Nijesu boljševici pokrenuli revoluciju. Struju je pokrenula ogorčenost obespravljenošću što se poput pandemije proširila prevashodno među radnicima i seljacima - proletarijatom koji je patio od nemogućnosti da agoniju vlastitog prekomjernog rada opravda iole dostojanstvenijim životom. Snage su bile na izmaku: preostalo ih je taman toliko za onaj krajnji, očajnički čin zbacivanja jarma. Buknulo je među petrogradskim radnicama, da bi se ubrzo proširilo i na seljake, vojnike, mornare. Novi poredak stvarao se uživo, u „aktuelnom vremenu“. I sami boljševici bili su poprilično zatečeni, jer se sa dugogodišnjih taktiziranja odjednom moralo preći na djelanje, materijalizaciju revolucionarnih formula na licu mjesta. Nijesu imali upute za rad. Nešto tako veliko i neuhvatljivo dešavalo se prvi put u istoriji, i to pred njihovim očima. Jedino su, poučeni iskustvom Pariške komune, znali da revolucija ne smije biti lokalizovana, ograničena na Petrograd, da se vrtlog mora pretvoriti u talas. No, strahovanja su bila suvišna. U tadašnjem glavnom gradu rasla je energija u kojoj je bilo akumulirano kolektivno nesvjesno cjelokupne Rusije, desetina miliona poniženih i uvrijeđenih, pa su uskoro na sve strane nicali punktovi narodnog samoorganizovanja, kao u nekoj bezgraničnoj, galopirajućoj diobi.
Struktura Foknerove knjige jasno odslikava istinsku prirodu Oktobarske revolucije. O dešavanjima u jesen 1917. godine svjedoči se tek u posljednjoj trećini ovog djela, čime se autor samo naslanja na činjenicu da je Oktobarska revolucija, paradoksalno, bila vrhunac Oktobarske revolucije. Suština revolucionarnoga zbog raznih se neprijateljskih okolnosti potrošila onda kada je revolucija zvanično realizovana. Njenom punom ostvarivanju, odnosno prelasku iz socijalizma u sanjani besklasni komunizam, ispriječilo se mnogo toga: od iscrpljujućeg građanskog rata u koji su se umiješale i strane sile, preko siromaštva kao relikta višedecenijskog sebičnog troškarenja nacionalnih resursa, do propasti projekta svjetske revolucije, bez čega je novi sovjetski sistem bio osuđen na otrovnu izolovanost. Revolucija je, kako to biva, pojela svoju djecu (Trockog, Kamenjeva, Zinovjeva, Buharina, pa i Lenjina, koji se našao na nišanu Fani Kaplan), ali i još tragičnije: pojela je samu sebe. Ljudi su brzo postali ogorčeni, sumnjičavi, nijesu mogli slaviti Oktobar praznoga stomaka. Kao posljednji čin potpunog zaokreta uslijedila je preuranjena Lenjinova smrt, nakon čega je na vlast došao Staljin, okoreli birokrata, mada je njegov prethodnik još za života naslućivao kakvoj će propasti voditi uspon Čovjeka od čelika. Ostatak je dobro poznat, a vidljiv je u lijevom neocarizmu kakav i danas, recimo, vlada u Sjevernoj Koreji. Volja masa u kojoj se krio zametak revolucije amputirana je bez milosti, ali ne pošto se prethodno nije ugasila u pokušaju da pronađe zadovoljenje. Lenjin je predvidio i ovu zamku: „Znao je da je odabir trenutka, u revoluciji kao i u ratu, odlučujući. Znao je da na vrhuncu revolucije mase dođu do najvišeg stupnja nade i očekivanja, no da je to raspoloženje trenutačno, da će se to užareno stanje napetosti brzo samo od sebe iscrpiti, a da će potom mase pasti natrag u umornu rezignaciju protkanu cinizmom o svemu povezanom s politikom, ostavljajući povijesnu pozornicu još jednom praznom za tradicionalne vladare tog društva.“
Sovjetski diktator odlučio je da stabilizuje stanje linijom manjeg otpora - preciznije, poništavanjem bilo kakvog otpora ‒ metodama surovijim od carističkih. Na taj način neutralisao je sve pozitivne pretpostavke kojima je Oktobar od države nastojao stvoriti servis građana, nužan koliko i omražen, a ne njihovog mučitelja. Revolucija se u okrilju Staljinove tiranije pretvorila u svoju suprotnost, čime je, kako to lucidno uočava Fokner, postala tipičan primjer kontrarevolucije skrivene iza crvene maske. Na žalost, crvena boja bila je samo loša kamuflaža. Ona više nije imala nikakve veze sa proklamovanim vrijednostima masovnog narodnog samoosvješćenja, sa aktom revolucije kao katalizatorom. Poticala je od krvi miliona nedužnih žrtava Staljinovog izvitoperenog socijalizma, gdje je sve loše isplivalo na površinu, a sve dobro potonulo u mrak gulaga, gdje su se oni kojima je po prirodi stvari pripadala vlast ponovo našli na dnu, u kaljuzi nakaradnog čeda Revolucije.
Čini se da je Nil Fokner indirektno skrojio mnogo krupniji zaključak, primarno se trudeći da opovrgne ona „tri lažna argumenta“: ljevičarska revolucija je i te kako izvodljiva, samo je pitanje kako se nositi s njenim posljedicama. Da li je njen najveći potencijal u kratkotrajnom demonstriranju narodne moći onima koji su zaboravili na smisao „društvenog ugovora“, nekoj vrsti žestoke opomene, ili pak u izgradnji pravednijeg društva? U kojoj mjeri je moguće nadvladati pojedinačne sujete i ambicije, odnosno krunisati opšte dobro kao vrhovnu vrijednost međuljudskog udruživanja? Odgovori čekaju neke nove potrese u budućnosti, koji ishodišta sasvim realno mogu imati u ponovnom komešanju odozdo. Sa razdaljine od jednog vijeka Oktobarska revolucija nastavlja da uznemirava neizvjesnu sadašnjicu, mašući zastavama „hljeba, mira i zemlje“, pozivajući istovremeno na pokret i oprez.
Galerija
Bonus video:
