A ja kažem A/ gde je Amerika, Idoli, "Amerika", Paket aranžman (Jugoton, 1981.)
Zove me kolega... kako li mu bješe ime, falim te Bože... zaboravih... I veli da bi bio red da napišem dva-tri reda i o nedavno žiriranom Konkursu za zgradu CANU u PG.
Konkursni radovi su, veli, sramotno loši - To što su ti ljudi poslali na konkurs, i još su za to uzeli nekakve nagrade, to nije čak ni na nivou osrednjeg studentskog rada na drugoj ili trećoj godini. Sramota. A pobjednički rad... Sa takvim radom, u moje vrijeme, ne bi prošla ni najzgodnija studentica kod najpopustljivijeg profesora. Biće da se sad autori nagrađenih radova slatko smiju ovima iz MORiT što stoje iza cijele te rabote.
CANU, čovječe... Crnogorska akademija nauka i umjetnosti! Trebalo bi da to nešto znači... I još me kolega pita, u istom dahu, da li sam vidio konkursne radove - Moraš to vidjeti. Kad to vidiš, shvatićeš da sve što si do sada vidio nije bilo vrijedno pomena. Ako je nešto za novine, onda je to Konkurs za CANU. Moraš mi vjerovati. Moraš n apisati nešto o tome. To je strašno...
A meni bi drago bilo, rekoh hladno, kada biste baš vi, uvaženi kolega, napisali nešto o tome, za promjenu.
Nisam ja, veli, arhitektonski kritičar.
Nisam ni ja arhitektonski kritičar, rekoh još h l adnije... Možda sam, nekada davno, potpisao par tekstova koji bi se mogli svrstati pod odrednicu arhitektonska kritika, ali sam, u međuvremenu, došao do spoznaje da crnogorska arhitektonska scena ne postoji, a i kada bi postojala sigurno ne bi bila na civilizacijskoj razini koja bi nametala realnu potrebu za kritikom. Daleko smo mi od arhitektonske kritike. Arhitektonska kritika je živa stvar, ozbiljna stvar. Kritikovati, kaže Manfredo Tafuri, znači loviti duh fenomena, i to u strogo istorijskom kontekstu, pa provući ulovljeni duh kroz sva rešeta striktne evaluacije, ukazati na sve mistifikacije, vrijednosti, kontradikcije, kao i na inherentnu dijalektiku fenomena o kojem je riječ, i na kraju detonirati bombu koja će dići u vazduh sva moguća značenja. Tako nekako, otprilike. Dakle, kažem, od arhitektonske kritike. Daleko smo mi, ako baš hoćete, i od arhitekture i od pripadajućeg joj urbanizma. Nemoćan sam, nemoćan...
Ako ti ne napišeš nekoliko redaka o tome, veli kolega, neće niko. Najbolje je onda, rekoh, da što prije zaboravimo tu mučnu epizodu. Javite se nekad s nekom veselijom pričom, molim vas.
I time stavih tačku na taj razgovor.
Doviđenja. Hvala lijepo. Molim lijepo.
Šalu na stranu, valjda se podrazumijeva da sam ovjerio sve radove koji su stigli na Konkurs za novu zgradu CANU pod Goricom - i to u integralnoj verziji sa onom starom, nefunkcionalnom kućerinom koja već dugi niz godina glumi CANU - sa stambenim objektom u kojemu je CANU već dugi niz godina podstanar, vjerovali ili ne.
Dva prvonagrađena rješenja - ako se to uopšte može nazvati rješenjima, prije bi to bilo nešto na tragu nekakvog rješenja - temeljito sam prostudirao - i što da vam kažem, u pravu je pomenuti kolega - valjalo bi o tome napisati par redaka - oporih redaka što ujedaju za srce.
I baš kada sam uzeo da napišem par oporih redaka što ujedaju za srce o Konkursu za zgradu CANU, sjetih se da je i sredinom veselih devedesetih žiriran jedan konkurs za zgradu CANU u PG - i to međunarodni, za razliku od ovoga koji je bio nacionalni - i da je pobijedila beogradska ekipa ARCVS - i da od svega toga nije bilo ništa.
I uzeh odmah da pišem ovima u ARCVS, da ih molim da mi proslijede sav materijal koji se tiče njihovog konkursnog rješenja zgrade CANU u PG.
Ali ne lezi vraže, zovu me ovi iz... da me ubiješ ne mogu se sjetiti kako se zove ta grupa časnih, poštenih i nadasve nezavisnih građana... da dižemo glas protiv ovoga i onoga. I protiv još nekoga i još nečega. Ko zna koga, ko zna čega. Neka dobri ljudi, hvala lijepo, možda drugi put. Molim lijepo.
Ko jednom krene đavoljom stazom, lijepo je govorila moja mudra baba, nema tome više puta nazad - u mir i spokoj doma svoga. Pa pravo na kauč, prekriven naradžastim frotirom i strateški lociran baš pored šporeta na drva. A na šporetu još od osvita zore krčka pasulj. Krčkolji, onako jedva, baš kako nalaže vjekovna tradicija.
Ako se na listi nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore (na listi iza koje stoji niko drugi do uvažena gospođa dr Anastazija - ko, a ne što - Miranović) nalazi, između ostaloga, i tzv Dobrotska torta - pitam se zašto se na toj listi ne bi našao i moj čuveni Starovaroški pasulj...
Pa prvo pljat čuvenoga Starovaroškoga pasulja - pola glavice čuvenoga crmičkoga luka i so je nešto što se valjda podrazumijeva - a za dezert malo od te tzv. Dobrotske torte.
I samo još da Miomir Maroš svrati na pasulj, pa da se lijepo ispričamo, pravo u kamere...
Miomir Maroš: Međusobno prožimajući uticaji raznorodnih kultura - što bi rekla uvažena gospođa dr Anastazija Miranović, direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara na Cetinju - vremenom su u crnogorskom duhovnom prostoru oblikovali kulturološke specifičnosti naroda i lokalnih zajednica na jedinstven i neponovljiv način. Nameću se pitanja: Po čemu smo posebni? Što je to domicilno, izvorno i autentično na što smo ponosni? Što je to što nastojimo konotirati kao naše identitetske specifičnosti, simbole, znamenja?
Moi: Vidite, dragi moj gospodine Maroš, baš tu, baš na tom kauču na kojem sjedite, ljetos je umrla moja draga strina. Umirala je mjesec i po dana, jadnica, niko da se obrne, niko da joj donese čašu vode. I svratih jedno veče - Treba li ti što strina? Treba, veli, čaša vode. Donijeh strini čašu vode, i veli ona meni - Uzmi da zapišeš kako se kuva moj čuveni Starovaroški pasulj, da ne ponesem tu tajnu u grob. Kakvu sad tajnu? - skočih ja - Bog s tobom strina, što pričaš? Tvoj pasulj nikad nije bio ni primać mojemu pasulju! Pitaj koga god hoćeš!
Teška je žena bila ta moja strina, preteška...
Dakle, dragi moj Marošu, kad već pominjemo crnogorski duhovni prostor i sve ostalo, moram još nešto da vam kažem. Evo, skoro će dvije godine od kada je uvažena gospođa dr Milica - sve što je nekada davno bilo naše, sada je moje - Vujošević podnijela zahtjev pomenutoj dr Miranović da se Hotel Podgorica, najznačajnije djelo arhitektice Svetlane Kane Radević - najznačajniji spomenik, neki bi rekli, svekolike crnogorske arhitekture od osvita civilizacije na ovim prostorima pa naovamo - stavi pod režim tzv. prethodne zaštite, što je prvi korak ka upisivanju nepokretnog kulturnog dobra na listu nepokretnih kulturnih spomenika. A kako je očigledno da dr Miranović definitivno nema namjeru da odgovori na zahtjev dr Vujošević, možda ne bi bilo zgorega da dr Vujošević proba sa zahtjevom za upisivanje mojega čuvenoga Starovaroškoga pasulja na neuporedivo manje zahtjevnu, za pretpostaviti je, listu nematerijalnih kulturnih dobara...
Neka dr Vujošević traži upis moga pasulja pod svojim imenom, slobodno, ne mora mene pominjat, ne bi mi smetalo, ni najmanje, bitno je da se upiše taj pasulj...
I još me zove... onaj... kako li mu bješe ime falim te Bože... da me pita jesam li pisao o Mirkovom o b elisku?
Ne, rekoh. A kad ćeš? Što kad ću? Kad ćeš da doktoriraš? A...? Šalim se, kad ćeš da pišeš o obelisku?
Bonus video:
