom registru: ostvarenja organizovana oko specifične problematike ’uopštavala’ su vlastite uvide i zaključke.
Da je za Lupino film bio itekako personalna avantura, može se nazrijeti iz njenog prvijenca Never Fear (Nikad se ne plaši, 1950) koji prati plesačicu što je oboljela od polia, bolesti od koje je patila i sama autorica u prelomnom periodu njene glumačke karijere. Iako je već rediteljičina odluka da u Outrage (Sramota, 1950) za predmet uzme silovanje bila uzorita, posebno zato što Lupino insistira na zauzimanju ženske vizure pri interpretaciji ove traume (djelimično nasuprot i generalnoj cenzuri ili licemjernom prećutkivanju, budući da sama ta riječ nije smjela biti izgovorena u filmu), možda je još hrabriji prosede kako je prikazana scena pomenutog seksualnog nasilja.
Da bi reprezentovala svu agresiju koje silovanje nosi sa sobom, Lupino domišljato evocira dva žanra koja takođe tematizuju pritisak koji je direktno ili indirektno usmjeren na ženu: s jedne strane, rediteljičina stilistička artikulacija praćenja Ann (Mala Powers) usamljenim ulicama posjeduje, u urbanoj alijenaciji i anksioznosti, postepenom narastanju straha i bezizlaznosti, nešto od tjeskobnog noir ugođaja, s druge, cijela ’procedura’ - na tragu sugestivne vizuelizacije iz niskobudžetnih RKO filmova - ima saspensnu strukturu iz horor filmova.
Obje te tendencije kulminiraju u posljednjem kadru sekvence, kada se kamera na kranu podiže sa mjesta zločina, istovremeno da bi izbjegla da pokaže ono što se ne smije pokazati, ali i da bi najednom obuhvatila širi ’kontekst’, polje društvenih, psiholoških i etičkih implikacija. Ovo je izvanredan pokazatelj kako rediteljičina estetizacija ima snažnu narativnu utemeljenost: ostatak Outrage će proći u pokušajima Ann da izađe na kraj sa svojom traumom, odnosno sa nemogućnošću da svoje iskustvo ’podijeli’ sa drugima, bilo da je riječ o porodici, vjereniku ili policiji.
Na put oporavka Ann staje tek kada upozna sveštenika Fergusona (Tod Andrews), ali Lupino ovdje ne poseže sa brzopoteznom, instant rekovalescencijom junakinje. Štoviše, obligatorni ’hepi end’ u kojem Ann odlazi na liječenje i vraća se svojim roditeljima i zaručniku (društveno propisane mjere od kojih je već jednom pobjegla), može se sagledati kao još jedan njen gubitak, jer prekida autentičnu emocionalnu vezu sa Fergusonom.
Hard, Fast and Beautiful (Teško, brzo i lijepo, 1951) se, pak, realizuje unutar velike tradicije ženskih melodrama koje se bave (utopijskom, hraniteljskom, suparničkom) relacijom majka-kćerka. Na površini, Lupino slijedi ponešto pojednostavljenu storiju u kojoj je ’jasno’ da Millie (Claire Travor) koristi kćerku Florence (Sally Forrest) koja je teniska šampionka, što se dodatno ’precizira’ njenim ’nesavjesnim’ ponašanjem i prema suprugu koji će se - sasvim predvidljivo - do kraja filma razboljeti, eda bi se mogla vidjeti sva hladnoća i kalkulantstvo majke i supruge.
U tom smislu, u Hard, Fast and Beautiful je najzanimljivije ono što ostaje u pozadini, tačnije, ono što se uzima zdravo za gotovo (to je, dakako, upravo mjesto najjačeg prisustva ideologije): ako je za Florence posao i zarada uspješne teniske igračice doista nešto tako loše i degradirajuće za nju, a što je sa njenom alternativom datom u bezličnom, ali svejedno dominirajućem budućem mužu (Robert Clarke) koji od nje zahtijeva da se odrekne onoga u čemu je najbolja? Nije li, zapravo, cijelo vrijema ’eksploatatorska’ majka bila u pravu?
Posljednja scena filma - Millie koja sjedi potpuno napuštena na teniskom terenu - otud je temeljno ambivalentna: ona se možda može čitati, u kritičkom modusu, kao potpuno preokretanje (takođe ambivalentnog!) posljednjeg kadra u Stella Dallas (1937) u kojoj majka pronalazi sreću - kroz žrtvovanje - u (bračnoj) sreći svoje kćerke, ali može stojati i kao izraz iskrenog očajanja majke kojoj je ’oduzeta’ kćerka, što potvrđuje njenu ’bezinteresnu’ brigu i želju.
Razlog zašto je The Bigamist (1953) jedini film Lupino u kojem je ona i glumila treba tražiti u njenoj biografiji, što je još jedan dokaz o opravdanosti rediteljičinog auteurskog statusa, budući da je vidljiv napor da se - na više nivoa - utisne vlastita signatura, posebno zato što se time iznova provocira fakcija/fikcija dihotomija.
Naime, nešto prije The Bigamist, Collier Young, muž i partner Lupino u njihovoj nezavisnoj The Filmakers produkciji, napustio je rediteljicu i oženio Joan Fontaine, tako da je priča o Harryju (Edmond O’Brian) koji, sticajem okolnosti, ima dvije (zakonite) žene (naravno, njih igraju Lupino i Fontaine), odjednom postala i više nego lična sa snažnim emocionalnim (van)dijegetičkim nabojem. Lupino, međutim, sve troje protagonista tretira s odmjerenom simpatijom i ’objektivnošću’: tri melodramske trajektorije koje se više ne mogu ukrstiti, možda i jedini rasplet sa dignitetom.
Dok je Never Fear pokazivao kako žena može upornošću ipak da se izbori sa neugodnim okolnostima, Outrage je bolno suočavanje sa tabuom silovanja. Hard, Fast and Beautiful prepoznatljivoj figuri posesivne majke daje novu intonaciju i odbija da se povinuje konvencionalnoj aksiologiji iz sličnih žanrovskih projekata. The Bigamist je balansiran pogled na neobični ljubavni trougao, jer Lupino ne želi etički da denuncira bilo koga od protagonista.
Kada je opet dobila, skoro nakon petnaest godina, priliku za dugometražno ostvarenje (u to doba je radila na televiziji), autorica je snimila The Trouble with Angels (Nevolje sa anđelima, 1966), raznježujući ženski tinejdžerski buddy-buddy film čije je finale i ’regresivno’ i ’progresivno’: glavna junakinja Mary (Hayley Mills) ostaje sa redom časnih sestara, dakle, ona je potpuno odbacila ulazak u muški svijet.
Bonus video:
