Prvih 30 godina karijere istaknuti crnogorski slikar Naod Zorić kruniše ovih dana u Beogradu. Na Sajmu knjiga petak je prvi put prikazana njegova monografija, a u četvrtak, 2. novembra u čuvenom Umetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić” na Kalemegdanu biće otvorena velika Zorićeva retrospektivna izložba i ujedno promovisana monografija.
“Monografija je u izdanju kuća 'Obodsko slovo' i 'Štampar Makarije', obuhvata moje trodecenijsko stvaralaštvo na 228 stranica, sa oko 140 radova i više tekstova, a nakon Beograda, biće promovisana na proljeće i u Podgorici i u Baru. Predstavlja me od početka studija, od vremena kada sam kao klinac maštao da budem umjetnik, do dana današnjeg. Radujem se kao malo dijete, monografija mi mnogo znači jer pokazuje da nisam zaludu trošio ovih 30 godina života, imam što da pokažem”, priča za “Vijesti” Zorić.
Rođen 1968. u Đurđevića Tari, Zorić je član prve generacije cetinjskog Fakulteta likovnih umjetnosti na kojem je diplomirao slikarstvo 1993. u klasi akademika profesora Dragana Karadžića, a 1995. završio je postdiplomske studije na FLU u Beogradu kod profesora Radomira Reljića. Dobitnik je prve nagrade za crtež na FLU Cetinje 1991, nagrade za sliku na XXV Hercegnovskom salonu i prve nagrada za sliku na FLU Cetinje 1992, te nagrade "Milunović, Stijović, Lubarda“ ULUCG za sliku 2007. Živi i radi u Kolašinu, radovi su mu u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama, izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu, ali, izložba u legendarnoj “Cvijeti” je na tom planu ipak vrhunac karijere.
“'Cvijeta' je jedan od najljepših prostora u ovom dijelu Balkana, samim tim mi je inspirativna. Treba je napuniti, kako mi slikari to volimo da kažemo, treba imati tu količinu radova da ih probereš i da se ne zastidiš- da napuniš 'Cvijetu' a da to izgleda dobro. Izložiću 70 radova, izazovno mi je i što ću prvi put imati toliko slika u postavci, formata od tri metra sa dva metra do 50x50 cm. Nisam radio namjenski ove godine za izložbu, nemam cikluse, radim samo kako se to meni čini da treba da ide, imam kontinuitet koji gajim, a kontinuitet je najvažnija stvar, da polako, ali sigurno, ideš svojim putem”, ukazuje Zorić.
Ko otvara izložbu u “Cvijeti”- ostaje tajna koju Naod nije želio da otkrije, no, nema neizvjesnosti što se njegovog autorskog opredjeljenja tiče - ostao je vjeran figurativnom slikarstvu.
“Ja sam figurativac od prvog dana, čovjek je nešto što me najviše interesuje u životu i misim da je kao savršeno biće neiscrpna tema ne samo za mene, već i za vazda. Ta tema mi je posebno važna, uči me mnogo čemu u životu, formira me kao umjetnika, pravi kao ličnost: ne trošim život zaludno, nešto promišljam. Ni sam ne znam odakle sve to, mislim da je to neka unutarnja božija sila koja mi govori šta i kako da slikam i radim, da nacrtam…Stalno se pitam kako je moguće da sam ja to nacrtao, kad nešto dobro uradim, jer je to nemoguće, moja pamet je malena i ograničena , tako da ja nikad ni sam sebi ne znam dati odgovor otkud taj motiv i zašto se bavim njime, to je nešto jače od mene. Da pokušam da odgovorim: ja sam jako emotivna i senzibilna osoba, i meni je to u biti u slikarstvu važno, a da bi se to iskazalo, za to mislim da mi je potreban čovjek, kao jedino biće koje je po Bogu stvoreno. To je ono što mi daje da razmišljam o stvarima koje me interesuju kroz život, da stalno postavljam pitanja čemu ovo, zašto ono…”, ukazuje sagovonik “Vijesti”.
Na pitanje “Vijesti” hoće li mu kist jednog dana uploviti u vode apstrakcije, Naod je kazao da o tome “nešto posebno” ne razmišlja.
“Ne pripadam onim ljudima koji prave neke velike planove i zamišljaju šta bi bilo kad bi bilo, ali, ne bi mi smetalo kada bih otišao u apstrakciju, jer mislim da je kod onih ljudi koji su bili figurativci, pa otišli u apstrakciju, to u stvari neki vrhunac. To je i Lubarda pokazao, da ne idem dalje, da se sa što manje riječi kaže puno”, rekao je Zorić.
Njegovim platnima dominiraju dobro poznati protagonisti, crnogorski gorštaci. Zorić objašnjava da su mu oni suština, “ono što ja jesam”.
“Imam običaj da kažem da slikam svoju krv, svoj narod, svoju porodicu, svoju kost. To ne mogu da promijenim, to sam prosto ja. Taj motiv ostaje vjerovatno još neko duže vrijeme, jer me veoma interesuje sudbina čovjeka, život, razmišljanja o životu, a sve mi to daju ti ljudi koje crtam, preko njih formiram i svoj karakter i pokušavam ono što je najvažnije, da nešto shvatim u ovom životu. Kada sam stigao sa planine u Bar u kojem sam proveo 13 godina, more me je spitomilo, omekšalo, napravilo od mene, usuđujem se reći, jednu finu ličnost. Iz tog veoma inspirativnog ambijenta sam počeo da izražavam na mnogo likovniji način tu gordost i tog karakternog crnogorskog gorštaka kojeg crtam”, zaključio je Zorić.
Emocija do maksimuma je najvažnija
“U mojim slikama se trudim da emociju izvučem do maksimuma. Ona mi je najvažnija, a onda je sa tim povezano neko obojenje, kolorit u slici, ima dosta tamnih tonova... To ljudima bude nekako teško, a ja mislim da je u težini mudrost, u težini je spasenje, u muci je pronalaženje nekih istinitih vrijednosti”, ističe Naod.
Ljudi i u slikarstvu, kao i u životu, bježe od istine
U komentarima Zorićevih slika, nerijetko se provuče riječ morbidnost, što slikaru nimalo ne smeta.
“Drago mi je kada se nekima ne dopadaju moje slike, jer, kada bi se svima sviđale, pitao bih se što nije u redu. Što se tih ocjena o “deformisanim i iskrivljenim likovima” na mojim slikama tiče, što je i povod za pomenute komentare, ljudi neće da se suoče sa istinom. Tako je to i u životu, a istine su vazda duboko emotivno prožete”, kazao je Zorić.
Bar, posebno mjesto u životu slikara
Uvertira beogradskih događaja bila je Zorićeva izložba 21. oktobra u Sutomoru u okviru Kulturnog kalendara NVO “Novo i ljepše Sutomore”. I tom prilikom, Naod je ukazao na posebno mjesto Bara u njegovom životu i stvaralačkom procesu, s obzirom da je živio 13 godina u Starom gradu u Starom Baru.
“Davno sam još rekao da je Bar moja velika životna radost, to će ostati uvijek dok sam živ. Uvijek mi je drago da dođem ovdje, posebno kada je povod neka izložba, zato što se tada skupe na jednom mjestu neki meni dragi ljudi sa kojima sam proveo veoma lijepe, moje mladalačke godine. To su bile godine kada sam živio u tvrđavi i to je neko moje najljepše životno vrijeme zato što čovjek tada gradi sebe kao umjetnika... Tada sam radio po cijeli dan i to mi je nešto značilo”, naveo je Zorić.
Galerija
Bonus video:
