Kada se na srpskohrvatskom kaže sloj misli se na masu materije koja pokriva površinu ili se nalazi između drugih površina. U našem slučaju, kada raspravljamo o zajedničkim geografskim i drugim sličnostima, ja vjerujem da je u pitanju ovaj drugi slučaj: površina (red) locirana među drugim površinama (redovima).
To je slučaj Crne Gore, zemlje na granici Istoka i Zapada, Sredozemlja i kontinentalnog dijela Balkanskog poluostrva. Slučaj raznih redova, od materije i duha, između tolikih drugih, sebi sličnih.
Zaliv Boka Kotorska, koji pamti sve civilizacije, a mi ga zovemo Boka, na španskom usta, šta je drugo do sloj jedne kulture koja ulazi u drugu i dodiruje se s njom, slučaj jedne kuhinje koja posuđuje ukuse od one druge, slučaj arhitekture koji se hemijski miješa sa drugim stilovima u retorti zvanoj živi mediteranski organizam?
Slojevitost, stratifikacija, ambivalentnost, polifonija, pluralizam, da upotrijebim samo grčke riječi, ali ključne grčke riječi, leži u osnovi prvih saznanja čovjeka sa ovih naših zajedničkih prostora. To su, na neki način, ne samo prvi utisci o životu već i granice saznanja u životu. Ja mislim da je razumijevanje Evrope značajno za svakog od nas, pogotovo danas, kada je samorazumijevanje (samospoznaja) već poseban sloj - arheografija znanja.
Građanstvo u idejama - poslužiću se riječima grčkih filozofa: „Ja sam građanin grada ideja“ - bitno je određeno emocijom zajedništva.
Radujem se što na ovom visokom mjestu, u Turskoj, zemlji sa dugim civilizacijskim iskustvom, možemo analitički govoriti o zajedničkim slojevima - arhitekturi, muzici, kuhinji, pomorstvu, umjetnosti, zanatima, običajima, o tome što našem genetičkom pamćenju sugeriše duh zajedništva.
Nabrojaću nekoliko vrsta zajedništva na ovim toplim obalama, uvjeren da je privilegija biti član mediteranske porodice. Kopanje po zajedničkim slojevima doživljavam kao intelektualno uzbuđenje. Ovdje imam vremena za dva arheografska sloja, od mnogo njih, za muziku i sholastiku.
Instrumenti
Prvi sloj, dozvolite da se poslužim metaforom, jeste sloj sluha. Sloj instikta.
Persijski zemljopisac Ibn Hurdazbih, još u 9. vijeku, u jednoj filološkoj raspravi navodi liru (lura) kao muzički instrument omiljen u cijelom Bizantu. Zvuk lire čujemo i pola milenijuma kasnije, u renesansi, u rukama italijanskih dvorskih pjesnika 15. i 16. stoljeća, sada već pod imenom lira di braccio.
Crnogorski pjesnik i astronom, Ljudevit Paskvalić, pominje liru tačno sedam puta, koliko nam je dosad poznato iz njegove dvije zbirke, objavljene u Veneciji 1550. i 1551. godine. Divio mu se mladi Shakespeare, i svojim imenom potpisao dva soneta, u onoj sjajnoj sezoni elizabetinske euforije, u Londonu 1595. godine, koja kotorski pjesnik bješe ispjevao i potpisao u jednoj antologiji neku deceniju ranije. U jednu stvar sam siguran, kao što sam siguran u svoju tabakeru, a to je da ni Shakespeareu niko neće odreći mediteranski instikt.
Zvuk lire, međutim, ni ovdje se ne kida. Instrument kasnije čujemo u našem najbližem susjedstvu, kako mi Crnogorci kažemo, „preko međe“, u Južnoj Dalmaciji i Istočnoj Hercegovini. Promijenio je ime, u Dubrovniku, ušao u deminutiv, i sada se zove lijerica, mala lira, ali naša čula putuju nizvodno tim zvukom, kroz duboke slojeve, sve do Ibn Hurdazbiha.
Nije mi teret da pomenem još jedan instiktivni sloj zajednički svakom uhu od Crnog do Jadranskog mora. To je zvižduk, turski duduk, mada mu popularnost ne leži u vokalnoj izvedbi, na usnama, nego u istoimenom instrumentu.
Riječ je turska a instrument jermenski (UNESCO je 2005. proglasio jermenski duduk za Masterpiece of the Intangible Heritage of Humanity). No, začudićete se, ova sprava nije odoljela da ne ostavi traga ni na južnoj obali Jadrana. Naš narod, naime, kad za seosku dangubu želi kazati da mu radne navike nisu bolja strana, nazove ga, prosto, duduk.
Duduk je, razumije se, muzički instrument zajednički Jermeniji, Turskoj i Crnoj Gori. No, naš seoski lezilebović je, izgleda, više svirao nego kopao njivu, pa su mu dali ovaj atribut, budalica, lijenština, ne sluteći da će jednog dana komisija UNESCO-a abolirati umjetnički grijeh svakog dudugdžije.
Kao mlad pjesnik, dvoumio sam se, na Cetinju, kod izdavača Obod, koji se sa izvjesnim pravom poziva na tradiciju istoimene štamparije, osnovane tu 1494. godine, kako da naslovim prvu zbirku pjesama. Fiksirao sam da glavna riječ mora biti lira, pa sam neko vrijeme kanio da stvar nazovem Lira Crne Gore, ali sam odustao i nazvao svoju zbirku Lira u čistilištu. Bolje tako, rekao sam, bolje da proširim polje pjesničke borbe na mediteranske obale, jer je čistilište mediteranski projekat, danteovski, a lokalni prizvuk ionako nikad ne gine nijednom pjesniku i nijednom pjesništvu.
Kroz institucije
Mediteranske povijesti treba izučavati ne samo odvojeno, nego i zajedno. Mislim i na one nacionalne. Zajedno, ponekad, prije nego odvojeno. To je moje razumijevanje nekih slojeva, rudarstvo dubokih rudnika. Palimpsest. Pluralizam.
No, žurim da otkrijem naredni sloj. To su univerziteti. Sholastika.
Osnivanje univerziteta na mediteranskim obalama je najsnažniji signal upućen 21. i svim ranijim stoljećima. Zrak svjetla bljesnuo je u Bolonji 1088. godine. Sholastika je kreirala urbane centre u mediteranskom basenu sa dotad neviđenom akumulacijom nijansi u visokom školstvu.
Bio je to, zapravo, signal najviše potreban mediteranskom svijetu: pluralistički kontekst. Mišljenje je steklo svoj trajni oblik kroz institucije. Da, baš tako. Kao što muzika stekne trajnu formu kroz instrumente.
Medresa koju je ovdje, u Istanbulu, osnovao sultan Mehmed II, prije tačno 564 godine (1453), primjer je ovog važnog mediteranskog sloja - vjerske naobrazbe. Pluralistički kontekst institucija omogućava mediteranskom svijetu, oduvijek, od začetaka pismenosti, na kojoj mediteranski duh, uostalom, počiva, uvid ne samo u sliku Sredozemlja nego i u sliku svijeta.
Institucionalna slika Sredozemlja, struktura naših obala, možda, predstavlja sam vrh strukture institucija kakvu poznajemo kroz istoriju. Svaka institucija ima svoj sloj. Svaki sloj opet je, sa svoje strane, institucija.
Kad sklopim oči volim da zamišljam kako je disciplinarna metoda ispunila svoju sudbinu, negdje na zalasku sholastike, 1709. godine, možda na poslednjoj etapi pod neodoljivo privlačnim imenom sholastika, baš na jednoj od sredozemnih obala. I to najužoj i najplićoj, u Boki Kotorskoj. I to u najmanjem gradu, Perastu, gdje je radila visoka nautička škola za obrazovanje plemića ruskog cara sa ciljem da steknu uvid u sliku pomorskog svijeta.
No, ja ne otvaram oči, odmah nakon toga vidim drugi sloj, drugu arheografiju, drugost, i tako u nedogled - na beskrajnom horizontu očekivanja...
(Izlaganje na međunarodnoj konferenciji Evro-mediteranske akademske mreže (EMAN) i Turske akademije nauka (TUBA) o Mediteranu u Istanbulu)
Bonus video:
