Ne smeta mi, nek' ga zovu bablje, ovo tvrdoglavo 'ljeto'. Bablje je jer je na izdisaju, jer se pretvara da je toplo i sjajno, a laže, sve laže i mami nevine, nekome će uvaliti otrovnu jabuku, gustu jutarnju maglu, večernju poledicu na cesti. Nek se zove i ljeto ružnih babetina. Vrijeme je da preuzmemo tu priču. Babe smo, i vještice smo, i, kad nam prestanu menstruacije, odmah gubimo svježinu, gubimo struk, a ciste na jajnicima ne liječe se tako što ćemo ostati u drugom stanju, jer nećemo, nego će se same od sebe osušiti, da! I cistama smo beskorisne. Ja bih čitavu tu priču ugurala u svoje pero, svugdje se njome koristila. Vjerujte mi. Tako treba u životu. Preuzeti priču. Moja je, ja imam autorsku kontrolu i ja ću tebi reći kakav je osjećaj biti ja.
Ja, koja sam oduvijek muškarce posmatrala kao objekte. Pitajte Maju O. ako mi ne vjerujete. Rekla mi je, na engleskom. 'You objectify men all the time.' Zato što volim da su mladi i lijepi.
Muškarci su, recimo, odavno preuzeli svoju priču - kada ostaraju, vole biti s mlađima od sebe, vole ostariti s mnogo novca, da bi bili okruženi mladošću i da bi se za sve pitali. Ne stide se svoje priče. E pa ne treba ni mi da se stidimo.
Najljepši dio godine mi je bablje ljeto. Zato što je i ono preuzelo kontrolu nad svojom pričom. Volim ga od djetinjstva, mada u mom rodnom gradu nije bilo tako dramatično. Bili su to, jednostavno, posljednji dani za kupanje, samo što se kupaći morao presvući predveče, pred povratak kući. Nečija je majka uvijek vikala s balkona: 'Ne treba se oblačiti po tome kolko je stepeni, nego po tome koje je godišnje doba.' Ista ta žena ili neka druga, s balkona iznad nje, vikala je: 'Ne sijedajte na zemlju u mjesecima sa 'R' u imenu.' To nikad nije bila moja majka, i kad malo bolje razmislim, bila je to uvijek baba Saveta, Sekicina sveznajuća baba.
Od Beograda, od Londona, i sada, u Zagrebu, bolje ga poznajem, to bablje ljeto, znam da uliva nadu da još uvijek u sebi nosimo ono nešto što smo nekada posjedovali, s neurušivom sigurnošću. Takva mu je tekstura, babljem ljetu, i tekstura i mirisi obnovljenih nadanja; a traje koliko mu drago, taman kad se opustimo, ono nam okrene leđa - jednim velikim swooosh-okretom svog plašta u boji borovnice - i pokaže nam svoju ledenu stražnjicu. Stražnjicu babe čarobnice.
U periodu babljeg ljeta, koje, priznajem, ima i ljepših naziva, ali ovaj rabim jer mi je najdraži, dani postaju dragocjeniji, sumrak bude topliji od prijepodneva, a sat vremena nakon sumraka - odnekud se došunja mraz. Nose se slojevi garderobe, svašta se tu može kombinovati. Đile ispod poluzakopčane košulje, pa sako preko - probala sam, izgledalo je dobro, ali hodala sam kao da nosim pancirku. U ovim je danima najljepše šetati, i slikati se, s licem ukrašenim suncem, vedrim nebom i već jesenjim bojama prirode.
Magdalena u sumrak svira violinu na ulazu u haustor kod pekare Dubravica u centru Zagreba. Ima dvanaest godina, visoka je, iz Krapine javnim prijevozom dolazi u Zagreb, nosi mašnu u kosi, odjeću sašivenu za solo koncert na cesti, niko je ne dira jer svira klasiku, ljudi je časte, bacaju papirne novčanice u kutiju od violine dok ona svira, ali rijetko ko stane da sluša, trči se na tramvaj, gladni smo, zauzeti, film počinje.
U taj bablji sumrak, još uvijek blag, Magdalenine su strune, baš dok sam kopala po novčaniku, isplele početak Vivaldijevog koncerta za violončelo u C-duru. Prolaznici su navlačili jakne, na brzinu, prije ulaska u tramvaj, u usta gurali sendviče, ja sam ostala ispred Magdalene koja nikoga ne primjećuje dok svira. Znam dobro tu melodiju, slušala sam je, skoro svakoga dana, u Londonu, u isto vrijeme: dok sam, kroz Batersi park, prolazila ispod krošnji drveća japanske trešnje, na putu za Larinu školu. Prije toga, pisala sam. Pisanje se prekida, naučila sam to od Hemingveja, dok u materijalu za taj dan još uvijek ima soka; taj se sok pisanjem ne iscijedi do kraja, nego se ostavi za sjutra, pomoću njega, odležalog, uzavrelog i s talogom, sljedećeg se puta započne rad.
Ushit nakon pisanja s još preostalog soka u meni! Razumijem zašto pisci vole da popiju - alkohol, naravno. Zbog ushita što su do maloprije stvarali jedan sasvim novi svijet, u osami. Mora se s nekim to podijeliti, proslaviti, pa se natoči čašica. Ja sam, srećom, završavala pisanje pred odlazak u školu po dijete, i nisam mogla piti alkohol. Zato sam jurila kroz lijepi park po svakoj vrsti vremena. U Londonu, kružni vjetrovi nose oblake, padne malo čiodaste kiše, onda se pojavi zubato sunce koje čak i u babljem ljetu baca anemične zrake na grad, vraćajući mu, takvim svjetlom, obrise normanskih tvrđava. Ništa mi nije smetalo, u ušima mi je najčešće bio Vivaldijev koncert u C-duru, njime sam počinjala ushićenu šetnju kroz park, a nije veseo taj komad, zapravo je uzvišen u tužnom prikazu svakodnevne usamljenosti. Zato sam ga prisvojila. Njegova mi je uzvišenost bila potrebna komponenta, jer pisac je uvijek zadovoljan poglavljem ili pasusom koji je upravo napisao i od njega se udaljio. Ostalo je soka, knjiga će biti genijalna. Uz C-dur, roje se snovi o slavi i priznanju originalnosti - kako se niko toga nije sjetio, da upotrijebi takav usud za lik koji je pokušao otrgnuti se od sopstvene sudbine? A Miša Grišin, popne se na krevet i glasno pjeva himnu SSSR-a dok se sprema za izlazak? Mišu nek igra Kolin Farel, recimo...
Tada sam uglavnom pisala MILENU - koju bih sada drugačije napisala, no tada sam radila najbolje što sam mogla i to na jeziku koji mi nije maternji; Mileni je odgovarala uzvišena tuga osame na ostrvu i u C-duru, ona je uz takvu melodiju mogla sjediti na vrhu svog londonskog nebodera i sjećati se prošlosti.
Kada je dvanaestogodišnja Magdalena iz svoje violine počela izvačiti prve taktove Vivaldijevog koncerta u C-duru, na ovaj je grad, Zagreb, padao sumrak, nisam bila u parku, oko mene užurbani ljudi na asfaltu, temperatura i mirisi nisu bilu londonski, ali zamirisale su mi slana Temza i vlažna engleska trava. Znate li taj komad? Duga se nota širi poput novog svijeta u koji je, recimo, moja Milena stigla, i na svom repu, ta joj nota obeća radost; još je nekoliko puta na to podsjeti: širina, uzmi dah, podjetinji. No, zatim se smrači, moraš odrasti, inače ćeš opet spiralno u bezdan.
Posmatrala sam Magdalenu: tako mladoj, naravno, potrebno je još životnog iskustva da kod većine prolaznika izazove ono što je izazvala kod mene: nostalgiju zbog gubitka. Ja sam svim svojim ćelijama bila otvorena da čujem svaki nivo sjete koji Vivaldijev komad nudi.
Niko od prolaznika ne zna koliko sam milja prošla uz ovu muziku, šta sam sve odsanjala. Oni je sada čuju baš kao i ja, u nekom drugom gradu, ne znači im mnogo, voljela bih vidjeti barem jednu osobu kojoj išta znači. Možda bih bila ljubomorna na tu osobu. To bi značilo da se ova melodija ipak onda nije samo zbog mene pojavila tu. Jer ja više nikada neću prolaziti ispod trešnjinog cvata i slušati Vivaldija, zamišljajući uspjeh. Taj je period mog života završen. Koncert u C-duru došao je to da mi saopšti, preko Magdalenine violine. Na pločniku, ispred pekare Dubravica, osjetila sam dubok osjećaj gubitka. Ona verzija mene, koja je uz ovu muziku imala određeni ritam u koraku, i destinaciju do koje je sanjarila - ona više ne postoji.
Umjesto nje, postoji muzika koju više ne slušam. Postoje fotografije koje ne gledam. Sve što je novo - zapravo je podnošljivo nama, putnicima. Lako je putovati. Naročito kada se imaš gdje vratiti. Teško je shvatiti da su od nečega, srcu dragog, svakodnevnog, time i samo tvog - ostale samo note, koje pripadaju svakome.
Moj London neće biti grad smoga, terorističkih napada, perverznih aristokrata i milijardera koji se smješe dok ubijaju. Ja sam svom Londonu utabala drugačije staze: seoske, rutinske i prijateljske. Sada sam ljubomorna kada neko njima gazi, pa ih još i proširuje. Žao mi je što nisam bila slobodnija, tamo. Nisam se usudila, često sebe uhvatim kako se pravdam podizanjem djece. Nisam bila dovoljno slobodna i hrabra. Tačka.
Otići ću i živjeti još jednom u toj gradurini, obećam to sebi. U svom babljem ljetu. Hoću. Sve ću stići.
Bonus video:
