Dosta vremena je prošlo od mog čitanja Luče Mikrokozma. Bio sam mlad, tinejdžerske godine. Jedan jungovac je napisao da muškarac u tim godinama prolazi intenzivno, ekstatičko osjećanje jedinstva sa svijetom. Kasnije čitav život ponovo traga za tim osjećanjem, koje mu se navodno vrati u poznim četrdesetim. Sjećam se da sam tokom čitanja Luče Mikrokozma, u tim zimskim noćima, punog mjeseca, daleke ‘91 upravo imao to intezivno osjećanje kosmičkog, okeanskog “jedinstva”. Nekako sam Njegošev jezik, naracija, kao da zadire u srž ontološkog pitanja, otvarajući ga kao cvijet, koji svojom dušom, osjećate, mirišete, svjesni da velika tajna nadilazi egzistenciju uma. Bilo je to vrijeme raspada naše domovine, velike Jugoslavije. Mada je Ante Marković tadašnji premijer, preporučivao mladima “kompjutore”, političari i zaslijepljene mase su ipak htjele oružje. Ušli smo s početka ‘90 u mrak, no imali smo Luču, jer “što je čovjek, a mora bit čovjek”. Neki su u stihovima Gorskog vijenca, našli motiv da napadaju druge, zaboravljajući da je Njegoš na strani manjeg, koji se brani od obijesti većeg, jer kome “zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom”. Istini za volju bilo je pokušaja i marksističke ideologije da svoje uporište nađe u Njegoševom djelu, nastojeći da konflikt proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, prikaže kao izraz “borbe neprestane”. Ma kako ovi marksistički pokušaji izgledali pradoksalno, bili su bezopasni u odnosu na one identitetske, nacionalističke, budući da se Njegoš u svojoj nacionalnoj misiji morao pozivati na pravoslavlje, “srpstvo” kao izraz objedinjavajućeg identiteta. Morao, kažem jer mu drugi identitet nije bio na raspolaganju. Na žalost ni u jednoj industrijalizovanoj Jugoslaviji socijalna svijest, nije prevazišla nacionalnu, pa su se građani Jugoslavije ipak oglušili o poziv gore pomenutog premijera Ante Markovića i stali uz nacionalne elite. No, Njegoševa je i ona “brat je mio koje vjere bio”, pa ga istoričari smatraju anticipatorom i promotorom ideje jedinstva južnoslovenskih naroda.
* * *
Skoro sam završio čitanje romana Amosa Oza “Juda”. Iskreno, odavno nisam pročitao bolju knjigu. Ako bih slobodnom asocijacijom poredio Oza sa stvaraocima na našem jeziku, kazao bih Kišova faktografija, i lakoća literarnog slikanja Pavića. Odmah treba reći da ovo nije roman sa političkom porukom, već suptilni prikaz života i likova u kojima ćemo prepoznati i sebe. Lik romana Geršom Vald smatra da je David Ben Gurion bio “veliki realista”, tvrdeći da je “on je jedini koji je blagovremeno ugledao malu pukotinu u istoriji i uspeo da nas u pravom trenutku provede kroz nju”. (Aludirajući na konstituisanje države Izrael). Na drugoj strani je lik Šelatijel Abrabanel koji smatra da država Izrael nije trebala biti konstituisana kao jevrejska, već bi Jevreji i Arapi imali zajedničku državu. U Ozovom romanu fiktivni lik Abrabanela označen je kao socijalno i politički neprihvatljiv, “izdajnički”. Nakon proglašenja države Izrael uslijedio je prvi izraelsko arapski rat, ali i međusobni progoni civila. Rat je očigledno bio cijena političke nezavisnosti. Ovo pišem iz razloga što me istorijska pozicija Ben Guriona, podsjetila na poziciju i ulogu vladike Danila u Gorskom Vijencu. Socijalistu po ubjeđenju, Ben Guriona je vjerovatno strah od ponavljanja tragedije holokausta “gurnuo” u istorijsku dijalektiku. Može se reći da je kod Vladike Danila, tj. Njegoša u Gorskom Vijencu postojao sličan strah, ali od kulturnog nestajanja. U doba Đurđa Crnojevića, postojala je državna štamparija. Istoričari kažu da su se u Njegoševo doba pismeni ljudi u Crnoj Gori mogli prebrojati “na prste”. Period vladavine Đurđa, jednog od posljednjih Crnojevića je kraj 15. vijeka, Njegoševo vrijeme je 19. vijek, dok su Britanci krajem 18. vijeka diskutovali o slobodi štampe. Napokon, ako politički prilazite Njegoševom djelu naći ćete ono što želite da nađete, no duhovan čovjek će svakako prepoznati, tu suštinsku dilemu, između realizma, darvinovog čovjeka koji se bori za opstanak i ideje okretanja drugog obraza. Mada “istraga” u Gorskom Vijencu nije istorijski događaj, dok izraelsko arapski sukobi na žalost i te kako jesu.
***
Na slikama koje ga prikazuju, Njegoša vidimo kao gordog dostojanstvenika. Prije bi se reklo svjetovnog kneza, nego crkvenog oca. Postoji umjetnička slika koja drugačije prikazuje Njegoša. Rad Damjana Brkovića “Posljednja noć u Biljardi”. Ekspresivna po formi, ova slika nosi više poruka ili ako hoćete dimenzija. Mada prikazuje čovjeka u samrtnoj agoniji, ona i dalje nosi toplinu, toplinu svjetlosti koja se naslućuje u tijelu umirućeg. Svjetlost nade, reklo bi se. Ovu svjetlost nalik energetskim čakrama, u grudima i stomaku, umirući nastoji da zadrži, pokušavajući da ih pokrije šakama. Svjetlost ima svoju boju, bijelu i crvenu. Označavajući dualnost ljudskog bića. Njegoševu dualnost, putenost, ljudskost, crvenom i uzvišenu duhovnost bijelom bojom. Lice umirućeg označava egzistencijalni užas skorog susreta sa smrću. Kao da će reći: Elli, Elli, lama šavahtani? - Bože moj, Bože moj, zašto si me zaboravio? (Čini mi se da su posljednje Isusove riječi primjerenije Crnogorcu prilikom rođenja, nego na samrtnoj uri).
Mistična svjetlost Damjanove slike podsjetila me na esej, koji je (ako me sjećanje ne vara), Miljenko Jergović davno objavio u časopisu Ars. Naime velike pisce ne možemo određivati prema naciji, državi u kojoj su rođeni. Već prema kulturnom, civilizacijskom kontekstu u kome je njihovo djelo stvarano. Shodno tome Andrić bi bio otomanski pisac, Krleža pak austrougarski, dok Njegoš ne pripada ni jednom kontekstu, budući da je “samonikao”. Tačnije u svojevrsnom kulturolološkom, literarnom big bengu, Njegoš je kreirao kontekst stvaranja, kako odlično zaključuje Jergović. Upravo magična svjetlost Damjanove slike kao da je refleksija tog “big benga”, stvaranja jednog svemira, možda mračnog, no kako je napisao Jevrem Brković, crnogorski pjesnici se nijesu podizali na toplim kolačićima sa maslacem i bagremovim medom, već u drači, na kamenjaru, u ambijentu u kome smrt u ratu nije tragedija. Zato kad se raspravlja o Njegošu (što je poželjno), treba imati na umu i onu Marksovu “ne određuje svijest ljudi društveno biće, nego naprotiv društveno biće određuje njihovu svijest”. Ali imati i poštovanja prema geniju malog naroda, koji nije imao puno sreće u istoriji, a pitanje je da li je srećan i danas?
Bonus video:
