Šetalište Pet Danica. Heroine: Tomaševićeva, Đurovićeva, Kosićeva, Bojanićeva, Popivoda. Padoše u antifašističkoj borbi; da život bude sloboda.
I: podsjećanje; imao sam četrnaest godina, kada sam, ljeta jednog kasnog, brodom Vuk Karadžić, odavde, sa Škvera, s ocem otplovio za Rijeku; zatim, nastavili automobilom, na slovenački Golnik, da u tamošnjem sanatorijumu vidim majku; Danicu...
Baš kao i novske, i ona, Mojkovčanka, ćerka crnogorskog komite Manojla Mišnića, ratovala… Umrla na Cetinju, 26. juna 1956. u sanatorijumu, koji se nalazio u zgradi negdanjeg italijanskog poslanstva.
... A nekad je do Zelenike kloparao voz; napravili Austrougari.
Crnogorski mladići, s pjesmom i obaveznim drvenim koferima, odlazili na odsluženje vojnog roka, u JNA, iz Zelenike... Pa u Dubrovnik, Sarajevo, Split, Pulu, Zagreb, Ljubljanu... Pjevušile đevojke, Beranke: Kad dođeš u Zeleniku, pošalji mi otud sliku...
Grad sunca, zelenila i mimoza.
Novi grade, sjediš na kraj mora i valove brojiš niz pučinu kano starac na kamen sjedeći ... Reče Njegoš.
Živjeli su u Herceg Novom Ivo Andrić, Branko Ćopić, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Stevan Raičković, Petar Lubarda, Miloš Vušković, Aco Prijić, Bato Pravilović, pa duhoviti Anđelko Arnautović koji s otvorenim kišobranom skače u more… Uvijek dragi sagovornici.
Hodoljubac, Zuko Džumhur, divanio u bifeu “Hercegovina”, uz pijacu, đe su i vitke Konavoke, donosile svoje proizvode.
Boravio je ovđe četiri puta Tito. Pozvao na večeru hercegnovske umjetnike, Aca Prijića, Luku Tomanovića, Voja Stanića, Dušana Kostića, Zuka Džumhura…
- Kad dođosmo u Vilu “Galeb”, Zuko se izljubi s Titom i Jovankom; oni su se odranije poznavali - sjeća se Vojo Stanić. - Svako je za stolom imao svoje određeno mjesto, a Zuko śsjede između Jovanke i Tita. Da je bio krevet, Zuko bi legao između njih!
Jesen plovi Škverom; šćućurene barke. Njišu se katarke.
Plovio je Stanić svojom barkom i do Lastova! Poklonio je prije nekoliko godina prijatelju.
- Sada je barka u vlasništvu Ramba Amadeusa. Što će mi; ne koristim je više - veli bard crnogorskog slikarstva, devedesettrogodišnji Stanić. - Ovo ljeto jedva sam preživio. Ako preživim ljeto, znam, imam šansu da poživim do idućeg... Volio sam da idem u Gradsku kafanu, ali ne mogu više da se penjem onim stepenicama. Jedno vrijeme gore me vozio taksista, sad više ne idem…
A davne, 1972. odosmo mojim “sitroenom”, do Dubrovnika, baš u ovo, jesenje vrijeme. Cijeli dan na Stradunu Voja salijetali prijatelji, Dubrovčani; provedosmo se lijepo, u Duždevom gradu.
- Sjećam se - reče Vojo - tada ti se sin rodio...
Posljednju sliku, veli, naslikao je prije pola godine. Oslabio mu vid.
- Nadam se da ću prije umrijeti nego što potpuno izgubim vid! Ipak, čitam; imam neke druge naočare, potpomognem se lupom - kaže slavni crnogorski slikar Vojo Stanić. - Pratim štampu. Balša Brković je jedan od najjačih crnogorskih intelektualaca; ima sve. Redovno čitam njegove kolumne u “Vijestima” subotom, iako se ponekad ne slažem s nekim političkim zaključkom... Balšu znam još kad je bio dijete. Jevrem je dolazio kod mene s dva sina...
Ne ispušta lulu; kad se ugasi, Vojo je, malom, plastičnom, crvenkastom kresalicom, ponovo uždi. Zapali i cigaru.
- Da nijesam pušio, ne bih ovoliko živio - reče Vojo uz osmjeh. - A kad se Lubarda s Cetinja doselio u Beograd, imao je atelje u Profesorskoj koloniji. Dođosmo, Drago Đurović i ja da ga posjetimo. U ateljeu škatula, puna cigara!
Nijesmo gledali kako slika, već bi pušili cigare, jednu za drugom i sve mu popušili…
Sjedimo onomad u kafeu, na Škveru. Tu je i sinovac Petra Lubarde, Đuro, slikar; živi između Novoga i Kanade. Velim mu da je Petar u Parizu počeo kao kuvar.
- Nijesam znao - kaže Đuro. - Ali znam da je moj stric Petar Lubarda ispred Opere čistio cipele; prodavao novine…
Jesen na Škveru; ljuljaškaju se barke.
- Svi naši slikari u Parizu su gladovali - reče Stanić, gladeći mačugu, neki neobičan štap, bez ručice, od japanske trešnje, prošaran sitnim čvorićima; Na vrhu, kroz dvije rupice, Vojo provukao sivkastu uzicu. - Ovaj štap poklonila mi je Japanka, žena doktora Dušana Kosovića - kaže. - Pripadao je njenom ocu, jednom od najbogatijih Japanaca u Njujorku…
Vojo Stanić rođen je 1924. u Podgorici, nedaleko od Sat-kule, u istoj ulici đe i Risto Stijović. Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, odsjek vajarstva. Njegovo je djelo monolitna mermerna skulptura Jovana Tomaševića na uglu Bulevara Svetog Petra Cetinjskog i Ulice Jovana Tomaševića u Podgorici. Vajarstvo zapostavio i posvetio se slikarstvu. U Herceg Novi je stigao iz Nikšića, i, kako veli, jednog dana, u pet sati popodne, počeo da slika. Bio je profesor u čuvenoj Umjetničkoj školi u Hreceg Novom, a direktor Miloš Vušković. Stanovao je na Škveru, u kući u kojoj se rodio katolički svetac Leopold Mandić, koji je nedavno u Novom dobio park sa svojim imenom. Atelje majušan, jedva štafelaj da stane.
- Ali kad otvorim prozor, i more i sunce uđu u atelje - kaže Vojo. - Ispod prozora najsmokvija smokva u Novom. Pomalo mi je smetala, ali više komšijama nego meni. Ne znam zašto… Poslije ju je obalila tramontana…
Nakon razornog zemljotresa, 15. aprila 1979. godine, preselio se u obližnju staru kamenu kuću u kojoj i danas živi.
- Likovnu akademiju trebalo je napraviti u Novom, da kultiviše umjetnik svoju ličnost - veli Stanić. - Moji uzori u slikarstvu su bili naši slikari, a ponajviše Bato Pravilović. Svi mi se dopadaju. U svakoj slici vidim nešto lijepo, čak i kod amatera. Volim Dadovo raskošno slikarstvo; on je nedostižan majstor…
Još 1975. godine, Milan Coko Marović, crnogorski likovni kritičar, kazao je da je Vojislav Stanić svoju umjetnost posvetio životu. Čovjek mu je prisutan na svakom platnu i on ga postavlja u sve moguće i nemoguće situacije, da bi ga pokazao, shvatio, i s njim saosjećao u njegovom trijumfu i beznadežnosti i nadrealnosti njegovog sveukupnog postojanja.
- Uživam kad slikam; igram se. Pa i oni koji gledaju moju sliku, vjerujem, takođe uživaju - reče mi na Škveru devedesttrogodišnji Stanić. - Crtanje nijesam učio. Kad sam došao u Herceg Novi, odmah sam počeo da slikam.
Jesen na Škveru.
- Ranije su se ljudi zabavljali tako što su razgovarali; nije bilo mobilnog telefona koji te stalno sjeckaju, kao sad - kaže Vojo. - Pita mene drugar, novski oriđinal, Brano Tokio, tako smo ga svi zvali u Novom; prezime mu nijesam znao, da mu budem kum. Ja pristanem. Brano Tokio imao je sestru koja je živjela na Rijeci; imala je sina od oko deset godina; njemu sam kumovao na krštenju. Kad ga je pop poškropio, mali reče popu, oca ti j….
Prozor Vojovog ateljea, na Škveru, širom otvoren.
- Pomalo slikam, ali ujutro, kad se probudim. Tada je najbolje sunce i vidim što sam uradio - veli Stanić. - Nikad svoje slike nijesam uramljivao; samo tankim, zlatkastim lajsnama. Bato Pravilović i ja sami smo pravili bijelu boju, miješajući cinkvajs s lanenim uljem uz malo terpentina; ona se, znaš, najviše troši. Bato je slikao i na vrećama, ja na platnu, a kad nemam platna, onda na lencunima iz kuće, koje sam preparirao…
Svojevremeno sam prisustvovao otvaranju velike Stanićeve izložbe u Bariju. Domaćini hvale njegovo slikarstvo, a Vojo, kao mnogi slavni umjetnici, snebiva se, ne zna što će s rukama.
- Sjećam se - reče - održaše neke filozofske govore i zamoliše me da povodom svoje izložbe nešto kažem. Rekoh: Ja slikam da ne bih pričao!
Vojova supruga Nada, prva žena vajar u Crnoj Gori, pozvala me da u hercegnovskoj Dvorani “Park“ otvorim 1998. njenu izložbu. Učinio sam to s naročitim zadovoljstvom. Bilo je na izložbi puno otmjenog svijeta.
A za Dan Republike, 29. novembra 1969. Vojo je dobio poziv da u sarajevskoj Skenderiji, sa suprugom Nadom, prisustvuje spektakularnoj premijeri filma “Bitka na Neretvi”, kultnog Bulajićevog ostvarenja, nominovanog i za Oskara.
- Ja to nijesam volio, ali Nada jeste - sjeća se Vojo. - Dođosmo u Sarajevo, a za sve zvanice su bili obezbijeđeni automobili da ih voze od hotela do mjesta održavanja promocije filma. Kako za nas nije bilo automobila, poslali su nam autobus od osamdeset sjedišta! Tako da smo Nada i ja došli autobusom na promociju, a osim nas, i, naravno, vozača, niko više nije bio u njemu…
I: odšeta lagano, kući, držeći u ruci darovni japanski štap.
Jedan je Vojo Stanić.
Bonus video:
