Budući da u tekstu uvažene novinarke Nine Vujačić “Svi osuđuju, a niko nije kriv”, (“Vijesti” od 22. novembra, str. 23), a koji je dijelom naslonjen i na neposredni razgovor koji sam sa njom imao dan prije objavljivanja, postoje mjesta koja zahtijevaju izvjesna preciziranja i vjerujem da je nužno da ona budu objavljena. U daljem tekstu, počeću najprije citiranjem teksta iz „Vijesti“:
„Sa ovom konstatacijom (o propustima i nezakonitostima u muzejskoj dokumentaciji, o kojoj govori A. Berkuljan, primjedba P.Ć.) na neki način saglasan je i dugogodišnji direktor Narodnog muzeja Petar Ćuković (1905-2007) koji za 'Vijesti' objašnjava da nikakve prave primopredaje dužnosti između njega i njegovog prethodnika nije bilo. Ćuković kaže da se brzo postavilo pitanje dokumentacije, u kojoj postoje stvari koje nisu u skladu sa izgledom inventarnih knjiga. Kao primjer istakao je Umjetnički muzej.“
Tekst je do ovog trenutka u skladu sa onim što sam i govorio. Potom slijede rečenice koje bi se mogle protumačiti kao logičan slijed prethodnih, ali koje ja nijesam izgovorio: „Slike iz fonda Umjetničkog muzeja su često davane na revers, i nijesu vraćene. Nestanke u najvećem broju slučajeva nikada niko nije prijavio državnim organima radi procesuiranja, što se odnosi i na 2.900 predmeta, za koje je prijavu konačno podnio Berkuljan.“ Pretpostavljam da je ovaj dio teksta naslonjen na ono što u svojoj prijavi navodi A. Berkuljan.
Ova napomena ima posebnu važnost ako se ima u vidu nastavak teksta: „Najveća nelogičnost te vrste javila se kada je riječ o Umjetničkom muzeju. Direktorica muzeja Ljiljana Zeković dala mi je objašnjenje da je to proizvod 'komotne radne metodologije'. Naime, posao inventara bio je podijeljen između dvojice ljudi Mladena Lompara i Coka Marovića; jedan je radio do određenog broja predmeta, a drugi preuzimao dalje. Kao posljedica takve metodologije javila se praznina... Zbog toga sam preduzeo akcije u nekoliko navrata: dao sam pismeni nalog za reviziju fonda, sa idejom da se naprave nove inventarne knjige koje će napraviti jasniju sliku čime raspolažemo, ali evidentirati i prethodno stanje....“. Upravo ovaj dio teksta zahtijeva najavljena preciziranja. Naime, čitalac je problem sa dokumentacijom koja se odnosi na Umjetnički muzej mogao da automatski poveže sa prethodnim rečenicama, za koje sam istakao da nijesu moje, u kojima se pominje i problem „2.900 predmeta“.
Drugo, suština razgovora koji sam imao sa koleginicom Ljiljanom Zeković u vezi sa Inventarnom knjigom Umjetničkog muzeja, prije više od deset godina, jeste da je radna metodologija, koja je podrazumijevala podjelu posla među stručnjacima koji su unosili podatke u Inventarnu knjigu dovela do izvjesnih praznina u redoslijedu unesenih podataka. Dijelom, ove praznine su bile posljedica „žurbe“ u velikoj kampanji da se ova knjiga što prije završi, ali ono što je najbitnije, ove „praznine“ nikako nijesu značile da se radi o nekim „nedostajućim muzealijama“, niti o bilo kakvim drugim nepodopštinama, što sam istakao i u razgovoru sa novinarkom Ninom Vujačić, i što je trebalo da uslijedi poslije rečenice koja se završava sa „javila se praznina“ i tri tačke poslije toga.
Od koleginice Zeković saznao sam u međuvremenu da je ovaj „problem“ sa „prazninama“ u inventarnoj knjizi Umjetničkog muzeja prevaziđen na legitiman način. Najzad, i najvažnije u svemu, moje pominjanje imena Mladena Lompara i Coka Marovića u vezi sa ovim slučajem „praznina“ u Inventarnoj knjizi Umjetničkog muzeja, koje su kao što smo vidjeli bile rješive, i riješene, nije imalo za cilj da se sred ovako otvorene velike priče oko dokumentacije u Narodnom muzeju “upire prstom” bilo na koga personalno, ponajmanje na njih, koji više nijesu među živima, iako se iz teksta, onako kako je on složen, mogao steći i takav utisak. Veoma žalim što je u tekstu izostalo ono što sam uvaženoj novinarki Vujačić i saopštio, tj. da konkretno ovaj slučaj, izvjesna metodološka “komocija” u podjeli posla koja je dovela do “praznina” u Inventarnoj knjizi, nije označavala postojanje “iščezlih”, ili “nedostajućih” umjetničkih djela.
Slučaj sam pomenuo zato što se on najčešće i isticao u primjedbama vezanim za inventarisanje zbirki Umjetničkog muzeja i zato što sam upoznat sa porijeklom i prirodom naprijed pominjanih „sumnjivih“ praznina. Imena dvojice mojih počivših kolega pomenuo sam samo i isključivo u smislu da se ovaj konkretno navedeni dokumentacijski problem desio u vrijeme kada su oni bili na čelu Umjetničkoga muzeja (a kao što smo vidjeli bez suštinskih posljedica po brojčano stanje njegovih zbirki). Na isti način kao što sam i sopstveno ime naveo u slučaju krađe dviju slika Vlaha Bukovca, koja se desila 1997. u vrijeme dok sam ja bio na čelu Narodnog muzeja, o čemu je takođe bilo riječi u razgovoru sa novinarkom Vujačić. Tom prilikom sam istakao i šta se desilo, i kako su slike, preko Berkovića, završile u Hrvatskoj, o čemu je policija uredno obaviještena, uključujući i privatna saznanja iz Hrvatske o tome koja dvojica radnika iz muzeja su možda bila uključena u ovu pljačku, kao i o tome da se slike, u to vrijeme, već nalaze kod „visokog hrvatskog dužnosnika“, koji „nema namjeru da ih vrati“. O svemu ovome obavijestio sam, u neposrednom razgovoru i tad aktuelnog minsistra kulture Hrvatske, gospodina Antuna Vujića, u Zagrebu, prigodom prve zvanične posjete ministra kulture Crne Gore Hrvatskoj, gospodina Branimira Popovića, sa delegacijom u kojoj smo bili direktor CNP, gospodin Branislav Mićunović i ja (negdje početkom 2000-tih). Na žalost, zbog nedostatka prostora, ovaj dio mog razgovora sa novinarkom Vujačić je izostao.
Na kraju, siguran sam da tekst novinarke Nine Vujačić nije „konstruisan“ sa „zlom namjerom“. Nema za to razloga. Ipak, tekst je, objektivno, po mome sudu zahtijevao ova moja dodatna preciziranja. Najprije zbog istine koja, jednako, treba da važi i za žive i za mrtve.
Bonus video:
