„Svaki pisac ima svoje Bijelo Polje, da li se ono zove Njujork, Kuala Lumpur ili Brodarevo svejedno, to je kulturni model u okviru kojeg mi odrastamo, živimo, način kako razmišljamo i gdje najbolje plivamo. Ja već godinama ne živim u Bijelom Polju, ali živim u mojim knjigama u Bijelom Polju gotovo svakodnevno”, kazao je književnik Mirko Rakočević, autor knjige priča “Voz” na preksinoćnoj promociji u rodnom gradu.
“Priče su nastajale iz uspomena, sjećanja, odrastanja i komunikacije sa ljudima koji su u ovoj knjizi, sa autentičnim imenima i prezimenima ljudi kojih se većina od nas sjeća, a mnogi su još živi i svi su postali književni junaci”, kazao je Rakočević, dodajući da je zbirka od 19 priča u stvari mozaik satkan od priča i događaja iz bjelopoljskog kraja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
“To je iz vremena kada je Bijelo Polje bilo kao Zagreb, kao Beograd ili Ljubljana, kada je imalo jednu svoju sjajnu priču, dvije velike biblioteke u gradu, dva fudbalska kluba, mnogo zaposlenih ljudi, veliku gužvu, pijacu u centru grada i gdje smo bili svi super. Uz prošlost, priče oslikavaju i naš ulazak i dešavanja iz 21. vijeka”, naveo je Rakočević.
Autor je na kraju svake priče pokušao da kroz opaske odgonetne koliko umijemo da se snađemo na početku 21. vijeka, na koji način smo ušli u novi milenijum .
Za pjesnika i izdavača Radomira Uljarevića, Rakočević nije pisac već pričalac, jedan od rijetkih pisaca koji pričanjem daje tekstu uvjerljivost, neposrednost i čaroliju - rijedak dar koji se ne može naučiti.
“Premošćavanje i izostavljanje nečega što zna pričalac da uradi kao geg, to prozni pisac često ne umij. To je onaj hemingvejevski ili možda kaporovski talenat. Možda su u dosluhu knjige 'Zelena čoja Montenegra' i 'Bedem' - oba romana su napisana sa lakoćom koja je magična i zavodljiva na jedinstven način”, rekao je Uljarević.
On je istakao da je Bijelo Polje u novijem vremenu dalo više pisaca nego drugi gradovi zajedno.
“I dok smo slutili ko bi mogao da se priključi velikoj četvorki Bulatoviću, Ratkoviću, Sijariću i Brajkoviću u sami centar je ušetao i Mirko Rakočević”, kazao je Uljarević.
On je konstatovao da je u Rakočevićevoj prozi Bijelo Polje je zapravo glavni junak.
“To je njegov Rakočevićev Makondo, zatvoren sistem koji je sam sebi dovoljan da opstane po sopstvenim zakonima. Mi te zakone čitamo i u 'Nevidbogu' Rista Ratkovića i u romanu 'Crveni petao leti prema nebu' Miodraga Bulatovića i u Sijarevićevim 'Bihorcima'. Duh Bijelog Polja prirodno nosi nesvakidašnju duhovitost i to je glavno sredstvo kojim se služi Rakočević izgrađujući svoj autsajderski primjeren ovim pričama čiji junaci su najčešće bjelopoljski ‘Oriđinali’”, kazao je on.
Autor u svakoj običnoj priči nalazi potencijal književnog oneobičavanja, praveći krokije likova koje je po nekoj njihovoj izuzetnosti odabrao za junake svojih priča.
“Tehnika kojom Rakočević oživljava ove likove je fascinantna, a lakoća kojom otvara njihovu dušu prikazujući katkad samo jedan geg koji ih karakteriše, odista je iz radionice ozbiljnog pisca”, zaključio je Uljarević, dodajući da je Rakočević zauzeo svoje mjesto u panteonu najvažnijih bjelopoljskih, ali i crnogorskih književnika čije djelo uveliko nadmašuje nacionalne okvire.
Program je vodio reditelj Goran Bjelanović, a odlomke iz knjige je kazivao glumac bjelopoljskog pozorišta Predrag Vukojević.
Bonus video:
