"Zanima me ta zapanjujuća, ogromna čovjekova sposobnost da prihvati svoju ograničenu sudbinu, i da u tome pronađe neko dostojanstvo,“ riječi su koje precizno, nenametljivo i dosljedno oslikavaju tekstualne svjetove svog autora - Kazua Išigura, dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Da se radi o „piscu velikog integriteta,“ kako je kazala Sara Danius ispred Švedske akademije, koji „ne skreće pogled“ i koji je „razvio sopstveni univerzum“ svjedoči više od trideset godina spisateljske karijere u kojima su se na različite i uvijek prepoznatljive načine istraživale i uobličavale Išigurove glavne teme: memorija i prolaznost, odnos prošlosti i sadašnjosti, samoobmana i, kako je sam rekao, dostojanstvo "malog, običnog" čovjeka u prihvatanju svojih gubitaka, zabluda, slabosti i tragedija. Upečatljivost njegovog elegantno svedenog stila i prividne jednostavnosti evidentna je u svim romanima, čija narativna suzdržanost samo pojačava emocionalnu snagu priča o vijugavom sjećanju i traganju za istinom, smislom i ljepotom koja izmiče.
Išigurovi protagonisti su najčešće tihi posmatrači sopstvenih nesavršenih, okrnjenih, polu-propuštenih života, i posmatrači beskrajno promjenjivog svijeta koji ih okružuje, a u kojem je spoznaja najčešće odložena, ili tek ovlaš dotaknuta, u magnovenju čežnje ili neizrečenog priznanja da je život mogao biti i - nešto drugo. Dok mnogi čitaoci u njegovim tekstovima vide istančanu istočnjačku osjećajnost i sugestivni japanski minimalizam, brojni su i oni koji naglašavaju „tipično englesku“ atmosferu njegovih djela. Ipak, i na sreću, čini se da je najviše upravo onih koji Išigura s pravom doživljavaju kao internacionalnog autora, koji svoju bi-kulturalnost i realizuje i prevazilazi u poetizaciji univerzalnih životnih pitanja, što i jeste njegov cilj od početka i što je, očito, prepoznao i Nobelov komitet.
Internacionalni "britanski" roman
Osamdesetih godina 20. vijeka, nakon sve češćih kritika da je postala „provincijalna“, „ostrvski zatvorena“, predvidiva i suvoparna - naročito u svjetlu činjenice da je blistavo doba prve polovine vijeka ostalo neponovljivo u svom raskošnom pomjeranju granica romana - britanska literarna scena oživljava u sve većoj multikulturalnosti koja zahvata ostrvo. Obogaćena novim sadržajima o imigrantskom iskustvu, post-kolonijalnim pitanjima i ispitivanjima složenosti savremene istorije, ona se otvara za jednu perspektivnu generaciju pisaca među kojima je sve više onih sa „ne-britanskim“ imenima i inostranim, ili makar mješovitim, porijeklom. Među njima se našlo i ime Kazua Išigura.
Rođen 1954. godine u Nagasakiju, nije imao ni punih 6 godina kada se njegova porodica preselila u Englesku. Tu je odrastao, završio studije književnosti i filozofije, kao i master studije kreativnog pisanja (na kojima je su mu mentori bili čuveni Malkolm Bredberi i Anđela Karter). Japan je posjetio tek nakon 30 godina, kao stipendista jedne japanske fondacije. Uvijek je, međutim, isticao snažno imaginarno prisusustvo te „druge zemlje“ u svijesti. Iako je tokom odrastanja spontano „uronio“ u angloameričku kulturu, formirajući se kroz čitanje stripova, kaubojskih i detektivskih priča i uz muziku Lenarda Koena i Boba Dilana, njegovi roditelji su u kući govorili japanski i posmatrali svijet kroz prizmu japanskih vrijednosti, što je značajno odredilo i njegovu perspektivu i umjetnički pristup. Specifična kombinacija dvije kulture i dva sensibilita (dva ostrva čiji mentalitetski kvaliteti i vrijednosti, zapravo, i nisu toliko različiti kao što se čini), često je povlačila identitetska pitanja, na koja je Išigurov suštinski kosmopolitski odgovor o nedjeljivoj kompleksnosti bića jasan: „Ljudi nisu dvije trećine nešto, a ostatak nešto drugo. Temperament, ličnost, izgled ne mogu se baš tako razdijeliti. Djelovi se ne mogu jasno odvojiti. Svi smo mi na kraju neka čudna homogena mješavina.“
Priznajući da slabo poznaje japansku književnu scenu, sa izuzetkom Murakamija, ističe da su ga u mladosti literarno oblikovali Dostojevski, Prust, Tolstoj, Čehov. Dok je radnju prva dva romana - Blijedi prizor brda (A Pale View of Hills, 1982) i Slikar prolaznog svijeta (An Artist of the Floating World, 1986) - smjestio u rodni Japan, setting za njegov treći i najpopularniji roman Ostaci dana (The Remains od the Day, 1989) je rezidencija uticajnog engleskog lorda, koja cjelokupnom atmosferom podsjeća na svijet romana Džejn Ostin. Četvrti, Bez utjehe (The Unconsoled, 1995), odigrava se u neimenovanom gradu u srednjoj Evropi, dok se sa petim romanom, Kad smo bili siročad (When We Were Orphans, 2000) imaginativno seli u predratni Šangaj. Antiutopijski, futuristički i potresni Nikad mi ne daj da odem (Never Let Me Go, 2005) opet evocira tipično engleski ambijent internata, nakon čega slijedi najnoviji Zakopani džin (The Buried Giant, 2015), koji kroz kombinaciju fantazije, istorije i mita zalazi u daleku angloasaksonsku prošlost, istražujući iznova značaj, ograničenja i potencijale pamćenja, kako ličnog tako i kolektivnog.
Išigurova se internacionalnost ne ogleda samo kroz izbor mjesta u koje smješta svoje romaneksne svjetove, već, prije svega, kroz jezik i stil oslobođen svih suvišnih dekoracija, lokalizama ili, kako je govorio, „komplikovanih lingvističkih sredstava koji ne mogu preživjeti u prevodu.“ Njegova želja i cilj su da piše „internacionalne romane“, koji mogu razumijeti različiti čitaoci u različitim kulturama, čime se postepeno razgrađuju i stereotipi o bilo kojem nacionalnom predznaku i iznova afirmiše prastara istinina da je velika književnost uvijek i svuda nad-nacionalna, nad-etnička i da poznaje samo jednu veliku rasu: ljudsku. Spoznaja relativnosti svih kulturnih konstrukcija i istorijskih „istina“ uvijek ide ruku pod ruku sa humanističkom potragom za moralnim i metafizičkim predjelima iz kojih se istorija može uvijek drugačije sagledati i osvijetliti, pomjerajući granice razumijevanja i - kod Išigura ne manje važno - samorazumijevanja.
Bonus video:
