Globalno popularni hitmejker, Britanac Toni Parsons ponovo je gost Crne Gore. Njegov crnogorski izdavač, podgorička Nova knjiga organizuje Parsonsovu posjetu i susrete sa čitaocioma u više crnogorskih gradova...
Parsons je danas jedan od najpopularnijih britanskih pisaca. Na pitanje - što znači popularnost za pisca u naše vrijeme i nosi li popularnost i određene rizike, slavni autor kaže:
- Mislim da je mnogo teže biti nepopularan nego popularan pisac, jer nepopularan pisac ne može da plaća račune! Kakvi god da su rizici koje uspjeh nosi sa sobom - a ima ih sigurno nekoliko - oni se ne mogu uporediti sa problemima koje donosi neuspjeh. Svaki uspješni pisac treba da bude zahvalan što ima svoju publiku. Možda je najveći problem za popularnog pisca to što uvijek postoji neka vrsta očekivanja u pogledu vrste književnosti koju je on u stanju da stvori. Na primjer, ako pišete kriminalističke romane, onda se očekuje da će i vaša sljedeća knjiga biti kriminalistički roman. Ako pišete knjige o ljubavnim vezama, onda se očekuje da ćete se tom temom baviti i u narednoj knjizi.
To je realnost ovog posla i izdavači ulažu mnogo novca u karijere pisaca. No, pisac može postati i zarobljenik jedne posebne vrste književnosti. I ako se ovim bavite čitav život - ako se, na primjer, bavite pisanjem preko pedeset godina - onda ponekad poželite da probate nešto novo. Tada je potrebna hrabrost da se počne iznova. Rekao bih, stoga, da je najveći rizik sa kojim se može suočiti popularni pisac upravo to očekivanje u pogledu njegove sljedeće knjige.
Koliko je različito pisati intimističke romane i noar romane kakve pišete posljednjih godina?
- Trudim se da smanjim jaz između intimističkih porodičnih romana koje sam pisao prije i kriminalističkih romana koje pišem u posljednjih nekoliko godina. Želim da i moji krimi romani imaju dosta srca i emocije, ali takođe želim da budu i uzbudljivo štivo koje se čita sa nestrpljenjem. To je moj san. Ono čemu težim. Mislim da na taj način mogu da postignem da moje knjige bude osvježavajuće i uzbudljive kako za čitaoca, tako i za mene samog. Jedna velika razlika je ipak u tome što trileri treba da budu veoma kompulzivni - čitalac treba da bude u stalnoj napetosti da sazna šta će se sljedeće desiti. Naravno, to važi za svaku dobru knjigu uopšte - želite da saznate šta će se sljedeće desiti. Ali sa krimi romanom ili trilerom, dramatičnost treba da bude naročito snažna i fascinantna, što nije nužno kada je u pitanju neka druga vrsta proze.
Jedan ste od najpopularnijih britanskih kolumnista. Kako se ta vrsta posla uklapa sa književnim radom?
- Podjednako volim novinarski posao i književnost. Treba dosta vremna da se napiše knjiga. U prosjeku oko godinu dana - ako baš živite za to. Mislim da se novinarstvo i književnost uzajamno dopunjuju - novinarski posao me je naučio disciplini, poštovanju rokova, brzom reagovanju, a književnost me je naučila kako da idem dublje u potrazi za značenjem, da ne klizim samo po površini stvari, da pronađem nešto originalno. Volim uzbuđenje koje donosi novinarski posao - još uvijek osjetim uzbuđenje kada vidim svoj članak u novinama ili u časopisu. Volim i to što sam romanopisac i smatram to svojom velikom srećom - ali sviđa mi se i da izađem napolje i da se uključim u javnu debatu. Ne želim da budem sam u sobi čitavu jednu godinu. Želim da budem glas u javnoj debati - a samo novinarstvo može to da vam priušti.
Kako vidite današnju muzičku industriju, budući da ste profesionalni angažman započeli u okrilju muzičkog novinarstva?
- Mislim da je muzička industrija u dobroj mjeri dvadesetovjekovni fenomen - muzika je doživjela ekspanziju u posljednjoj polovini prošlog vijeka. Ona više nema ono ključno mjesto u životima mladih ljudi, kakvo je imala kada sam ja bio mlad. S tim je gotovo. Često odlazim na žive svirke koje izvode starija gospoda - u posljednjih nekoliko mjeseci vidio sam Boba Dilana, Karlosa Santanu, Vilkoa Džonsona, Vana Morisona i Brajana Ferija - ali ja posjećujem te događaje jer muzika koju volim polako odlazi u istoriju, i znam da toga više neće biti za desetak godina. Kada sam bio mladi muzički novinar, muzičko novinarstvo je cvjetalo u Ujedinjenom Kraljevstvu, sa mnogo nedjeljnika specijalizovanih za muziku koji su pisali o novim bendovima i koje su mladi čitali. Muzički časopisi su sada u fazi nestanka - osim ovog jednog za koji pišem i koji se sada dijeli besplatno - ali isto tako nestaju i bendovi. Svijet ide dalje i vremena se mijenjaju. Sa muzičkom industrijom je gotovo.
Viljem Sarojan je svojevremeno, govoreći o savremenoj američkoj književnosti, rekao - Vidim mnogo školovanih i dobrih pisaca, ali ne vidim novog Foknera... Kako stvari stoje u Britaniji? Vidite li novog Grina ili Goldinga?
- Mislim da je književnost o kojoj govorite u padu. Mnogi veliki pisci pokazuju neki zamor kada zađu u period sredovječja - Salman Ruždi, Martin Amis, Vilijam Bojd, Jan Mekjuen - svi ti stariji ljudi su sada dosta nezainteresovani. Ali ima jedna neobična stvar: mislim da je div književnosti u mojoj zemlji upravo jedan žanrovski pisac - ili bar, neko ko je svoje ime izgradio upravo pišući žanrovske, špijunske romane - Džon le Kare, koji je rođen 1931. i koji je sada u svojim osamdesetim. Mislim da će ljudi čitati Džona le Karea i za pedeset godina, na način na koji neće biti čitani - ili će čak biti zaboravljeni - svi ti književni pisci. Dakle, mislim da se scena dosta promijenila. Ponekad žanrovski pisac može biti mnogo zanimljiviji od književnog pisca. Možda se sada ruše sve one stare pregrade.
Kako odabirete okvir za noar priče? Britanija ima veliku tradiciju kada je riječ o tom žanru...
- Moje priče počinju sa jednom vrstom slutnje - u pitanju je jedan osjećaj da sam naišao na neki prostor ili ideju, na plodno tle na koje farmer Parsons može posijati svoje usjeve! To mogu biti stari prijatelji koji još od školskih dana čuvaju neku užasnu tajnu (Detektivska torba) ili grupa osvetnika koja uzima pravdu u svoje ruke (Koljač) ili krijumčarenje ljudi (Posljednja žrtva), ili događaji nakon terorističkog napada (u sljedećem romanu - Djevojka u plamenu). Zapravo, sve počinje nekom početnom idejom i onda se ona razrađuje - likovi, radnja, obrti. Nađete svoju njivu i onda je obrađujete. Stvar je u tome da se pronađe dobra njiva.
Često putujete. Koliko je to važno za jednog pisca? - Volim putovanja jer vam ona mogu priuštiti duge časove u kojima možete slobodno da sanjarite. A ja zaista smatram da je sanjarenje važno za pisca. Mogu da sjednem za svoj sto kući i da napišem hiljadu ili dvije hiljade riječi, ali mi je takođe važno da imam vremena da budem sam u sopstvenoj glavi, gdje mogu da sanjarim o mojoj novoj knjizi i da razmišljam o njenoj glavnoj ideji, bez telefona i veze sa svijetom. Kada putujete, onda želite što više tog vremena kada ste sami sa sobom - bilo da ste gore u vazduhu ili ste umorni od noćnog leta ili čekate na aerodromima. Uz to, ja i volim da putujem. Potičem iz vrlo skromne porodice i kada sam bio dijete nikada nismo putovali u inostranstvo, tako da ima dosta toga što sada želim da vidim i putovanja me još uvijek uzbuđuju, možda upravo zato što to nisam radio kad sam bio klinac.
Nerijetko ste i gost balkanskih država. Ovdje vas publika voli. Kako vidite Balkan danas? Koliko smo odmakli od klasičnih stereotipova?
- Mislim da je Crna Gora najbolje čuvana tajna Evrope...
Ljepota ove zemlje, srdačnost ljudi - malo je onih koji u potpunosti shvataju koliko je Crna Gora jedno predivno i posebno mjesto. Bio sam na Balkanu mnogo puta i uvijek sam bio dirnut i zahvalan na činjenici da imam tako mnogo čitalaca u ovom dijelu svijeta. Ali Crna Gora je nešto posebno. Vidimo se uskoro.
EU je puna uobraženih političkih patuljaka
Bregzit – stvarnost ili mit. Hoće li uopšte doći do – bregzita?
- Bregzit će se definitivno desiti.
Bregzit se ne može zaustaviti. Nijedan političar to ne može da uradi. 17,4 miliona mojih sunarodnika je glasalo za izlazak iz Evropske unije. A 17,4 miliona je najveći broj ljudi koji je ikada glasao za BILO ŠTA u istoriji moje zemlje. Sada je jasno da Evropska unija ne želi da postigne bilo kakvu vrstu dogovora sa Britancima – oni jednostavno žele da nas kazne za opomenu drugim nacijama koje razmišljaju o napuštanju. Ali svjedno, mi ćemo napustiti Evropsku uniju zato što ona ne funkcioniše – stopa nezaposlenosti mladih u Evrozoni je sramotna – a i svaka nacija na svijetu mora biti slobodna da sama odabere sopstvenu sudbinu. Evropska unija je prepuna korumpiranih, neizabranih, uobraženih političkih patuljaka od kojih zaista niko ne treba da prima bilo kakva naređenja. Bregzit će se dogoditi jer milioni nas u Ujedinjenom Kraljevstvu preziremo te male tirane.
Bregzit će se desiti i radujemo se što će se cijela Evropska unija raspasti i što će evropski narodi napokon moći da žive u blagostanju i slobodi u kojoj danas ne mogu da uživaju.
Bonus video:
