Ako je vjerovati slavnom H. L. Borhesu, biblioteke su naša druga, metafizička postojbina. One su postojanije od nas samih. Dugotrajnije i zagonetnije, jer sabiru iskustva historije čovjeka i čovječanstva. S takvom premisom počinje svoju romanesknu prozu Marko Špadijer. I prethodnom napomenom o historiji tih zapisa, koji su plod njegovih mladenačkih zabilješki.
Najveći dio radnje svoga romana-prvijenca (izdanje NZCH i Skaner studio) narator zakriven za autorskim Ja bibliotekara Petra Delje smješta u milje slavne cetinjske biblioteke koja je ujedno i središnja nacionalna kultura institucija Crne Gore i Crnogoraca.
Tu se, kao u nekom kaleidoskopu smjenjuju narativne sekvencije poredane u pripovjednu nisku, ispunjene stvarnosnom i fikcionalnom građom, likovima i radnjom.
Narator je, kako rekosmo, usredišten iza krinke Petra Delje, i on se vrlo aktivno i vrlo agilno kreće jednako među naslovima Biblioteke i među svojim kolegama koji su evocirani ili zbiljski aktualni, ali živi i djelatni, objektivirani vještim perom pripovjedača. Spočetka se smjenjuju opservacije pripovjedača Delje s fabularnim epizodama koje se odvijaju oko nevjerojatne, fikcionalne koliko i faktične, mizanscene sačinjene od knjiga i polica, autora i naslova same Biblioteke, da bi se postepeno selile prema živosti cetinjskih kavana i ulica, dedinjskih rezidencija ili komitetskih sala.
Prostor Biblioteke je, razaznaje se to vrlo brzo, drugi glavni lik, ravnopravan glavnome ili njegovim vršnjacima koji zauzimaju pozicije oživjelih mladosti, evociranih filigranskom osjećajnošću i osjetilnošću koja se namjerno svodi na krotkost čvrste i kratke rečenice, lišene viškova inače prepoznatljive crnogorske blagoglagoljivosti, odrasle na strogoći francuskog izraza i poetske dikcije. Tako Biblioteka, postepeno prelazi iz stvarnog mjesta u neko nadrealno stjecište. Nadstvarno stjecište koje postaje radionica apsurdnih ili uzaludnih poslova (duboko je ironijska epizoda s katalogizacijom knjiga) ili pak mjesto ljubavnih susreta, pa tako ostaje da lebdi između jave i sna, na granici kazanog i prešućenog, s mekom putenošću na granici bizarnog, mjesto s kojeg Delja prostire svoje imaginarne i stvarne dijaloge sa svojim dragim sugovornicima.
Na jednoj je strani, slobodno to recimo, Delja, a na drugoj, sav ostali svijet. Svijet s kojim saobraća ili raspravlja, vodi erotsku sjećanja se u proturječnom nizanju egzaltiranih memoarskih slika i političke tuposti kojom je prije svoga konca, odisao samoupravni socijalizam.
Znatna je Špadijerova imaginacija kojom priziva i predstavlja svoje kulturološke vizije i analogije, zanimljive suvremenom i mlađem čitatelju. To su one slike što ustvari, svoji plastičnim prikazivanjem, literarno reinstaliraju vrijeme nakon Drugoga svjetskoga rata, optimizam pedesetih koji je u cetinjskoj sredini imao svoje posebnosti, okus periferijske frustracije koja vodi dijalog s novim prijestolnicama.
Prizori što se odvijaju u beogradskim salonima i dedinjskim rezidencijama, gotovo paralelne, s onima iz cetinjskog ambijenta nove komunističke aristokracije, donose osobine nove klase. Nalik nekoj dobro uigranoj baletnoj predstavi, pred nama klize i smjenjuju se dame novog vremena i visoki poslenici spremni da pod svaku cijenu obrane ideale koji su već počeli konvertirati u svoje suprotnosti.
Živopisno i bez natege, s iskustvima elokventnog intelektualca i čitatelja, Špadijer donosi mnoge dokumentarističke pojednosti iz vremena svoje mladosti, koje iskrsavaju pred nama u svoj svojoj plastičnosti i životnosti. Nadragocjenije nam se čine i najupečatljivije, one fabularne dionice koje su, kako se čini, iskustvo samog autora. To su, uz nekoliko erotskih lirskih fantazija, pripovijesti vezane uz Deljin cetinjski kulturni krug smješten u bizarnom prostoru jednog od školskih drugova, invalida. Tamo se raspravlja o umjetnosti i filozofiji, politici i moralu. Tuluzlotrekovski ambijent zapuštenog prostora pojačavaju ekspresije koje šire famozne cetinjske kiše koje natapaju svu atmosferu, čineći je još upečatljivijima evokacije sjećanja, vrlo srodne onim fellinijevskim iz Amarcorda.
Treba li reći da je prostor romana ujedno i mjesto s kojeg se iskazuju politički nazori i s kojeg puca obzor na ironijsku sposobnost autora da se poigra s drevnim crnogorskim mitemima, megalomanski uvećanima, ali i prostor s kojeg se zebe za sve dolazeće forme crnogorstva koje se gubi i istanjuje s instalacijom najnovijeg, informatičkog, anacioalnog ili nadnacionalnog staleža, staleža koji je već odriče odgovornosti za lučonoštvo, zastrašujuće bešćutne nove klase duhovne inokoštine.
Stoga se ovaj roman može promatrati i u svjetlu romana s ključem ili romana-eseja. Ne samo zato što se pojavljuje i kao esejizirana proza, već što se čitav roman može iščitavati kao roman-ogled, roman-pokušaj, u etimološkom značenju glagola esseyer, iskušavanje oblika. Špadijer, dijete modernizma i zreo čovjek postmodernizma, na prividu romanesknog novog realizma gradi krhku strukturu narativne arhitekture. Pa nećemo pogriješiti ako kažemo da je roman ostao otvoren. S glavnim likom koji se seli s bibliotekarskog na uredničko mjesto, iz prijestolnice u glavni grad. Izostajanje klasične figuracije i fabulacije možda je pripovjedni trik da se cetinjska saga nastavi kao titogradsko-podgorička priča. Autorska nakana je očita i vidljiva. Poželjna koliko za autora toliko i za čitatelje.
Bonus video:
