Dok Zemlja još se kreće/ I postoji njezin sjaj/ Ono što neko nema, Ti mu to, Gospode, daj!/ Mudrome podaj glavu, plašljivom konja - da krene,/ Sretniku daruj novca…/ I - ne zaboravi mene! - B. Okudžava, "Molitva Fransoa Vijona"
Taman riješih da se otvorenim pismom obratim Svetislavu G. Popoviću, dekanu Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore - taman riješih da odriješim i tu priču - kad, ne lezi vraže, oglasi se Facebook Messenger.
Saved by the bell...
Ispade da je dekana spasila jedna mlada arhitektica iz BG - dobra vila - zvaćemo je tako - mnogo mlada, mnogo slatka i mnogo udata (za razliku od onih neudatih beštija koje su me proljetos bacale u očaj).
Kad kažem - arhitektica - mislim na nekoliko ostvarenja dobre vile - što realizovanih, što u fazi projekta - koja nagone one leptiriće što obitavaju u zoni mog solarnog pleksusa u pomaman ples - uz opasku da nemam kontrolu nad mojim leptirićima - hoće li zaigrati ili neće, to zavisi isključivo od njihove volje (It's beyond my control). Kad kažem pak da je dobra vila mnogo udata, mislim na njena tri braka - na njena dva prethodna, ne baš toliko srećna braka (mladost - ludost), i na njen posljednji, baš srećan brak (kuc-kuc, da kucnem u drvo) - a mislim i na njeno troje djece, naravno - na dvije ćerke i sina - iz svakoga braka, mašala, po jedno dijete - s tim da je za pretpostaviti da dobra vila još nije rekla sve što ima da kaže po pitanju djece u domenima trećeg - nadajmo se (kuc-kuc), posljednjeg braka (ali nikad ne reci nikad, jer dobra vila nije navršila ni 30 godina itd.).
Dakle, dobra vila je vrlo relevantan faktor, u svakom pogledu - arhitektica, majka i kraljica - i svaki vid njenog upliva na dešavanja tretiram s dužnim respektom. Gospodin Popović će, stoga, definitivno morati da pričeka.
Dobra vila mi je ovoga puta poslala fotku Lovćena, odnosno Jezerskoga vrha, u kompletu sa Njegoševim mauzolejom - iz orlovske perspektive, naravno. Mauzolej je u drugom planu, otprilike, a u prvom i trećem planu su ta brda tvrda i stravični njihovi klanci - sura brda stare, najstarije Crne Gore, majke naše - a vidi se i djelić Kotorskog zaliva - ne bi valjalo da se ne vidi, ako uzmemo u obzir nemjerljiv uticaj Kotora, i uopšte Boke, na opšte prilike u Staroj Crnoj Gori.
I još veli ispod fotke, citiram:
"20 godina - 'ej! - nije li krajnje vreme da počnemo da razmišljamo o nekim važnim stvarima."
Vila upotrebljava tzv. prvo lice množine jer smatra da je dijelom - 25 posto - časna i poštena Crnogorka. Otud i start iz tzv. mi-registra, odnosno iz tzv. prvog lica množine.
Poslije nekih 20 minuta počelo je da mi sviće što dobra vila hoće da kaže. Naime, toliko mi je trebalo da izguglam da je prije tačno 20 godina - 19. oktobra davne 1997. godine - na današnji dan (ne rekoh vam da se sve ovo dešava u četvrtak, 19. oktobra 2017. godine) - Milo Đukanović odnio pobjedu nad Momirom Bulatovićem u drugom krugu predsjedničkih izbora - što će reći da je prije tačno 20 godina počelo razdoblje neprikosnovene vladavine Mila Đukanovića.
Zaboravićemo period od 15. februara vesele 1991. godine - kada je, na predlog Momira Bulatovića, predsjednika Republike Crne Gore, Milo Đukanović prvi put stupio na visoku funkciju - kada je, baš na 29. rođendan, prvi put postao predsjednik Vlade Republike Crne Gore - do 19. oktobra 1997. godine - kada je, pobjedom na predsjedničkim izborima, poslao Momira Bulatovića u ropotarnicu istorije. Hoću da kažem da Milo Đukanović nije držao sve poluge vlasti u svojim rukama do 19. oktobra 1997. godine - tek od toga datuma računamo tzv. apsolutno vrijeme.
Od tada godine - i desetljeća - ne počinju više januarom, kao u vrijeme velike ljubavi i velikog razumijevanja na relaciji Momo - Milo, nego oktobrom. I evo, prođe 20 godina - i stvarno je krajnje vrijeme da počnemo da razmišljamo ozbiljno - ali strogo u domenima arhitektonsko-urbanističke struke.
Pitanje dobre vile bi bilo, u najbukvalnijem prevodu: ako je Njegošev grob na Lovćenu i ako izgleda tako kako izgleda - gdje će se nalaziti grob Mila Đukanovića i kako će izgledati? Krajnje je vrijeme, stvarno, da počnemo da razmišljamo i "o nekim važnim stvarima".
Pitanje dobre vile je, ujedno, vrlo lucidno i vrlo delikatno - i svodi se, u principu, na krucijalni arhitektonski problem, sa kojim su se i vladari i graditelji nosili od osvita civilizacije - a to je pitanje mjere. Najprominentnija građevina na teritoriji današnje CG je upravo Njegošev mauzolej na Lovćenu - ako pitate dobru vilu i mene - upravo iz razloga što su i lokacija i forma te građevine prava mjera spram lika i djela našeg pjesnika i vladara (mnogo više pjesnika nego vladara).
Ako je prava mjera lika i djela vladike Petra II Petrovića Njegoša - i po mišljenju Vlade Narodne Republike Crne Gore iz davne 1951. godine, ako baš hoćete - upravo Mauzolej na Lovćenu (a ne kapelica) - što je onda mjera lika i djela Mila Đukanovića, aktuelnog predsjednika DPS - i prvog čovjeka CG potonjih 20 godina?
Znamo dobra vila i ja da nisu još sve karte na stolu - partija još nije završena - ali sve što se dešavalo u ovih 20 godina - kao i sama činjenica da je riječ o 20 godina - obavezuje nas - pogotovo nas arhitektice i arhitekte - (barem) na razmišljanje.
Ne znamo kad će biti stavljena tačka na razdoblje apsolutne vladavine Mila Đukanovića - ali tačka će sigurno biti stavljena, kad-tad, na ovaj ili na onaj način. Ne bi mi bilo drago, moram priznati, kada bi ta tačka bila nedostojna tih 20 (i kusur) godina - bez obzira na sve - jer te duge godine ne pripadaju samo Milu Đukanoviću i njegovoj porodici, rodbini, kumovima, prijateljima i poznanicima - tih 20 godina pripada i nama, anonimusima, građanima CG - nama koji smo, svako na svoj način, kako smo znali i umjeli, proživjeli/preživjeli te godine - što će reći da nikakva privatna varijanta stavljanja tačke, po samoj prirodi stvari, ne dolazi u obzir.
Grob Mila Đukanovića - ili spomenik Milu Đukanoviću - ili grob i spomenik ujedno, ma što to značilo - neće biti spomenik samo njemu - nego i nama - isto kao što Njegošev mauzolej na Lovćenu nije spomenik samo Njegošu, nego i nama - svima nama koji smo ubijeđeni da je taj mauzolej prava mjera Njegoševe veličine. Ako neko danas pokuša da ospori Njegoševo pjesničko djelo - po bilo kojem osnovu - moraće, za početak, da se suoči sa tvrdom vjerom svakoga Crnogorca, a i šire, u veličinu toga djela - vjerom dostojno manifestovanom monumentalnom građevinom na Lovćenu.
Što se tiče Mila Đukanovića, nisu veliki izgledi da će njegovo djelo izdržati test vremena - a "Vrijeme je", što reče Njegoš, "majstorsko rešeto. Prečistiće ono ove stvari" - ako izuzmemo činjenicu da upravo Milo Đukanović, niko drugi, stoji iza ove, današnje Države Crne Gore.
Jesmo li Milu Đukanoviću što dužni - ili je on nama dužan - pokazaće, dakle, vrijeme. I u to ime, dobra vila predlaže, a ja podržavam taj predlog, zdušno, da barem počnemo da razmišljamo o transponovanju toga duga, bez obzira na njegov predznak - u spomeničku, odnosno memorijalnu formu. Dvadeseta obljetnica izborne pobjede Mila Đukanovića nad Momirom Bulatovićem je, možda, pravi trenutak.
Ne radi Mila Đukanovića - Gospod mu, što se mene tiče, dao rajsko naselje - nego radi nas, građana CG...
Bonus video:
