Svaka pjesma uvijek ostane nedovršena. Kao i svaka tuga. Ne može se dopjevati pjesma, ni iskorijeniti sjeme tuge Pjesme koje opjevaju tugu, ostaju dvostruko nedovršene. Takve pjesme jedva je moguće i započeti. Ali, istovremeno, to su pjesme koje su i dvostruko započete; kao što je uzorana i posijana njiva dvostruko nedovršena ali i dvostruko započeta! Pjesme Huseina Bašića su i započete i nedovršene; on je orač koji je zaorao duboku brazdu u modroj njivi neba i posijao je sjemenom neiskorjenjive tuge sabrane u čahuri ljudskog srca.
Husein Bašić je pjesnik čije djelo, više i prije nego mnoga druga, treba tumačiti. I sa većom pažnjom. Jer ono što niče iz njegove pjesničke oranice, vrijedno je i prijeko potrebno ljudskoj duši, kolliko je kruh potreban ljudskom tijelu. A ipak, ne samo što njegov književni opus nije tumačen za Huseinovog života, nego evo, deset godina od kada je ovaj pjesnik preselio, a još nema ni jedne jedine temeljite studije o djelu ovog velikog pisca. Najznačajnija manifestacija i najkrupniji događaj te vrste, još uvijek je hommage koji mu je posvetio časopis “Almanah“. Tom prilikom, već u uvodnom tekstu jubilarnog broja ovog časopisa, Husein Bašić i njegovo djelo valorizirani su u superlativima kako im i dolikuje, a te ocjene dokumentirane su i potkrijepljene brojnim validnim argumentima:
“Osnivač Almanaha, romanopisac, pjesnik i pripovjedač, angažovani intelektualac Husein Bašić je osoba koja je svojim djelom i ukupnim angažmanom ostavila značajan trag u kulturi Crne Gore, posebno u kulturi Bošnjaka… Pripovjedački talenat i dar iz kojeg će nastati brojni romani, pripovijetke i druga književna djela koja će Huseina Bašića uvesti u red najvećih savremenih velikana pisane riječi, garant su da će djelo ovoga velikana nadživjeti ne samo njega već i generacije koje dolaze.“ (Šerbo Rastoder, Uvodni tekst za Tematski broj posvećen djelu Huseina Bašića, “Almanah” br. 39-40, februar 2008).
Tu je i jednako visoka ocjena izrečena kroz emotivnu riječ književnika rahmetli Zaima Azemovića, koji o Huseinu Bašiću, svom drugu iz djetinjstva, i prijatelju tokom cijelog života, u tekstu “Husein Bašić: slavuj iz plavskog gnijezda“, između ostalog, ukazuje na neophodnost sistematskog istraživanja i interdisciplinarnog tumačenja Bašićevog opusa i ovim riječima: “Ljubitelji književnosti imaće o njegovm romanima još mnogo toga da tumače i pišu“..
Zašto se, uprkos visokim umjetničkim vrijednostima, estetskim kvalitetima, te očiglednoj potrebi i trenutka i epohe u istoriji Bošnjaka, malo čita i još manje teorijski analizira književnost i filozofski tabire ideje Huseina Bašića!? I to dok se, istovremeno, književni kritičari Bošnjaci, takmiče u pisanju što debljih studija o piscima koji su slavu stekli blateći Bosnu i izrugujući se Bošnjacima, njihovoj duhovnoj pripadnosti i kulturnoj tradiciji; dok takva djela izdavači Bošnjaci tiskaju u luksuznim izdanjima u tvrdom povezu; dok se naučne ustanove utrkuju u organizovanju međunarodnih simpozijuma, okruglih stolova i rasprava o navodnom “velikom doprinosu“ književnih djela istih tih autora, podcjenjivača Bosne i Bošnjaka, uzajamnom poštovanju naroda na Balkanu i univerzalnim vrijednostima multikulturalizma!?
Zaista, moramo se zapitati zašto nema ni takvih voluminoznih studija, ni bilo kakvih međunarodnih naučnih simpozijuma, zašto još ni jedna doktorska, magistarska, diplomska, vjerovatno čak ni maturska tema, nije bila posvećena djelu Huseina Bašića? Ili, zašto prije svega Bošnjaci, a onda ni niko ništa ne piše o monumentalnom petoknjižju Halida Kadrića, sjajnom romanu-rijeci, posvećenom najnovijoj istoriji Bošnjaka centralne Bosne!? Ovo pitanje dodatno dobija na važnosti ako se ima u vidu da se iz opusa svakog od ova dva autora pojedinačno, može steći dublji, tačniji i istinitiji uvid i u tragičnu sudbinu Bošnjaka u novijoj povijesti, i u njihov kulturni kolektivni identitet, da se može neuporedivo jasnije shvatiti mentalitet i vrijednosni sistem Bošnjaka kroz paradigmatične likove njihovih romana koji su epitomizirali nacionalni karakter Bošnjaka, nego iz svih poluistina, dezinformacija, negativnih stereotipa i falsifikata sabranih u djelima autora koje kritičari Bošnjaci i književno-teorijska produkcija kite nagradama, hvale na sva usta i uzdižu do neba!?
Zato, sva je prilika, što njihove knjige, a u ovom slučaju, konkretno romani, pripovjetke i poezija Huseina Bašiča, govore o onome o čemu bi Bošnjaci, dakle, upravo narod iz kog su ponikli, kom pripadaju i kojem se oni prevashodno obraćaju i o čijoj sudbini pišu, najradije ćutao. Koliko god to bilo paradoksalno, Bošnjacima dođe nekako nezgodno kad se u javnosti eksponira neko pametan, nadaren, kad govori umno a Bošnjak!? Pa još kad to pokazuje - crno na bijelo - kad dopusti da se to vidi iz onoga što napiše i potpiše, makar to bila i poetska zbirka, Bošnjaci bi najrađe u zemlju propali - toliko im je nezgodno!? Lakše bi im bilo da taj Husein Bašić nije bio baš toliko talentovan. Ili da je to što je on napisao, napisao neko drugi, ko god, samo ne Bošnjak!
Kad je već njihov, zar nije mogao manje eksponirati svoj književni talenat, umjesto što ga javno pokazuje svijetu, kao da prodaje kakvu skupocjenu robu u šaršiji!? Zar mu nije bilo pametnije da malo otupi svoju intelektualnu oštricu, a ne da razmahuje tim perom i bez potrebe privlači pažnju i na sebe i na njih - ostale Bošnjake!? K'o biva, kad je toliko pametan, kako još nije shvatio da Bošnjacima ne priliči pokazivati da su talentovani, umni, da se smatraju ravni drugima - zar nije naučio da su njima, Bošnjacima, već odavno drugi upriličili da se prostru prema guberu? I to ne prema svom guberu, ako ga poneko od Bošnjaka još ima, ako su mašili da ga otmu kao i sve što su im oteli - nego prema onoj dronjavoj ponjavi koji su im ti isti drugi odredili kao prostirku i pokrivač! I da je najbolje ne dirati u taj uspostavljeni red!? Zar nisu shvatili da Bošnjaci još najmanje belaja imaju kad ne privlače ničiju pažnju i ne busaju se u prsa, kad su goli i bosi, kad ni krpljene gaće nemaju a da su njihove!?
Navikli su Bošnjaci da se od njih očekuje diviti se drugima, a ne svojima, pa neka tako ostane i ubuduće - i mirna Bosna! Dođe im posve neprijatno, otvoreno se snebivaju, ne znaju šta bi, ako je neki bošnjački pisac svojim djelom dogurao dotle da ga ravnaju s piscima drugih naroda - pogotovo onih kirajdžija što ne plaćaju kiriju nego izigravaju gazde u tuđoj kući. Bošnjaku piscu ne pristaje, ne paše, da izviri a kamo li da iziđe iz svog malog ćepenka, nikako pa ni u književnosti. Kako ovakav pametan pisac Bošnjak, kakav je Husein Bašić, ne vidje, kako ne uhaviza, da bi i za njega, i za njegovo djelo, a bo'me i za sve Bošnjake biti najbolje da je i on ostao tamo gdje je mjesto svakom drugom Bošnjaku - iza vrata svoje kuće!? Kad je već odavno svima poznato da je Bošnjaku, grdan kakav jeste, suđeno ostati u svom svijetu, u svijetu koji su drugi, ne pitajući ga i ne tražeći odobrenje od njega, proglasili za nekakav “Tamni vilajet“, bez roptanja i žalopojki. Ako baš mora da ispusti koji uzdah, neka to učini što tiše, da ne uznemiri one druge!
Zbog ovakvog defanzivnog, inferiornog, u biti - epigonskog odnosa prema sebi i drugima (posebno prema svojim neposrednim susjednim narodima, Srbima i Hrvatima), od pisca Bošnjaka, i danas - hic et nunc - očekuje se da se ne petlja u tuđe, pa čak ni u svoje stvari, nego da sebe i svoje stvari, kao i sve ostalo, prepusti drugima. Najbolje je da čami u tami svog vilajeta. Najpametnije za pisca Bošnjaka bilo bi nikako da ne piše! A zašto bi i pisao kad oni drugi i tako pišu bolje i pametnije, pa će za njega biti korisnije da čita ono šta su drugi napisali, da im se glasno divi (Još jedna sloboda data Bošnjacima: diviti se glasno im je dopušteno, zabranjeno im je samo glasno se žaliti!), svjestan svoje bijede i čemera. I da čeka; strpljivo, skrušeno, ponizno. Dok mu drugi, oni isti koji su njegov svijet nazvali “Tamnim vilajetom“, donesu žižak svjetla, luču svog svijetlog kosmosa - makar to bila i luča mikrokosmosa, onog lučonoše što je pozivao na njihovu istragu - arhaizam za genocid!
Šta bi još htjeli Bošnjaci, zar ne vide: za koga je - dosta je, i previše! Zar im nije dosta ako im se osvijetli onaj najbjedniji dio tamnog vilajeta, ona šaka zemlje koja im je još ostala, pa i to ne zato što su im je dobrohotno ostavili, nego samo zato što ih i sa nje (još) nisu uspjeli otjerati, e da bi se uvjerili kako uistinu taj njihov svijet i nije drugo do tamni vilajet: zaostao, skučen, bijedan i jadan. Pisac Bošnjak zato treba činiti isto što čine i ovi dobronamjernici, sljedbenici onog lučonoše: koliko umije i može, osvijetliti jad svog života koji je bolje ne vidjeti - ali koji se upravo zato mora uvijek iznova pokazivati i Bošnjacima i svijetu, da se tamo ne bi vidjelo ništa što je dobro i da se o boljem ni u snu ne pomišlja! Zato je posebno neumjesno, gotovo nepristojno, ako se kakav pametan i talentovan pisac Bošnjak, kao taj Husein Bašić, osmjeli pa iziđe iz svog tamnog vilajeta, te zađe u jade koji more svakog čovjeka i sve narode, pa još ako se drzne (kao što se drznuo), da svojim djelom reflektira svekoliku ljudsku tragediju i afirmiše univerzalne ljudske vrijednosti! Takvog odmah protjeraju, kao goveče što je ušlo u tuđi zabran a ne kao čovjeka koji je zakoračio gdje je svakom čovjeku mjesto, tamo odakle ga niko nema prava izgoniti: u zajedničku baštinu života i smrti, očaja i nadanja, odvajkada dosuđenu u naslijeđe svim ljudima!
Zato i nema ni jednog jedinog pisca Bošnjaka da je ozbiljno cijenjen i priznat izvan svog kulturnog kruga, osim onih koji su ocrnili i nagrdili svoje, a ono tuđe do neba dizali, kao bolje, pravednije, kulturnije! Pisac Bošnjak, koji bi otvoreno kudio tuđe, a hvalio svoje, ne može se ni zamisliti: takav pisac je više nego nezamisliv, on je čista kulturološka kontradikcija u pojmu!
Husein Bašić jeste Bošnjak, a ipak jeste i veliki pisac: visoko talentovan, izuzetno produktivan književnik, koji je sačuvao svu ljubav prema narodu iz kog potiče, svjestan svih njegovih slabosti, nad kojima nije likovao ni zlurado ih izložio javnom ogovaranju, nego nad kojima se rastužio, tugovao, kao što čovjek tuguje nad svojim najbližim čiji život je prepun nedaća, prema kome su velike nepravde nanijete. Bašić piše o nesreći Bošnjaka i nepravdama koje su pretrpili i još trpe, a trpiće ih, sva je prilika još ko zna koliko dugo, o toj njihovoj povijesti stradanja, sa pathosom, sa uživljavanjem, kao o sopstvenim stradanjima, onako kako Pjer Abelar piše o sopstvenoj nesreći koja ga je nepravedno zadesila u svom djelu Historia calamitatem (Povijest stradanja). I jednako kao Abelar, piše ne jadikujući, dostojanstveno, sa neokrnjenim integritetom slobodnog i ponositog čovjeka.
Proza i poezija Huseina Bašića čak i kada govore o masovnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima i zlikovcima koji su te zločine počinili, a koji po svom obimu, okrutnosti i broju žrtava, daleko premašuju okolnosti kojima su motivisane navedene kletve, ostaje čisti antipod bjesomučnom izlivu gnjeva i mržnje.
Svijest o veličini zločina počinjenih nad Bošnjacima, u cjelokupnom djelu Huseina Bašića, ni jednog trenutka ne prelazi u zazivanje prokletstva i bacanje kletvi na počinitelje, iako upravo kod pisaca - pripadnika naroda čiji su predstavnici počinili te zločine!? Za razliku od njih, pisac Husein Bašić može se s pravom ponositi što izvršeni pogromi i progoni njegovih sunarodnika Bošnjaka, nisu uticali da zaboravi na principe ljudskosti i uprlja sopstveno dostojanstvo i duh plemenitosti. Već time, Husein Bašić kao moralna paradigma književnika, stoji visoko iznad svih pisaca koje, uz sve ostale, marljivo izučava, tumači i glorifikuje i bošnjačka kritička produkcija! A bilo je dovoljno samo ukazati na podatak da ni u jednoj jedinoj njegovoj rečenici ne provaljuje mržnja ni nekontrolisani bijes, da bi se, po humanistički doslijednoj etici, u književnoj istoriji ovog doba, pisac Husein Bašić svrstao rame uz rame sa autorima kakvi su Lav Tolstoj, Rabindranat Tagore, Isak Baševic Singer. Za potencijalne istraživače i interpretatore njegove književnosti, posebnu vrijednost bi dobila činjenica da kod Bašića nije riječ ni o eskapizmu, ni o nekakvoj mlakoj neutralnosti. Bašić ne samo što ne bježi od sudbinski važnih i krajnje neuralgičnih tema, nego im se upravo u potpunosti posvećuje, neumoljiv u svojoij kritici nepravde, suveren u afirmaciji najviših humanističkih vrijednosti, umjetnički snažan i dubok u realizaciji tragičnog osjećanja ljudskog postojanja u ravni najviših ostvarenja svjetske literature.
Književni opus Huseina Bašića, originalan u pristupu, paradigmatičan po umjetničkim efektima, impresivan po obimu i raznovrsnosti, žanrovski pokriva sve književne rodove, naglašavajući dodatno njegovu svestranu obdarenost. Kao takav, ovaj unikatni opus je uistinu riznica, biblioteka mnogih knjiga skrivenih između korica svake Bašićeve objavljene knjige. Biće to pravi podvig i vrijedan doprinos teoriji književnosti i kulturi balkanskih naroda, posebno pak Bošnjaka, prepoznati, locirati i tematski klasificirati te skrivene knjige u knjigama i napraviti za svaku od njih, za početak, barem adekvatne signature! Njegov magnus opus predstavlja neiscrpnu građu za mnoge buduće diplomske radove, magistarske teze, doktorske disertacije iz književnosti, filozofije, antropologije, političke sociologije, etnologije…
Bonus video:
