Sarajevski reditelj Dino Mustafić iznova oduševljava publiku ex Yu regiona, a u Crnogorskom narodnom pozorištu, nakon Bijenala na kojem mu je dodijeljena uloga predsjednika žirija, sada radi na novoj predstavi “Zimska bajka”. Ipak, kaže da umjetnost ne zaslužuje takmičarski karakter, a da kao iskusni reditelj biva suočen sa mnoštvom kombinacija u lavirintu režije.
Nakon što ste predsjedavali žirijem na Bijenalu crnogorskog teatra, u CNP-u ste sada u ulozi reditelja. Gdje je teže donositi odluke, u žiriju ili na sceni i iza scene?
Ne volim kompeticiju u umjetnosti. Mi se obraćamo jezikom emocija, posebnim senzibiltetom i teško je pronaći objektivne parametre koji ocjenjuju, valorizuju nečiji umjetnički izraz. Kada imate ulogu predsjednika žirija uzdate se u svoje izgrađene kriterijume, posmatrate kontekst festivala, korelaciju sa publikom, koordinirate mišljenja svojih kolega iz žirija. Nagrade su važan podsticaj umjetnicima da je njihov rad cijenjen i primijećen, ali poznajem mnogo kolega/inica čiji rad nije bio vrednovan nagradama i priznanjima a koje beskrajno uvažavam i poštujem kao bitne umjetnike. Drugim riječima, svaki žiri ima svoj senzibiltet i pitanje je i sreće kada se pojavljujete i kod koga sa svojim predstavama.
Kada ste u poziciji reditelja obaveza je da donosite odluke, snosite pozitivne i negativne konsekvence vaših uvjerenja sa nadom da na probama ne ponavljate jednu te istu grešku koju ne možete otkriti ili osjetiti. Režija je kao lavirint, sa mnoštvom puteva, što ste iskusniji reditelj, shvatate koliko je mogućih kombinacija i nijedna nije pogrešna. To je ujedno lijep, ali i frustrirajući osjećaj.
“Zimska bajka” je Šekspirova priča koja većim dijelom govori o vjernosti, braku, prijateljstvu, ljubomori i gubitku najbližih. Na šta će biti fokus u CNP-u?
Šekspir se u tom komadu bavi posljedicama pogrešnih odluka - zanima nas svojevrsna “studija mogućnosti iskupljenja”, ali i trajnih posljedica pogrešnih odluka koji mogu uništiti porodice, društvene zajednice, donijeti veliku istorijsku štetu, nepopravljivu za potonje generacije. “Zimska bajka” kao ishodište uzima ljubomoru kralja Sicilije Leonta prema prijatelju iz djetinjstva, kralju Bohemije Poliksenu, čiji je jedini grijeh ljubaznost prema supruzi kralja Leonta. To otvara tragični početak. Mi ćemo se pridržavati izvorne strukture komada kao dva teksta koji su po raspoloženju dijametralno suprotna dijela; tragična priča s početka u drugom dijelu treba postati komedija sa srećnim krajem. Tragediji prvoga dijela kontrapunktira fantazmagoričnost drugoga tek kao dodatno sredstvo isporuke još jedne duboko emotivne priče koja, povratkom protagonista i njihovih potomaka u drugim okolnostima na Siciliju, utiče u onu prethodnu, s vremenskim razmakom od 16 godina, da bi na koncu sve završilo simboličnom mogućnošću novog početka za (gotovo) sve uključene.
Šta nakon novog početka?
Tu se odmičemo od ideje teksta, jer nas naše iskustvo obavezuje da podjelimo sa publikom spoznaju o svijetu koji je poražen kada ima suspenziju slobode izbora i djelovanja. Svaka autokratija se mora prepoznati, demontirati, prokazati kao opasna, unesrećuje pokoljenja i iza sebe ostavlja duhovnu i civilizacijsku pustoš. Ne napušta me godinama osjećaj praznine, poraza, gubitka, snažan je... Tako je to poslije svih događaja na Balkanu, činilo mi se da je cijeli jedan život poništen mojoj generaciji. Sada, raspad nekada zajedničke zemlje više ne tretiram kao gubitak za sebe, tragičan je po svojim posljedicama za mnoge ljude, tragični su ratovi, besmisleni... Mislim da se to, da je bilo volje i pameti, nije smjelo dogoditi sa ovako strašnim posljedicama.
Treba li čovjek da se izbori sa prošlošću, zaboravi je ili je prihvati?
Novi rat je već počeo spomenicima i nazivima ulica i trgova, pripremama istorijskih i naučnih skupova koji imaju za cilj filtrirano kroz političku prizmu dokazati čast, pravednost i moralnost jednih spram drugih. Tako se krajnje simplificirano kroz društveno-politički odnos biti tumači istorijski događaj bez konteksta i korelacije s vremenom u kojem se odigrao. I tu je važan jezik umjetnosti koji se marginalizuje jer postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte.
Utiče li zajednička prošlost na povezanost stanja u umjetnosti u okolnim državama?
Postoje nacionalne prošlosti i postoje prošlosti pojedinih djelova nacija. Problem koji je očit jeste to da veliki broj ljudi sasvim dobro živi u tim lažnim sjećanjima i nemaju potrebu da se nešto sa tim učini, a to je problem za nas, kojih je malo, koji nastojimo postići svijest o potrebi za suočavanjem sa prošlošću i kroz našu umjetničku djelatnost. Svjestan sam da kritički odnos prema prošlosti nije moguć kao masovna pojava i to nije nešto što se može učiti u školama, jer škola počiva na autoritetima. To se može događati u malim grupama, u pozorišnim salama, kino dvoranama i sa pojedincima, umjetnicima koji se na to odlučuju, a njih će uvijek biti malo. Vazda je tako i bilo.
Na dodjeli nagrada Bijenala crnogorskog teatra izjavili ste da poseban uspjeh bijenala vidite u tome što se kreće ka internacionalnom. Koliko je važno “uvesti” međunarodni karakter u pozorište u ex Yu državama i šta to mijenja kod publike?
Otvorenost jedne sredine doprinosi mentalnoj higijeni nacije, svako zatvaranje je početak truleža, vonja nacionalizama koji još udišemo od 90-ih. Teatar ima misiju da nas budi, dovodi u sumnju, kritički promišlja stvarnost... Nekada nam strani umjetnici pomognu da deautomatizujemo percepciju rutine koja je opasni parazit društvene stagnacije, a često i retrogradnog procesa.
Da li je politika umiješana u pozorište i kulturu i na koji način?
Jeste, k'o slonovi u staklarskoj radnji, sve porazbijaše svojim dirigovanim upravnim i nadzornim odborima, nekompetentnim kadrovima, skučenom perceptivnom horizontu. Kultura je jedna tanušna vegetacija koju treba hitro zaštititi, inače je neće biti. Ljudi svašta podrazumevaju pod pojmom kultura … Ali! Ako postoji visoka kultura , nju obavezno prati i dobar autoput, opremljena škola, uređen park i čisti trotoar. U tome je suština. Visoka, elitna kultura ne može se odvijati u uslovima etno turbofolk kiča!
Izjavili ste nedavno da se raspoređivanje novca za kulturu u BiH odvija po političkim linijama. Šta politika oduzima od umjetnosti i kulture u takvom slučaju?
Kultura je po svom biću integrirajuća, sveobuhvatna, ruši barijere i limite, drži nepokoren duh, protežira subverzivni kakarakter umjetnosti. Pametna politika to prepoznaje i subvecionira, u mojoj državi to nije slučaj. Za njih je kultura politički neprijatelj, jer nas uvjerava da je BiH autohtona tvorevina koja je nastala na temeljima polifone kulture, sretanja svjetova koji su kreirali multikulturalnu civilizacijsku supstancu kao dio našeg identiteta. To je napadnuto, to je šum na kanalu sa tupošću i glupošću etno nacionalista.
Vidite li sličnu situaciju u Crnoj Gori? Da li je region povezan nekim sličnostima kada su takva dešavanja u pitanju, politika, kultura , (multi)nacionalnost?
Sve je to više-manje isto ili slično, razlike su u imenima aktera koji godinama suvereno vladaju tehnikama manipulacija i kulturom laži i poricanja. U posljednje vrijeme prisustvujemo procesu sramnog revizionizma istorije, slave se bitange i zločinci, glorifikuju se njihova zločinačka djela, stavlja znak jednakosti između fašista i njihovih kvinsliga sa komunistima. To nije moguće, jer su partizani bili borbeni i idejni dio civilizacijske vrednote antifašizma, dok su drugi najgori istorijski šljam naših naroda. I umjesto da baštinimo evropske vrednote, mi se odričemo naših rijetkih trenutaka kada smo bili na strani dobra, progresa i slobode. Gadi mi se to!
Možete li uporediti stanje u pozorištu u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, regionu uopšte?
Umjetničke zajednice trebaju biti fleksibilne, promjenjivih struktura, da bi se širile, da bi došli novi uticaji. Sa drastičnim rezovima u kulturi, došlo je do još većeg zatvaranja umjetničke zajednice. Protiv toga se svim silama moramo boriti. Nedostaje nam solidarnosti, međusobne podrške i ujedinjenog fronta u borbi protiv tendencije nacionalizacije kulture i otupljivanja svih njenih oštrica. Kultura ako nije kritička, ili u najmanju ruku propitivačka, nije ni živa. Cenzura se preko neokonzervativnosti uvukla u kreativni prostor, a internacionalizacija je jedan od načina kako je možemo pobijediti.
U Srbiji su nedavno privedeni umjetnici Uroš Jovanović i Vladan Jeremić zbog korištenja fotografija sa likom Aleksandra Vučića u performansu. Slične stvari se dešavaju u svim državama bivše Jugoslavije... Kako se tumače takve okolnosti iz očiju umjetnika i da li utiču na nečije stvaralaštvo, pa i kad je to performans?
Autokrate ne podnose humor, ironiju i kritiku, oni preziru umjetnost jer nemaju smisla za duhovitost i otvorenost za kritičnost.
Trebaju nam reformatori, a ne poslušnici
Šta je kultura u nekom ministarstvu, a šta van funkcija te institucije, po vašem mišljenju?
Kada su ministri kulture bili dobri ja to ne osjećam, naravno, nije dobro po društvo da ima lošeg ministra kulture koji ne može da se izbori za budžet i koji učestvuje u atmosferi istjerivanja kulture na tržiste. Zakon tržišta će ubiti kulturu. Svaka mudra vlada mora da vodi računa o kulturi, ali ja ne pronalazim takve politike uopšte u našim državama, tako da mogu da kažem da postaje svejedno ko će biti ministar kulture, jer nam trebaju reformatori, a ne stranački ljudi, poslušni i pokorni.
Ambijent u kome razaraju kulturu i sve u vezi sa kulturom
Česta je pojava da se čuje kako se “ništa ne dešava” ili “nema kulturnih događaja”. Da li je tako i iz vaše perspektive i šta je uslovilo takve komentare?
Uplašen sam od ambijenta u kojem sistematski razaraju i uništavaju kulturu, sve institucije kulture, ali i forme kulturnog ponašanja, proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti, svega što je u vezi s kulturom. Kontekst u kojem djeluje kultura neprijateljski je i negativan, ne samo u Bosni i Hercegovini već u cijelom svijetu, tako da trebamo biti realni s našim očekivanjima. Kulturu u Holandiji, na primjer, zovu ljevičarskim hobijem koji ne žele finansirati. Umjetnici moraju učestvovati u kreiranju ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, inicirati debate o pitanjima kulture i pritiskati političare da njihove zahtjeve uvaže.
Teatar u Crnoj Gori može biti društveni čin
Ne mogu baš kompetentno odgovoriti na ovo pitanje, nisam bio u mogućnosti vidjeti cijelu crnogorsku produkciju, ali sa sigurnošću mogu potvrditi umjetnički potencijal glumaca, sposobnih da igraju klasiku i savremene komade, spremne na istraživanje, otvorene procese, dinamičnu interakciju sa gledalištem koje pretvara teatar u socijalno polje i te kako potrebnog dijaloga! Teatar u Crnoj Gori ima mogućnost da bude ne samo estetski već i društveni čin! To voli publika, a i inspirativno je za stvaraoce, budi stvaralački eros!
Bonus video:
