Odluku da prijavu podnesem u oktobru donio sam nakon bezuspješnih pokušaja da dobijem odgovore od Ministarstva kulture i uprave Narodnog muzeja u vezi sa sadržajem zvaničnog nalaza Uprave za kulturna dobra i Inspekcije za kulturnu baštinu. Dakle, država je utvrdila manjak od preko 2900 predmeta, a ne ja, zato je premisa da se radi o mojim tvrdnjama u potpunosti pogrešna. Neke „dileme“ ili „tvrdnje“ oko broja predmeta proističu i iz „izjašnjenja“ upućenih iz Narodnog muzeja u martu 2016. godine. Dakle, drugi su pisali, a ja samo konstatovao, pa priložio uz prijavu.
Inspektor za kulturnu baštinu je, koliko znam, na moj zahtjev, a ne na zahtjev Ministarstva, u oktobru pokrenuo inspekcijski nadzor i naložio određene mjere. Tri puta sam se obratio Ministarstvu, pa i oko konflikta interesa na nivou rukovodećeg kadra, a u vezi sa utvrđivanjem stanja u muzejskim evidencijama, kojih, što se tiče Istorijskog muzeja, jednostavno nema. Ne radi se o, kako tumači direktorka Vjera Borozan, moguće „neadekvatno dokumentovanim muzeološkim procesima“, nego o odsustvu profesionalne savjesti, jamama neodgovornosti i nerada, koje su progutale mnogo toga, i čiji rezultat jeste činjenica da do današnjeg dana u stvari ne znamo što imamo i što bi sve trebalo da se u fondovima nalazi. Ima, istina, i dobro odrađenog, ali to ne može biti paravan za sve drugo. Ako lice sa odgovornošću u sistemu zaštite kulturne baštine zna za težak problem i za svoga mandata (ili više njih) ništa ne učini da ga prevaziđe ili makar „načne“ kako treba, čini najmanje dva krivična djela - nesavjestan rad i zloupotrebu službenog položaja. Pogotovo ako su posljedice teške, kao u ovom slučaju. Nije funkcija samo beneficija radi, nego i zbog obaveza. Isto se tiče onih koji su „kontrolu“ doveli do nivoa prazne forme. Nije bitno samo „znati“ i „ukazivati“, nego i preduzimati mjere, pogotovo ako vam je to osnovna obaveza. Na to je, uglavnom, fokusirana moja prijava, a predmeti su samo povod. Šta će, opet, pokazati mistifikovano „svjetlo istine“ u vidu famozne „revizije“ Istorijskog muzeja zna se već. Revizija je sravnjavanje stanja u zbirkama sa muzejskom evidencijom. Istorijski muzej nema inventarnu knjigu, već samo nesređenu posrednu dokumentaciju. To ne tvrdim samo ja, već i njegov pretposljednji upravnik, koji je bio i višedecenijski šef dokumentacije. Podatke nalazimo u internom dopisu iz 1997, ali i u „izjašnjenju“ Upravi za kulturna dobra, gdje se kaže da su o stanju u Istorijskom muzeju, on i kustosi saznali „od starijih kolega“ na osnovu, vjerovali ili ne, usmene tradicije! Biće da se radi o novoj muzeološkoj kategoriji. Tvrde i da su uradili reviziju, ali pisanog traga nema. U stvari, inventarna knjiga muzeja NOB, iz kojeg je Istorijski muzej nastao, sadrži opise 439 predmeta od, po nekim podacima, oko šest hiljada. U sastav Istorijskog muzeja ušli su još i razni neevidentirani legati i tzv. Poštanski muzej sa istim „muzeološkim“ tretmanom. Možda još par hiljada "nečega". Dakle, revizijom će se „stručno“ utvrditi zatečeni broj i vrsta predmeta, na osnovu nepostojeće dokumentacije! Saznaćemo trenutno stanje i ništa više. Da nije Registra kulturnih dobara, kao komparativnog izvora, verovatno bi i dalje sve bilo „u redu“. Anomalije se nijesu pokazale ni nakon već završene revizije u Biljardi, na osnovu sređenije, ali očigledno nekompletne dokumentacije. Ovako će neko ipak morati da odgovori gdje je Njegošev namještaj, jer ne vjerujem da su ga autori Registra izmislili, kao što nijesu izmišljene druge zbirke. Znamo sudbinu sata Smail Age Čengića, slika Vlaha Bukovca, ali ne i slika i grafika iz Umjetničkog muzeja, koje su pozajmljene, a nakon saznanja da nedostaju, pretprošle ili prošle godine, nijesu prijavljene istražnim organima...
Napominjem da Mladena Lompara i Coka Marovića ne treba pominjati, u prvom redu jer ih više nema. Sjećam se da je u njihovo vrijeme ipak nastala kakva-takva dokumentacija Umjetničkog muzeja, zato, teret koji se njima tovari ipak ima ko "odgovorniji" da preuzme.
Ja sam svoje rekao i preduzeo po mjeri savjesti i dužnosti, ali nijesam „izvor“ krajnje zanimljivih podataka iz vašeg teksta od 22. ovog mjeseca o, između ostalog, pozajmljenim vazama iz Dvora, koje su nekome prodate. Kako stvari stoje, te vaze su registrovane kao nedostajuće tokom revalorizacije. Znači, Registar kulturnih dobara je ipak prilično pouzdan, a odgovornost za neodgovornost treba da podijele svi koji to zaslužuju. U mojem prvom obraćanju Ministarstvu prvo sam tražio preispitivanje moje odgovornosti, ali sam isto tako obećao da ću od drugih tražiti isto i još više. Pa neka nam je svima nazdravlje, jer je katarza neophodna da bi se moglo ići dalje!
Bonus video:
