“Ivana Dimić snagom svoje riječi uspijeva da ličnu sudbinu jednog čovjeka pretvori u sudbinu svijeta, ili makar jednog njenog razdoblja i mjesta, pri tom koristeći pseudoknjiževni postupak u kojem pseudo nije sinonim za nepostojeće, već prije svega za lično”, kazao je publicista i novinar Vanja Kovačević, moderator večeri tokom prve noći Nikšićkih književnih susreta.
Razgovarajući sa ovogodišnjom dobitnicom NIN-ove nagrade za knjigu “Arzamas”, Kovačević je kazao da cjelokupna književnost Dimićeve podsjeća na na stav Čehova da su u stvari prave i velike priče one o malim ljudima, a “inteligentnim sjetnim humorom, koji je filigranski element koji čini još čvršćom priču koju nam pripovijeda” autorka čini zavodljivim svoja djela.
Ivana Dimić je 63. dobitnica NIN-ove nagrade i tek peta spisateljica koja je svojim pisanjem zavrijedila pomenuto priznanje. “Arzamas” je priča o dementnoj majci koja umire i kćerki koja brine o njoj. Po riječima autorke, to je priča o odnosu sreće i smrti nastala tokom njenog devetogodišnjeg čuvanja bolesne majke, i koju je pisala sedam pisala. Roman joj je, kako je kazala, pomogao da pomenutu situaciju savlada i prebrodi i da, makar sebi, dokaže da je ljubav jača od smrti.
“Kada govorite o tzv. graničnim temama, a pisati o majci je opaka tema, onda ste kao pisac dužni da se izdignete iznad sopstvenih emocija jer književnosti se ne tiču vaša nekontrolisana osjećanja. U opasnosti ste da upadnete u sentiment koji je u književnosti nedopustiv”, kazala je Dimićeva, diplomirani dramaturg i autor brojnih kratkih priča, drama, dramatizacija i TV scenarija, ali i prevodilac sa engleskog i francuskog jezika.
Iako je danas mnogo šunda i mnogo se, kako je kazala, neknjiževnog teksta množi, književnost nije u opasnosti jer čitaoci razlikuju šund od dobrog štiva.
“Svejedno je o čemu pišete, važno je kako pišete i način pisanja će odrediti da li je vaše djelo književno validno ili ne. Ne možete pisati zato što biste voljeli da budete pisac, nego zato što vas nešto goni, što vas se nešto tiče. Nikada ništa nijesam pisala što me se ne tiče. Mislim kada neko to radi to se vidi, jer vi ne možete da se bavite nečim što vas se duboko ne tiče. To vas pokreće. Čitalac nepogrešivo osjeti to”, kazala je Dimićeva.
Svaki pisac, prema njenim riječima, čitaocu nudi svoj svijet koji ga se tiče i tragajući za istinom u sebi i u svijetu oko sebe, on uspijeva da i druge natjera da osjete tu istinu. Smatra da svi pisci, bez obzira o čemu se u djelu radi, govore o ljubavi i smrti, a da je osnov književnosti sažimanje, pretvaranje doživljaja u književni izraz.
“Ono čime pisci ‘operišu’ su riječi. To su naši instrumenti, ali mi moramo da izvučemo i muziku iz riječi. Svaki umjetnik traga za istinom svojim sredstvima. Kultura je njegovanje vrijednosti i, kao što bi rekao Danilo Kiš, svaka napisana riječ je kao postanje”, riječi su autorke koja smatra da unutar napisanih riječi moraju da se nađu muzika, emocija i dubina misli.
Pisci, prema njenim riječima, upravo i pišu da bi “dotakli neke tanane svjetove”, da bi, prvo sebi, a onda drugima, objasnili svijet oko sebe. Istina je jedna i ne mogu pisci reći ništa novo, ali mogu ponuditi publici novi ugao sagledavanja te istine. Kada uspiju, smatra Dimić, da time što su napisali naprave djelo koje se tiče i autora i drugih ljudi onda su uspjeli da dobiju “čitaoca kao autentičnog stvaraoca tog istog književnog prosedea ili teksta”.
Davno je naučila da kada je neka “tjeskobna” tema u pitanju, kao što je slučaj u nagrađenom romanu “Arzama” da morate “humor da stavite u srce smrti i da čitaocu omogućite da diše”.
Nije samo pisac već, kao što bi svi pisci trebalo da budu, i ostrašćeni čitalaca a čitati knjigu je privilegija jer vam, prema riječima Dimićeve, uranjanje u književnost nudi slobodu i zaštitu, mogućnost da obezbijedite sebi da u svakom danu budete srećni.
“Kao što je kazao Borhes, umijeće življenja je biti pravedan i srećan”, zaključila je književnica koju ne zanima “političko-istorijsko vrijeme” i koja živi u vlastitom vremenu u kome je, kod sebe, lično ona na vlasti.
Odlomke iz “Arzamasa” čitao je Mihailo Perošević, dok su za muzičku pratnju bili zaduženi učenici Srednje muzičke škole “Dara Čokorilo” iz Nikšića, Kristina Sćepanović i Dragan Martinović.
Književne susrete, 20. po redu, organizuje JU Narodna biblioteka "Njegoš" , a u okviru Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću.
Najbolje za rafiniranu nikšićku publiku
Nikšićke književne susrete svečano je otvorila potpredsjednica Opštine za kulturu Sonja Nikčević. Kazala je da su knjiga i književno stvaralaštvo duboko utemeljeni u kulturu Nikšića i da u gradu pod Trebjesom knjiga i dalje stanije bez obzira što novi mediji uzimaju primat.
„To raduje, ali i obavezuje da i u godinama koje dolaze budemo dobar domaćin budućih susreta. Tokom trajanja Književnih susreta uplovimo u svijet knjige“, poručila je Nikčević.
Direktorica biblioteke „Njegoš“ Renata Bulajić kazala je da manifestacija osim u kontinuitetu svjedoči i o kvalitetu jer nastoje da svake godine budu bolji, da se „glas književnog Nikšića čuje što dalje i razgovjetnije“.
„Trudili smo se da svake godine dovedemo autora koji će biti zanimljiv, ali prije svega čije djelo na autentičan, književno vrijedan i umjetnički utemeljen način govori o vremenu čiji smo i mi svjedoci“, kazala je Bulajić.
Istakla je da su se uvijek trudili da „rafiniranoj nikšićkoj publici ponude najbolje“ jer su znali da ona suštinski poznaje stvari i da je nikada ne smiju potcijeniti. Zbog toga su dovodili i dovode autore vrhunskih dometa o čemu svjedoče brojna priznanja, „ali prije svega kvalitet i snaga njihove riječi iz koje proističe sve, a izvan koje ništa ne postoji“.
„Nadamo se da će Nikšićki književni susreti ostati i biti mjesto susreta dobrih pisaca i pažljive publike, iz kojeg će nastati stvari koje će svjedočiti o snazi riječi i moći književnosti“, poručila je direktorica Biblioteke.
Teška vremena učine ljude strašljivim i manje obzirnim
“Živimo u strašno sebično vrijeme. Ljudi su mnogo egocentrični, okrenuti sebi na ružan način, bezobzirni jedni prema drugima, zli. Jednostavno je neko vrijeme koje melje ljude. Teška vremena učine da ljudi postaju strašljivi, a strah izgoni ljubav iz srca i onda čovjek mora sam da se snađe, da dođe do ljubavi, a ljubav je žrtva. Lakše je biti voljen nego voljeti, ali kada volite ljubav se umnožava. Kada je teško vi se trkate sa smrću i onda morate da nađete način da preživite”.
Bonus video:
