Prošlo je stotinu godina od Crvenog oktobra, događaja koji je kao malo koji dotad uzdrmao svjetsku društvenu, ekonomsku i geopolitičku realnost, a i dalje ni približno nema saglasnosti o njegovim učincima. Koplja se uglavnom lome oko one krajnje metrološke nedoumice - da li je Revolucija čovječanstvu donijela više koristi, ili štete. Konačni odgovor izmiče jer se problemu pristupa sa različitih ideoloških pozicija. Jedni će reći da je za sve kriva judeo-masonska zavjera, drugi da je ruska 1917. posredno uticala na njemačku 1933, a nerijetka su (takođe površna) stanovišta po kojima taj datum treba zlatnim slovima upisati u istorijski kalendar. Za ovakve stavove krivo je upravo to mnoštvo jednostranih tumačenja. Mada ljudskih ruku djelo, revolucija spada u red onih prekretničkih generatora koji svojim dometima nadilaze ustaljene istoriografske metode vrijednosnog kategorisanja. Drugim riječima, uzroci i rezultati Oktobarske revolucije toliko su kompleksni da ih je najbolje analizirati parcijalno, kao strukturu sa pozitivno i negativno naelektrisanim polovima, uvažavajući pri tom sve njene teorijske i praktične aspekte. Jedino tako moguće je izbjeći zamku kilavih konačnih presuda i pat poziciju zamijeniti kakvim-takvim konsenzusom, koji je u konačnici svakako bliži istini.
Iako sklon ljevičarskom pogledu na svijet, istoričar i arheolog Nil Fokner napisao je studiju čija je vrlina u postupnom, forenzičkom sagledavanju ovog fenomena. Njegova „Povijest Oktobarske revolucije“ (Fraktura, Zagreb, 2017) djelo je lišeno pristrasnosti, u potpunosti oslonjeno na dokumentaristički pristup - objektivan, provjerljiv, obogaćen izvorima. Ipak, to ne znači da se autor zadovoljio pukim slaganjem podataka. On je u jubileju od jednog vijeka vidio dovoljno veliku distancu kako bi se tema osvijetlila iz nešto drukčijeg ugla, a time oslobodila nedorečenosti u koju su se upleli mnogi prethodni pokušaji njenog sveobuhvatnog propitivanja. Foknerova ambicija prvenstveno teži demistifikaciji. Cilj je, kako kaže, „stati na kraj trima lažnim argumentima“, povampirenim u „obljetničkoj godini“. Želi se dokazati:
"1. Da je Lenjin bio demokrat, a ne 'demokratski centralist', te da je boljševička partija bila masovni demokratski pokret, a ne pseudorevolucionarna sekta;
2. da je revolucija bila masovni pokret naroda koji se temeljio na participativnoj demokratiji, a ne prevrat s ciljem instaliranja diktature;
3. da je staljinizam bio kontrarevolucionarni pokret koji je uništio boljševičku partiju i sovjetsku demokraciju.“
Kad se za modus operandi odabere razbijanje predrasuda, onda je dužnost svakog ozbiljnog naučnika da predoči pozadinu, ispita čitav splet okolnosti koje su prethodile posmatranom događaju. Istorijat Revolucije ne mjeri se danima, kako na prvi pogled može upućivati njen prekonoćni karakter ‒ već vjekovima. Zato ni ne čudi što „Povijest“ ide malo dublje u povijest. Ona u potrazi za počecima Revolucije dospijeva čak do mračnog perioda vladavine Ivana Groznog, praveći tu zaokret, a potom preciznim manevrom nastavlja da locira tačke iz kojih se usmjeravala ruska istorijska vertikala. Najveća je, dakle, zabluda da se iz carizma u socijalizam prešlo preko noći, zavjerom šačice boljševičkih manipulanata. Istorijska previranja bila su humus iz kojeg je iznikla nova, revolucionarna stvarnost. Stoljeća su se smjenjivala, Evropa je rasla zahvaljujući građanskoj, tehnološkoj i ukupnoj civilizacijskoj evoluciji, a život u Rusiji tapkao je u mjestu. Feudalni sistem potčinjavanja opstajao je i u devetnaestom vijeku, antisemitizam je inkorporiran u zvaničnu državnu politiku, siromaštvo je opterećivalo radništvo i seljaštvo, ogromna prostranstva od Kavkaza do Vladivostoka bila su zatočena centralističkim načinom upravljanja. Na sve to nadovezali su se i porazi u ratovima, počev od Krimskog, da bi vrhunac uslijedio tokom debakla od Japana 1905. godine. Fokner podsjeća da je prva, neuspješna revolucija, nakon koje je režim samo učvrstio svoj tlačiteljski mehanizam, počela protestima koje je predvodio pravoslavni sveštenik Georgij Gapon. Zahtijevan je hitan prestanak ratnih djejstava, uvođenje prava glasa, ostvarivanje radničkih prava. Međutim, do iduće kulminacije moralo se čekati čak dvanaest godina, dok situacija nije ponovo sazrela za spontanu, još širu akciju od temelja ka vrhu.
I da, upravo je jedan od glavnih postulata ove knjige da su i Februarska i Oktobarska revolucija bile rezultat opsežnog narodnog nezadovoljstva, koje su tek kasnije artikulisali revolucionarni prvaci. To je ono što ih razlikuje od prevrata, kojim tako često vole da mašu desničarski istoričari. Po srijedi je, zapravo, bio nesputani izraz narodne volje, proistekao iz nevolje. Ukratko, demokratija u svom najautentičnijem, omasovljenom i egalitarističkom izdanju. Revolucija je bila zamjena za evoluciju koja je izostala. Ona se nije rodila iz hira, već upravo iz debelog kašnjenja za emancipatorskim tekovinama modernoga doba. Sve da su i imali od samog starta isključivo vlastodržačkih pretenzija, boljševički lideri bili su lišeni mogućnosti da ih sprovedu u djelo. O tome najbolje govori činjenica da ni sam Lenjin nije vjerovao da će dočekati revoluciju. Uloga njega, Trockoga i drugih prvenstveno je bila da radništvu i ostalom nezadovoljnom stanovništvu podare jezik, da ih upute u suštinu problema i potencijalna rješenja. To jest, nastojali su da im otvore oči pojednostavljivanjem marksističkih dijagnoza: „Stalni rast produktivnosti ljudskog rada kroz povijest značio je sve veći kapacitet da se ukine nemaština. Pa ipak je manjina nastavila uživati u groteskno velikom bogatstvu, dok su milijuni živjeli u siromaštvu. Zagonetka je glasila: tko bi mogao preurediti svijet tako da ljudski rad služi ljudskim potrebama?“
(Kraj u narednom broju)
Galerija
Bonus video:
