Roman „Prvi dodir“ američke spisateljice Lorelin Pejdž priča je o neobičnoj ženi Emili Vejborn. Poslije niza ponižavajućih veza i nepromišljenog ludovanja s najboljom drugaricom Amber, uspjela je kao glumica, odlučno ostavivši za sobom razuzdanu prošlost i sve koji su bili dio nje. Sve dok ne dobije tajanstvenu poruku od bivše prijateljice, koja potvrđuje da je Amber u nevolji. Odlučna da pronađe drugaricu, Emili slijedi niz tragova koji vode do Riva Salisa, lijepog ali opasnog vlasnika hotela, poznatog po igrama dominacije i mutnim poslovima. Kako bi došla do Amber, Emili ponovo mora da postane djevojka za zabavu ne bi li otkrila Rivove tajne. Ali kako se sve više upliće s njim, otkriva da je Salis i njegova nastranost privlače, iako je sve sigurnija da je upravo on odgovoran za Amberin nestanak. Roman „Prvi dodir“ objavila je Laguna u prevodu Eli Gilić.
Lorelin Pejdž (1974, Juta) američka je autorka bestselera, njeni romani su prodati u tiražu većem od milion i po primjeraka. Živi sa mužem i tri ćerke.
Kao većina vaših prethodnih knjiga i roman „Prvi dodir“ pun je intriga, napetosti i bezumne strasti. Radnja ove knjige zasnovana je na veoma kompleksnim emocijama njenih likova. Odakle ste crpili inspiracije za pisanje ove klnjige?
- Željela sam da napišem priču, više kao “Rebeku” od Dafne Di Morije, gdje postoji neka vrsta ljubavnog trougla, ali druga žena ustvari nije prisutna u priči. Ponekad sjećanje na nekoga može biti opipljivije od njihovog stvarnog prisustva. Takođe sam željela da istražim kako smo mi kao odrasle osobe određeni vrstama puteva kojim prolazimo u našoj mladosti i kako mi, kao žene, dozvoljavamo našoj seksualnosti da nas definiše. Te dvije ideje su se spojile u ovoj seriji od dvije knjige. Priča je bila vrlo teška da se napiše jer je mračna i vrlo emotivna. Kako bih se pripremila za pisanje, ponovo sam gledala “Rebeku”, slušala Torija Amosa, i provela mnogo vremena pitajući se šta ako. Šta ako ste otkrili svoju vrijednost muškarcima kao tinejdžerka, kako biste iskoristili to znanje? Šta ako ste to znanje iskoristili za stvaranje nove budućnosti za sebe? Šta ako nijeste mogli prevazići prošlost, čak i ako ste promijenili ime i izgled?
“Prvi Dodir” je triler, ali prije svega to je knjiga o romantičnoj neizvjesnosti. Puna je nesrećnih prošlosti i nesigurnih budućnosti. U životima mnogih djevojaka ima dosta događaja koji sliče dogođajima Emili Vejborn, pogotovo njenoj potrazi za drugaricom Amber. Koliko je ova priča zasnovana na fikciji?
- Sve je fikcija, svaki njen djelić. Ali morala sam da stavim sebe u Emilijinu ulogu dok sam pisala ove knjige pa i da zaronim u veoma mračne strane sebe da bih probala da zamislim kako bi se ona osjećala i kako bi se ponašala. Sigurna sam da ima djelića mene u priči, ali oni nijesu svrsishodni ili očigledni. Takođe sam pričala o mojim ličnim iskustvima sa ženama - nije da sam imala nešto tako destruktivno, ali najbolja djevojka može u mnogim pogledima biti poput braka, i to je bilo zanimljivo opisati kao očevidac. Na neki način, svi smo vjerniji prijateljima nego partnerima, jer sa njima možemo biti iskreni na razne načine. Posebno ako si ti prvi njih znao.
Emili i Amber su izmišljeni likovi, u redu, ali šta je sa Rivom Salisom, opasnim vlasnikom hotela? Ko je taj čovjek?
- Stvorila sam Riva jednostavno kao sredstvo za Emili da otkrije šta joj je potrebno otkriti o sebi. Sve što je on u knjizi - opasan i seksi i komplikovan - to je bilo sve što mi je bilo potrebno od njega da se Emili suoči sa sopstvenim demonima. Na neki način, Riv je samo ogledalo njenih najvećih strahova o sebi. Mislim da je to istinito i za stvarni život, jer težimo da tragamo za partnerima koji odražavaju naše najbolje i naše najgore kvalitete.
Postoji sukob između sebičnosti s jedne strane i plemenitosti sa druge, unutar jedne iste osobe. Šta je opasnije od ovo dvoje? Može li plemenitost, ponekad, biti surova prema čovjeku isto kao i sebičnost?
- Definitivno mislim da plemenitost može biti okrutna. Nijesam obavezni fan plemenitosti samo zato što sam plemenita. Žrtvovanja koje smo napravili za druge često se čine zato što hrane neke naše unutrašnje potrebe, bez obzira da li to želimo da priznamo ili ne. Zaista je teško imati stvarni nesebičan čin. Mi smo ljudi i ne možemo se odvojiti od sopstvenih emocija, čak i ako je emocija ta da mi volimo osjećaj da smo mučenik. Emili veoma privlači Amber jer joj je ugodan osjećaj da bude od koristi. Ne razlikuje se od načina na koji Riv budi u njoj osjećanja, ali Riv zapravo brine o Emili i njenom blagostanju, dok je Amber samopouzdana i samo se brine o tome kako može privući pažnju na sebe. Obje veze su veoma slične za Emili, na površini svaka ima oštru ivicu. Ali na kraju ne mislim da bi odabir Riva bio manje plemenit ili sebičniji. Mislim da je to samo izbor koji nudi više slobode. Nije bilo neizbježno da ona izabere njega, ali kao što sam rekla, ona žudi za tim osjećanjima, a on ih nudi zajedno sa naklonjenošću, koja se doživljava kao njena jedina šansa za sreću.
Sreća za ljude koji su duboko oštećeni kao Riv i Emili izgleda drugačije nego što je za normalne, dobro prilagođene ljude. Za njih je razumijevanje gotovo važnije od bilo čega drugog, a oni se definitivno međusobno razumijeju na način na koji niko drugi ikada neće. Amberino preživljavanje je nešto što su mnogi drugi činili oduvijek.
Pišete o ljubavi i erotizmu, ali i o vrlo mračnim događajima. Pišete smjelo, fascinantno. Čitaoci vole vaše knjige. A šta kaže književna kritika? Na kraju krajeva, koliko se držite mišljenja kritičara, naravno, ako isključimo mišljenje Sijere Simone?
- Zaista me nije briga za književnu kritiku. Pošto sam sama objavila većinu svojih knjiga u Sjedinjenim Državama, nijesam morala da se suočavam sa mnogim kritikama od strane stručnjaka iz industrije, tako da nikada nijesu bili važni za mene. Romansa nije poštovani žanr od strane većine književne zajednice, i navikla sam da moje knjige budu previđene. Takođe znam da mrak u mnogim mojim knjigama nije za svakoga, pa se ne uznemiravam kad mi čitaoci kažu da više vole moje lakše knjige. Mišljenje Sijere Simone mi puno znači, jer je izbirljiv čitalac. Ako misli da postoji nešto što moram promijeniti, ne postavljam joj pitanje. Plus, želim da nastavi da piše sa mnom.
Član ste Mense, što znači da je vaš IQ iznad 148 po Katelovoj skali. Šta to konkretno znači za vas?
- Za mene je to oduvijek značilo da je moj mozak konstantno aktivan i da moram da sebi stvaram izazove ili će mi biti dosadno. Ne spavam dobro i nijesam srećna ako moja glava ne razrađuje komplikovan problem. Razmišljanje o pričama je kao razmišljanje o zagonetkama i mislim da me je to privuklo da ih pišem. To me ispunjava na isti način kao što drugi ljudi uživaju rešavaju sudoku ili prave modele aviona. Stvari moraju da se uklapaju zajedno baš kako treba. Zapravo nijesam prisustvovala sastanku MENSE. Uvijek sam uživala u logičkim testovima, a na kraju su došli sa nagradnom članskom kartom, pa sam morala da pokušam. A onda kada sam otkrila da sam prošla, bilo je vrlo zadovoljavajuće.
Koliko je pominjanje ovoga podatka u vašoj biografiji uticalo na to da vaši romani brzo postanu betseleri na listama Njujork tajmsa i USA Tudeja?
- Nijesam sigurna da je moj IQ uticao da moje knjige da postanu bestseleri, ali znam da se oslanjam na moju inteligenciju da vodim svoj biznis i tržište mojih knjiga, pa bi to mogla biti korelacija. Teško mi je reći jer sebe poznajem na način kakva sam i ne mogu da zamislim šta bi se dogodilo ako bih bila drugačija. Teško je napisati sopstvenu biografiju, pa sam mislila da bi to bila zabavna činjenica. Pored toga, mnogi ljudi kažu da je romansa “glup” žanr, tako da uživam u dokazivanju da pametni ljudi mogu uživati u ljubavnim pričama jednako kao i u svakoj drugoj priči.
Rođeni ste u Juti. Juta, federalna američka država meni je poznata iz mnogih vestern filmova koje sam gledao. (Prelijep pejzaž). Kakva je Juta danas? Kakva je za život umjetnika, pisaca pogotovo?
- Ja sam iz sjevernog dijela Jute, što obično nije ono što vidite u filmovima, ali je isto tako lijepo. Živjela sam u maloj dolini ispunjenoj uglavnom mormonima, ili članovima Crkve svetaca posljednjeg dana. To nije baš velika podrška zajednici u smislu pisanja erotske romanse, ali Mormoni su vrlo dobri u kultivaciji talenta.
Svaka osoba u zajednici se podstiče da pronađe kreativan izraz. Mislim da je to razlog zašto ima toliko mladih pisaca iz Juti. Takođe svake godine imaju konferenciju pisaca fantastike zvanu StoryMaker, koja je postala prilično popularna širom zemlje.
Prvobitno kada sam živjela tamo, zaljubila sam se u muzičko pozorište. Glumila sam i pisala sam pjesme, i čak sam zbog toga išla na koledž. Još uvijek uživam u obje ova stvari, iako rijetko kad imam vremena da se njima bavim.
Napisati knjigu o pornografiji
Namjeravate da zajedno sa Sijerom Simone napišete knjigu o pornografiji. Već ste napisali neke porno komade. Recite nam o čemu se tačno radi?
- Sijera Simne i ja smo napisale knjigu zajedno nazvanu “Porn Star” i to je ljubavna priča kao i sve ostale knjige koje sam napisala. Riječ je o čovjeku koji radi u industriji pornografije koji se zaljubljuje, i istražuje ulogu koju monogamni seks igra u ozbiljnim odnosima. To je priča koja te navodi na razmišljanje. Seks je tako privatan, intimni čin u normalnim odnosima, uključujući dvoje ljudi koji se međusobno upoznaju spolja i iznutra. Kada je seks vaš posao, osjećate se ranjivim i nije vam bitno što ste goli.
I kako se nosite ljubomorom koja rezultira kada pošaljete svog mladića ili djevojku na posao, znajući da će oni dijeliti taj dio sebe sa drugim ljudima? Da li postavljate mala pravila jedni drugima? Čuvate li neke stvari samo za vas dvoje? Bilo je zabavno i fascinantno zamišljati ono šta bismo radili u tim situacija
Bonus video:
