Nakon premijere filma “Mnoštvo i manjina” u okviru drugog dana Podgorica film festivala, režiser Goran Marković je juče govorio o svom novom ostvarenju sa filmskim kritičarem Vukom Perovićem u Etno džez klubu “Sejdefa” u kojem se organizuju prateći sadržaji PFF-a.
“Imao sam nejasnu ideju da napravim kopču sa predstavom koja govori o tome da li ljudi mogu da postanu drugi. Onda smo otvorili tu priču među nama i ispostavilo se da ima jako zanimljivih tema”, kazao je Marković o nastanku ideje za film “Mnoštvo i manjina”.
Iako je bio sumnjičav, kako je priznao, i nije znao kako će konačna verzija filma izgledati, zadovoljan je i smatra da je upravo neizvjesnost doprinijela kvalitetu priče.
“Prije početka nijesam imao predstavu kako će to da izgleda. Mislim da se i u filmu vidi ta sumnja u smisao, da li će sve imati smisla... Ipak, nekako se sve to spojilo, a interesantno je da je i moj život takav. Sve je na kraju ispalo nekako, ispalo je iako nije bilo sigurno da će tako ispasti, a neizvjesnost je vrlo važan faktor u tome”, kazao je Marković.
Razmišljajući o tome da li čovjek može promijeniti sebe i na koji način, on priča o inspiraciji koju je pronašao u različitostima, religioznim ljudima ili onima koji to nisu, onima koji to postanu pa odustanu i slično. Stvari koje su zanimljive uvijek dobiju smisao.
“Pored glumaca dramaturg je Ivana Dimić koja je dobitnica NIN-ove nagrade, a bio je i Isak koji je sam po sebi zanimljiva ličnost. On je bio prvi učesnik vojne gimnazije, zatim monah u Dečanima a onda se razmonašio i postao vlasnik jedne privatne televizije. Znači, ta priča se završava sa jednim čovjekom koji jeste uspio da promijeni sam sebe i da promijeni identitet, ali je ipak, u neku ruku ostao isti. To se zaokružilo i da nije bilo toga film bi bio prosta reportaža, ovako stvari imaju smisla”, kaže Marković.
Perović je istakao specifičan početak filma: “Film počinje tako što se čuje vaš glas koji postavlja vrlo ozbiljno pitanje koje se tiče vašeg životnog ostvarenja, preispitujete se da li ste išta postigli u životu i da li ste išta uradili” naglašavajući djela i priznanja koja je autor ostvario.
“Taj trenutak se može nazvati “kriza muškarca srednjih godina”. Vrlo je teško gurati kroz život a nemati vremena da se zapitate ima li smisla to što radite. Kada sam polagao ispit prijemni bio sam klinac od 19 godina koji je svoju profesiju izabrao iz čistog snobizma, ruku na srce. Nijesam imao ideju da li ja vrijedim za to. Kasnije tokom života sam imao prijemne ispite sam sa sobom kada sam sebi postavljao pitanja i nekako ih polagao, ali oni se postavljaju svake decenije”, kaže Marković koji mladim i budućim glumcima, studentima i umjetnicima poručuje:
“Stvaranje umjetnosti nije nikakav način da se čovjek obogati ili da nešto praktično postignete. to mora da postane zadovoljstvo, a da bi to bilo zadovoljstvo potrebno je da se praktično udružite sa ljudima koji osjećaju kao vi id a dijelite sa njima, da dijelite emocije, a to je možda i najvažnije”.
Epska priča o Golom otoku koju autor pokušava da ispriča
O budućim projektima, idejama i zamislima, Marković kaže da ih uvijek ima, kao i onih koji nijesu realizovani iz ovih ili onih razloga. Takav je slučaj sa pokušajima da snimi film ili seriju sa temom Golog otoka.
“Već 25 godina pokušavam da, kao igrani film ili kao seriju, snimim projekat koji se zove 'Goli otok' i nijesam uspio, a pokušavao sam i jedno i drugo. Prvi put sam pokušao '92. pa 2013. i sad pokušavam opet, vjerovatno bez ikakvog uspjeha ali moram da završim to”, naglašava autor.
Tema koju je izabrao još uvijek nije obrađena u kinematografiji a tu priču smatra epskom.
“To je posebno zanimljivo za Crnu Goru. Skupljajući materijale, razgovarajući sa ljudima, imam sve gotovo spremno da to ode u etar, i bio sam na Golom otoku i ne mogu da se pomirim sa tim da ti ogromni napori neće biti vrijedni... Pogotovo zato što to niko ljudski nije opjevao. To je najveća crnogorska drama u Jugoslaviji, prije raspada Jugoslavije a poslije rata. To je jedna epska priča i bez obzira šta ko mislio ko su pravednici a koji u toj priči nijesu, to bi trebalo zabilježiti”, ističe Marković.
Iako je sve ogoljeno, mi se izražavamo metaforama
Na pitanje kada je bilo ljepše raditi i stvarati, da li nekada u doba bivše Jugoslavije ili danas, režiser ističe da svako vrijeme ima svoje stilove.
“U ono vrijeme socijalizma ljudi su se izražavali metaforama u filmovima... Na primjer, kad sam snimio film “Variola vera” ja sam bio ubijeđen da je to film o bolesti društva. Kasnije sam utvrdio da je taj predosjećaj bio dobar, jer mislim da je tada i počeo raspad Jugoslavije, dakle 1972. godine”, govori Marković.
On kaže da je jednom prilikom govorio u inostranstvu, studentima, o tom filmu, filmu koji ne govori o bolesti ili medicini već o bolesti društva i ističe da je tako nešto bilo začuđujeće, jer “zašto se onda ne snima društvo za film o društvu?”. Nekim ljudima poput njih je neshvatljivo zašto se moramo izražavati tako, a ne direktno. Objašnjava:
“To je taj naš istočnoevropski način mišljenja. Mi se izražavamo alegorijama i metaforama što je posljedica tog ranijeg vremena, međutim danas je sve postalo ogoljeno”.
Bonus video:
