Jedan od najljepših ugođaja koje nam nudi slobodno vrijeme je čitanje. Obzirom da je slobodnog vremena sve manje, pitanje što čitati sve je bitnije. Zadatak književnih nagrada je da na to pitanje odgovore u skladu sa karakterima i idejama po kojima su osnovane.
Zašto se ovih dana u Crnoj Gori mnogo više piše i čita o činu dodjele najvažnije državne nagrade nego o djelu kome je ta nagrada dodijeljena? Vjerovatno zbog toga što je Njegoševa nagrada o kojoj je riječ umjesto po kulturno-književno-čitalačkim vrijednostima opredijeljena po političko-ideološkim implikacijama. Snagom neknjiževnih argumenata to nam podjednako potvrđuju i podijeljeno javno mnjenje i laureat nagrade. Javnost to radi na način što neopravdano stavlja u fokus obrazovni nivo, sportski hobi i politički angažman laureata, a sam laureat zato što u svom književničkom djelovanju i prigodnoj besjedi iskazuje ostrašćenu privrženost aktuelnom partijsko-političkom kontekstu u koji na smiješno anahron način smješta lik i djelo istorijske ličnosti čijom se nagradom ovjenčao.
Javnost potencira činjenice da žiri za dodjelu nagrade određuje Vlada Crne Gore, da nagradu uručuje predsjednik Crne Gore, da je ime ovogodišnjeg dobitnika tijesno povezano sa njegovim političkim radom i sa identitetskim modelom kulturnog djelatnika kojemu stremi važeći crnogorski državno-partijski projekat.
Zašto javnost ignoriše nagrađeno književno djelo umjesto da polemiše sa njegovim estetskim vrijednostima? Zašto makar na trenutak ne zaboravi na politički pedigre laureata.
Jedan od uzroka može biti sam proces dodjele nagrade koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih, netransparentnih procesa u našem društvu. Štampa nije pratila ni procedure izbora ni rad žirija. Nije bilo smislenih diskusija o kriterijumima, o predloženim djelima i pretendentima na nagradu. Nijesu objavljivani odlomci iz kandidovanih djela. Tek na kraju tajnog procesa žiri je obavijestio javnost ko je dobitnik Njegoševe nagrade baš kao da se radilo o nekom od mnogobrojnih namještenih tendera komisije za javne nabavke a ne o nagradi sa državnim statusom.
Moguće da razlog leži i u iskustvu koje je Crna Gora imala sa ranijim nagradama i njihovim slavodobitnicima.
Oni koji pamte te i slične svečane događaje tvrde da je ovom prilikom znatno veća svota od 300 minimalnih ličnih dohodaka (novčani iznos Njegoševe nagrade) odvojena za organizaciju koja je uspjela da okupi takav žiri koji će takvom djelu dodijeliti takvu nagradu.
Pozivaju se na slučaj sa Internacionalnom Ligom Humanista koja je, prije deset godina po sličnom scenariju nagradu za mir i humanizam dodijelila predsjedniku i potpredsjedniku DPS-a Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću. Ta nagrada je došla na naplatu upravo ove godine. S budžeta opštine Budva za račun pomenute organizacije skinuto je 82.188 eura. Da li je ovogodišnji Njegoš plaćen unaprijed ili će tek doći na naplatu ne znaju. Kažu, daj Bože da se sve završi na ovome. Daj Bože da pored svih zadesa Njegoša u Crnoj Gori ne sustignu i sudski izvršitelji. Daj Bože da se sa ovakvim žirijem rastanemo što prije, u miru, sporazumno i bez naknadnih potraživanja.
Oni umjereniji predlažu da progutamo knedlu i kao razumni ljudi priznamo da se ovakvo nešto s Njegoševom nagradom ne dešava prvi put. Sjećaju se slovenačkog književnika Josipa Vidmara tvorca brošure “Kulturni problemi Slovenaca”. I naš laureat je napisao brošuru o “Crnogorskom pitanju”. Po njima Njegoševa nagrada je već dozvolila da agitpropovski i publicistički duh porazi romansijerski duh. Ukoliko je paralela korektna čestitajmo ovogodišnjem dobitniku nagrade na isti način kao što se nekada čestitalo Josipu Vidmaru.
Zašto da ne?
I neka nam taj protokol ne padne teško. Budimo vaspitani i kurtoazani. Manimo se uvreda. Ipak se radi o angažmanu čovjeka sa naših prostora. Ne budimo pakosni i zavidni prema onome što je napisao. Pročitajmo. Prosudimo. Zar nije upravo Njegoš rekao “Pas svakoji svoje breme nosi”. Breme ovoga vremena, složićemo se, upravo su teške isključivosti i borbene različitosti Crne Gore po pitanjima tumačenja prošlosti, shvatanju identiteta i budućnosti samog Njegoša... A laureat se upravo tim pitanjima neumorno bavio… Ne smetnimo s uma ni to da je ubedljivo najteže breme ovog vremena i nesporna činjenica da ono što ne postoji u volji vladajuće partije ne može postojati ni u kulturi, ni u pozorištu, ni u umjetnosti, ni u književnosti, ni u nagradama... Ali ne zaboravimo ni olakšavajuću okolnost da u tom teškom bremenu Crne Gore ipak ne čame ozbiljniji kulturni i književni stvaraoci što eventualna ogrešenja o izboru dobitnika Njegoševe nagrade čini manje značajnim.
Nama koji cijenimo lijepu rečenicu i književni stil a izvan smo partija i njihovih politika neka bude svejedno koji će pisac i iz kog ideološkog tabora u ovakvom dobu dobiti Njegoševu nagradu za književnost. Pomirimo se sa odlukom da je došao red na nekog ovdašnjeg, domicilnog stanovnika da dobije tu nagradu. Kada je već tako priznajmo i ono što je evidentno - O svemu što je ovdašnje decenijama već odlučuje se na jednom mjestu. A tome mjestu se, kakvo god da je, ne može uskratiti neprikosnovest u donošenju odluka o svim mogućim nagradama i gospodarenju državnim novcem tokom svih procesa odabira i nagrađivanja. Zašto bi nas uvijek iznova zaprepašćivale odluke koje dolaze sa tog mjesta. To mjesto smo sami izabrali i to će mjesto do narednih parlamentarnih izbora a možda i poslije eventualnih promjena koje će oni donijeti ostati teško breme i novoga vremena i nove vlasti i novih državnih nagrada i sudbine starog kulturnog nasleđa.
O bremenu se ne diskutuje... Breme se nosi. Breme se trpi. Breme je biljeg našeg vremena. Nagrade koje pripadaju tom bremenu takođe, bez obzira da li se daju za mir, humanizam, špijunske romane…
(Autor je književnik iz Podgorice)
Bonus video:
