Studeni je novembar, na hrvatskom. Znali ste to, naravno da jeste, jer su kolovoz, listopad i studeni najpamtljivija od hrvatskih imena za mjesece. Ili su to barem bila nama koji smo ih učili iz čiste ljubavi prema neobičnim riječima iz druge grane našeg jezika, one što se pružala prema zapadu. Bile su to riječi koje smo razumjeli, ali ih nismo koristili, nevidljivi sloj rječnika, kec u rukavu, još jedan dokaz bogatstva zemlje koja će se pokazati autodestruktivnom, poput škorpije, rođene u studenom.
Zašto je novembar studeni, kada je, recimo, siječanj mnogo hladniji? Zato što je studen hladnija od zime. A novembarska je duša satkana od studeni, pa mu ime pristaje kao crnina staroj tetki, nekadašnjoj gradskoj ljepotici.
I prije sam pisala o novembru, neprobojnom kao što je to i njegov broj, 11. Neprobojnosti bilo koje vrste zamađijaju nas tako vješto da hoćemo po njima da grebemo, ili udaramo čekićem, ili nasrćemo riječima, dok im ne zavirimo u tu dušu, za koju smo već slutili kakva je, da će nas od nje proći jeza. Tako mi idemo do crte. Neki se ne mogu otrgnuti zaslijepljenosti, pređu crtu. Odu. Nestanu u magli studenog.
U studenom kao sve da stane i ničega da nema, pa ni vremenskih odrednica, osim rođendana nekih meni veoma bliskih škorpija, s kojima se odlično slažem. Zasjenčeni mjesec svijetu daje duboke, odane prijatelje. Kao da su, na samom rođenju, preživjeli pomračenje, pa već u predškolskom uzrastu imaju pola vijeka iza očiju. Onda, starenjem, postaju sve mlađi i luđi. I to je dio paket-aranžmana za studeni, znakovit i slikovit dio, mračan, magičan i sudbinski, poput Tarot karte - Pustinjaka.
U studenom ne treba nigdje ići. Treba ostati doma, zagledati se u mrak koji nas je iznenadio u pet popodne. 'Gle, već...' kažemo, okrenemo se i vidimo da nas niko ne sluša, ukućani su zagledani u tamu iza svojih prozora. U tome ima draži, dopuštenja za smiraj, a smiraj tiho diše, svjestan svoje mat-ljepote, privlačnosti na drugi pogled, sačuvane samo za one intuitivne, zagledane.
Ha. Na isti ovakav način žene, ne samo mlade, vole opravdavati hladnoću i distanciranost muškarca u kog se zaljube. Zaljubljujemo se dobrovoljno - kako drugačije, premda fotografije kojima se u medijima ilustruje zaljubljenost forsiraju prinudu, predaju, čak tugu? Svoju bi dobrovolju zatim dalje sprovodile, mi žene, da, isto kao i muškarci. To je trenutak kada dobrovolja postaje volja, kada se odnos nađe na prvoj probi. Hoće li nam se druga strana prepustiti? Ako im sprovođenje volje ne uspije, žene rjeđe bjesne, češće u svemu pronalaze lirska opravdanja.
'Njegova je hladnoća mistična. Njegovo je ćutanje ispunjeno neizgovorenom poezijom. Njegova je ljepota mat-boje.'
Junaci ovakvih opisa vole sakupljati poene. Kada osjete da divljenje splašnjava, rašire rep.
Tako se, dok pišem o njegovim sjenama, novembar šepuri suncem. Neću nasjesti, to mu nije prava priroda. Junacima naših opisa treba pokazati ko je kreatorka cijele predstave. Mi pišemo scenario, režiramo i biramo uloge, dok kroz glavne likove naših projekata sve dublje uranjamo u sebe.
Studeni se ne treba šepuriti suncem. Njegovo pravo lice (koje mora sličiti licu E. A. Poa) traži od nas pristajanje na osamu i tišinu. Jer, brzo dođe prosinac, kada se ljudi opet pokreću ka svijetlu i sceni okićenoj u čast rođenja muškarca koji nam je odredio vrijeme u kome živimo. Tolike smo muškarce slavile bez razloga, možemo napraviti prostor i za proroka, barem zbog detalja da će nas samo on vječno voljeti, i to onakve kakve jesmo, i da će se za nas uvijek žrtvovati. Iako, svi nam hoće prodati suprotno: da se zbog njegove ljubavi mi moramo žrtvovati. Sa svake nam strane žele nešto prodati, dvostruko grozničavo u prosincu, poslije studenog, mjeseca-pustinjaka.
***
Interliber je u Zagrebu, u novembru. Tajming je dobar, iskoristiti pustinjački mjesec za pustinjačke djelatnosti čitanja i pisanja. Uzmite Kadareov autobiografski roman, nude mi; i još Norvežana, zar nisu sjajni? Ne, kažu mi, treća knjiga napuljskog kvarteta Elene Ferante još nije prevedena. Uzmite Rablea za samo 80 kuna. Odlična odluka, evo kusur, hvala. A i jeste lijepo opremljena ta knjiga, Rabelais, Gargantua i Pantagruel, pet je knjiga u jednoj, ukras svakom prostoru, korice nenapadno šik. Ukras, priznajem, jer ko će sada držati to u rukama, u krevetu? Naručeno mi je da potražim 'Može i bez kavijara' i dok to tražim, upoznajem ženu koja svake godine na Interliberu traži 'Prohujalo sa vihorom' i tu knjigu poklanja prijateljima za Božić. Njena se najstarija kćerka zove Tara, kaže. Tara, razumijete?
'Ja sam u Zagreb došla iz Zadra. I kao i Skarlet, kad god mi naiđe kakav ružan period, ja pomislim na moj teritorij, na parče moje zemlje, na neku moju Taru. Bila sam tako sretna kada sam rodila kćerku. Već sam imala ime. Moja Tara u Zagrebu.'
Razumijem je. Skarlet se uvijek vraćala svojoj zemlji, da je izliječi. A moja je nova poznanica samo iz Zadra došla u Zagreb. Ali, Tara je Tara. Nedostaje, no najvažnije je da negdje postoji.
Na zagrebačkom je sajmu i potpisivanje knjige 'Igrač', izdavač VBZ, novog romana Marine Šur Puhlovski. Kao čitateljka romana i autorka ovog zapisa, na ovoj svojoj maloj teritoriji, napisaću da je 'Igrač' roman o braku kao kruni ljudske ludosti i pristajanja na to da se ostatak života provede s osobom sa kojom se, u velikoj većini slučajeva, nisu dijelile formativne godine. Autorka romana vjerovatno se ne bi složila, ona kaže da njeni romani nisu nikada o samo jednom segmentu života, oni su o životu, a ona samo želi pratiti neobičan smisao za humor carice sudbine, humor koji otkriva istine zakamuflirane sve prihvaćenijim lažima.
Jedna od tih zakamufliranih istina svakako je istina o braku, čudnoj zajednici, potpunom skoku u nepoznato, društveno poželjnom skoku u nepoznato, jer društvu su sumnjivi oni drugačiji avanturisti koji na takav suludi skok nisu pristali. Nakon skoka u dalj, mnogo je teže skočiti unazad. Mnogo je lakše ostati na mjestu koje si skokom osvojio. Opet je nekakva teritorija u pitanju.
'...Jer nisam mu ja trebala nego naš zajednički život, shvatila sam. Kao i meni, valjda, kad sam u njemu ostala, priznajem si nevoljko, srozavajući se u vlastitim očima, barem na trenutak; jer za sebe uvijek nalazimo opravdanja,' piše Marina Šur Puhlovski u 'Igraču.'
Moj je novembarski zapis nastao iznad šporeta i sudopere, uz osmijeh dok sam miješala sosove, stavljala začine, postavljala sto i ispirala tanjire.
Osmijeh iznad zaposlenih ruku jedne žene često nema veze s poslom koji njene ruke trenutno obavljaju.
Bonus video:
