“Priča emigracije mi se učinila bitna. Ko su emigranti, kako je biti jedan od njih... Ja sam to vidio kao gorko iskustvo. Knjiga je o odrastanju, a motiv je i bavljenje umjetnošću koje kao da iscjeljuje. Motiv je i potrošačko društvo i još mnogo toga”, priča Goran Gocić o motivima iz nove knjige “Poslednja stanica Britanija”, na promociji u srijedu veče u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici.
Istančanim i prefinjenim stilom obični ljudi postaju centar dešavanja.
“Junaci knjige nijesu tipični emigranti, nijesu ljudi koji su u potrazi za hljebom, oni su ljudi koji prvenstveno traže prihvatanje. Postoji momenat da oni nijesu imali mnogo izbora, nego da pokušamo biti prihvaćeni”, objašnjava dobitnik NIN-ove nagrade za prvi roman “Tai”.
U osnovi romana je njegovo emigrantsko iskustvo što ovaj roman čini “donekle autobiografskim”.
“Ja sam sa 24 godine pobjegao od kuće i otišao u britaniju, učinilo mi se da je tamo nekako lakše. To iskušenje me je natjeralo da preživim bez novca u velikom gradu, a onda da učinim taj život i smislenim. Stekao sam prijatelje i imao sam neku egzistencijalnu avanturu. Ovaj roman je neka bilješka o mom malom herojstvu. Bio sam zaštićen mamin sin, ali sam otišao daleko da bih bio veliki čovjek”, kaže Gocić. Zahvaljujući ovom djelu obnovio je kontakt sa junacima knjige.
“Oni su živi. Poslije 20 godina sam došao u kontakt sa njima. Antonio drži školu fotografije, otresao se skupe i smrtonosne navike heroina, dobro je integrisan, sedi čovek koji živi u Engleskoj iako sam ja u knjizi pretpostavio drugačije. Džulijen je u reklamnoj industriji, napustio je studije umjetnosti i krenuo drugim putem. Sa nekima sam i od ranije u kontaktu, a npr. Ne znam šta je sa Ivanom. Džulijen kaže da ga je sreo i da je skroz isti kao što je bio, možda očekivano, kod njega nema naprednog iskustva”, priča Gocić sjećajući se zajedničkih dana.
Tokom stvaranja romana, priznao je pisac, izbacio je veliki dio teksta što nekih 350 stranica čini destilatom tri puta većeg djela.
Gradovi iz kojih smo otišli postali su nam premali
Zbog čega ljudi odlaze, od čega bježe? Kakvo je Vaše iskustvo?
“Gradovi iz kojih smo potekli junaci i ja postali su nam premali. Ljudi koji su sudili o nama bili su nam nenaklonjeni. Goran nije imao dovoljno prostora da se razmaše, da se razvije, da se iskaže, i to je tražio negde drugde, podaleko. Imao je potragu za nekom jačom instancom, većom distancom, svečanijom tišinom, grobnijom udaljenošću i preciznijim sentimentom. Imao je potrebu za nekim kompetentnijim autoritetom da njemu donese konačan sud. Nekim malo pravednijim božanstvom. Slično je bilo i sa mnom. Shvatio sam da je sa mojim, naoko pretjeranim ambicijama da budem neko, sve u redu. Sreo sam ljude poput sebe”.
Bonus video:
